Poslovni broj: Usž-2126/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članovi vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BLUE ARGO d.o.o. za ugostiteljsko i usluge u turizmu, Novi Vinodolski, Obala doktora Josipa Sokolića 1, OIB: 94687975640, kojeg zastupa Petar Tomljanović, odvjetnik iz Senja, Silvija Strahimira Kranjčevića 3/d , protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda u Zagrebu, Ispostave u Bjelovaru, Bjelovar, Ivana Gundulića 1, OIB: 33706439962, radi suzbijanja neprijavljenog rada, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2047/2025-16 od 19. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2047/2025-16 od 19. ožujka 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenje tuženika od 8. rujna 2025. te zahtjev za nadoknadu troškova upravnog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika je temeljem članka 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“ 151/22. – dalje u tekstu: Zakon) u točci 1. izreke utvrđeno da za tužitelja radi radnica MI za koju tužitelj nije podnio prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od 1. srpnja 2025., koji je zapisnikom od 28. kolovoza 2025. utvrđen kao početak njenog rada za poslodavca. U točci 2. izreke rješenja utvrđeno je da je navedena radnica prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje kod poslodavca, ovdje tužitelja, u točci 3. naloženo je tužitelju da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za navedenu radnicu podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme počevši od 1. srpnja 2025. godine, dok je u točci 4. izreke rješenja naloženo tužitelju da uplati iznos od 2.650,00 eura za neprijavljenog radnika iz točke 1. rješenja u korist državnog proračuna. Točkom 5. izreke rješenja utvrđeno je da je tužitelj nalog iz točke 3. i 4. izreke dužan izvršiti u roku od tri dana od dana dostave rješenja, dok je u točci 6. izreke rješenja utvrđeno da ukoliko tužitelj u roku iz točke 4. izreke ne izvrši nalog iz točke 2. izreke provest će se ovrha radi naplate novčanog iznosa od 2.650,00 eura.
3. Protiv navedene presuda tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga iz članka 126. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine“ 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje u tekstu: ZUS). Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi pravila sudskog postupka iz članka 49. stavak 5. ZUS-a jer nije izveo dokaze prema pravilima kojima je uređeno dokazivanje u parničnom postupku. Ističe da je prvostupanjski sud predložio saslušanje tužitelja i svjedoka na okolnosti stvarnog početka rada radnice MI, a da prvostupanjski sud u obrazloženju uopće ne navodi razloge zašto nije izveo te predložene dokaze. Isto tako da ne obrazlaže zašto nije izveo dokaz uvidom u korespondenciju između poslodavca i radnice. Nadalje, doslovno ponavlja sve tužbene navode i smatra da je izreka rješenja nerazumljiva, navodi da rok nije propisan točkom 4. rješenja te nije razvidno u kojem roku treba izvršiti uplatu pa je stoga izreka nejasna. Smatra da izreka rješenja tuženika nije obrazložena, ponavlja navode vezane uz pogrešku u pisanju u obrazloženju osporenog rješenja gdje je navedena godina 2024., a ne 2025., tvrdi da je iz svega razvidno da je radnica započela s radom 2. srpnja 2025., a ne kako je to pogrešno utvrđeno 1. srpnja 2025. Predlaže da se žalba uvaži i preinači presuda upravnog suda na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i poništi rješenje tuženika. Isto tako traži troškove postupka te trošak sastava žalbe sa PDV- om.
4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Kao prvo napominje se tužitelju da u odredbi članka 49. stavka 5. ZUS-a na koju se poziva nije propisano da se dokazi izvode primjenom Zakona o parničnom postupku. Dokazi i izvođenje dokaza propisani su cijelom glavom 3. ZUS-a te niti jedna odredba ne upućuje na Zakon o parničnom postupku. Nadalje, tužitelj u žalbi ponavlja sve prigovore koje je već isticao u tužbi i na koje je prvostupanjski sud detaljno i razložno odgovorio, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Naime, u postupku je nesporno, iz provedenih dokaza utvrđeno, da je radnica MI započela sa radom 1. srpnja 2025. što je razvidno iz zapisnika od 28. kolovoza 2025., koji je uredno potpisan bez primjedbi, a u zapisniku je tužitelj jasno naveo da je MI započela s radom 1. srpnja 2025. što je i sama iskazala. Stoga naknadno sastavljena izjava na koju se poziva tužitelj nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Isto tako pogrešno navođenje u obrazloženju rješenja datuma 1. srpnja 2024. umjesto srpnja 2025. ne utječe na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer se radi o grešci u pisanju koju će tuženik moći u svako doba ispraviti donošenjem rješenja o ispravku sukladno članku 104. ZUS-a. Osim toga neosnovano tužitelj ističe da nije obrazloženo iz kojih razloga nisu provedeni dokazi koje je predložio budući da je sud naveo, u obrazloženju presude, iz kojih razloga neće provoditi navedene dokaze. Naime, samim zapisnikom koji je potpisan bez primjedbe je utvrđen početak rada 1. srpnja 2025. godine, jer je utvrđeno, da u zakonskom roku koji je najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka samog rada , tužitelj nije podnio prijavu na osiguranje već je to podnio za radnicu MI dana 2. srpnja 2025., dakle, nakon početak rada navedene radnice.
7. Odredbom članka 7. stavka 2. Zakona propisano je da će nadležni inspektor u roku od 8 dana od dana utvrđivanja postojanja neprijavljenog rada iz članka 2. stavka 2. točke 1. Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovog Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplate iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba, a stavkom 3. istog članka propisano je da ako se kod istog poslodavca tijekom sljedećih inspekcijskih nadzora u razdoblju od 6 godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenog rada ponovno utvrdi neprijavljeni rad nadležni inspektor će postupiti u skladu s člankom 7. stavak 2. Zakona pri čemu se iznos obveze uplate povećava na 6.630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika. Odredbom članka 7. stavka 4. Zakona propisano je da je poslodavac dužan navedene naredbe izvršiti u roku od 3 dana od dana dostave rješenja.
8. Stoga nije niti osnovan prigovor tužitelja da je izreka nejasna budući da navedene naredbe prijavu i plaćanje utvrđenog iznosa poslodavac treba izvršiti u roku od 3 dana od dane dostave rješenja, kako je to pravilno navedeno i u rješenju.
9. Što se tiče samih dokaznih prijedloga valja istaći da je odredbom članka 49. ZUS-a određeno da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Što se tiče prigovora vezanih uz obrazloženje osporenog rješenja valja istači da je na sve navedene prigovore tužiteljice sud prvog stupnja odgovorio te da je tužitelj imao mogućnost sudjelovanja u postupku.
10. Što se tiče obrazloženja same presude valja istaći da u situaciji kada su javnopravna tijela iscrpno i argumentirano iznijela razloge na kojima temelje svoje zaključke o bitnim činjenicama i primjeni materijalnog prava sud je osnovano prihvaćajući zaključke i stajališta iznesene u osporenom rješenju dao samo osvrt na ključne tužbene razloge. Stoga obrazloženje pobijane presude u cijelosti odgovara mjerilu dostatnosti, odnosno sadrži valjano i dostatno obrazloženje, koje otklanja bilo kakvu sumnju u arbitrarnost odluke.
11. Kako prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije počinio postupovne povrede koje bi u smislu članka 126. stavak 2. ZUS-a utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke te je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo to tužitelj žalbenim prigovorima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske presude trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
12. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
U Zagrebu 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
