Poslovni broj: Usž-3130/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Zagreb, Šubićeva 29, OIB: 33706439962, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l- 1553/2025-8 od 29. lipnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

I. Poništava se točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1553/2025-8 od 29. lipnja 2026.

II. Nalaže se tuženiku Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Zagreb, Šubićeva 29, OIB: 33706439962, naknaditi tužiteljici FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove upravnog spora u iznosu od 2.812,50 eura u roku od 15 dana od dana dostave ovog rješenja, a za slučaj da tuženik u navedenom roku za dobrovoljno ispunjenje ne podmiri troškove, tužiteljici pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja ovog rješenja pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Rješenjem Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1553/2025-8 od 29. lipnja 2026. određeno je da se upravni spor obustavlja (točka I. izreke rješenja), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke rješenja).

2. Tužiteljica je uložila žalbu samo protiv točke II. izreke pobijanog rješenja, iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Iznosi kronologiju postupka te navodi da je u trenutku podnošenja tužbe šutnja uprave objektivno postojala jer tuženik nije u zakonskom roku tužiteljici dostavio odluku o njezinom prigovoru, što da je tuženik u odgovoru na tužbu izrijekom priznao. Poziva se na odredbu članka 147. stavak 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS) prema kojoj tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu te ističe da odredba članka 147. stavak 8. ZUS-a, na temelju koje je donesena pobijana točka II. predmetnog rješenja, predstavlja iznimku koja se mora tumačiti restriktivno, pri čemu da se zlouporaba ne presumira, već mora biti nedvojbeno utvrđena prema stanju u trenutku poduzimanja procesne radnje. S tim u vezi, smatra da okolnosti na koje je prvostupanjski sud ukazao – podnošenje tužbe odmah po isteku zakonskih rokova, neproširenje tužbenog zahtjeva na naknadno doneseno rješenje i njegova sadržajna istovjetnost s ranijom obavijesti , ne predstavljaju, ni pojedinačno ni u njihovoj ukupnosti, zlouporabu prava. Navodi da podnošenje tužbe nakon isteka zakonskih rokova predstavlja korištenje prava u skladu s njegovom svrhom, a proširenje tužbenog zahtjeva na naknadno doneseno rješenje da je tužiteljičino pravo, a ne njezina dužnost, pri čemu je ona tužbom u cijelosti ostvarila ono što je tražila – da tuženik donese odluku o njezinom prigovoru. Ističe da je do spora i troška došlo isključivo zbog postupanja tuženika, koji je rješenje, iako datirano s 8. kolovoza 2025., otpremio tek 25. kolovoza 2025., slijedom čega smatra da je pravično i zakonito da trošak snosi tuženik, a ne stranka koja je postupala strogo u skladu sa zakonom. Neosnovanim smatra pozivanje prvostupanjskog suda na sudsku praksu jer se navedene odluke odnose na bitno drugačije okolnosti, u vezi s čime ističe da tužba u predmetnom sporu nije podnesena radi stjecanja financijske koristi, već radi zaštite konkretnog subjektivnog prava u konkretnom upravnom predmetu odnosno konkretnog interesa tužiteljice i suvlasnika zgrade koje predstavlja. Navodi da pobijano tumačenje odredbe članka 147. stavak 8. ZUS-a dovodi do toga da trošak povrede zakona snosi građanin koji je na povredu reagirao zakonom predviđenim sredstvom, što da djeluje odvraćajuće na korištenje sudske zaštite od šutnje uprave te nerazmjerno ograničava pravo na pristup sudu zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da usvoji žalbu tužiteljice i poništi pobijanu odluku o troškovima te da sam riješi stvar na način da obveže tuženika da nadoknadi tužiteljici troškove upravnog spora koje pobliže naznačava, kao i trošak sastava predmetne žalbe, sve uvećano za zatezne kamate, a podredno da poništi pobijani dio rješenja te predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik smatra žalbu tužiteljice neosnovanom. U birnom, ponavlja argumente za svoj stav o tome da je tužiteljičin cilj podnošenja tužbe radi šutnje uprave bilo stvaranje procesne situacije u kojoj bi mogla ostvariti naknadu troškova upravnog spora, pri čemu odlučnom smatra okolnost da tužiteljica nije pokazala interes za osporavanje odluke u meritumu, odnosno nije proširila tužbeni zahtjev na rješenje tuženika, iako isto nije doneseno u njezinu korist. Predlaže odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavka 1. ZUS-a, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud nalazi da postoje razlozi zbog kojih se isto pobija, odnosno da je prvostupanjskim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

6. U obrazloženju pobijanog rješenja, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica podnijela tužbu prvi dan po isteku rokova propisanih odredbama članka 122. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) i članka 40. stavak 2. ZUS-a te da tužiteljica nije proširila tužbeni zahtjev na rješenje kojim je odbijen njezin prigovor, već da je to rješenje prihvatila kao zadovoljavajuće iako je to rješenje sadržajno isto kao i dostavljena obavijest na koju je izjavila prigovor.

6.1. Pozivajući se na odredbe članka 8. stavak 1. ZUS-a, prvostupanjski sud je ocijenio pravilnim stav tuženika o tome da iz postupanja tužiteljice proizlazi da ona nije imala stvarni interes za osporavanje merituma predmetne upravne stvari i ispravljanje eventualne nepravilnosti u odlučivanju tuženika, već da je svrha podnošenja predmetne tužbe bila isključivo stvaranje procesne situacije u kojoj bi tužiteljica ostvarila naknadu troška za sastav predmetne tužbe putem opunomoćenika. Podnošenje predmetne tužbe zbog neodlučivanja o tužiteljičinom prigovoru, iako formalno dopušteno, prvostupanjski sud je ocijenio suštinski nepotrebnim i protivnim svrsi instituta tužbe zbog šutnje uprave kojim se osigurava učinkovita sudska zaštita subjektivnih prava stranke u slučaju nepravodobnog postupanja javnopravnog tijela.

7. S ovakvom ocjenom prvostupanjskog suda, ovaj se Sud ne može složiti.

8. Naime, iz podataka spisa proizlazi da je tuženik tužiteljičin prigovor zaprimio 1. kolovoza 2025. Nadalje je razvidno da je čelnik tuženika o navedenom prigovoru odlučio rješenjem KLASA: UP/I-041-03/25-02/27, URBROJ: 443-01-18-03-25-5 od 8. kolovoza 2025. Međutim, citirano rješenje dostavljeno je tužiteljici 27. kolovoza 2025., što tuženik niti ne spori. Štoviše, u odgovoru na tužbu tuženik upravo navodi da je navedeno rješenje, iako je doneseno 8. kolovoza 2025., tužitelj ici otpremio tek 25. kolovoza 2025. Predmetna tužba podnesena je 20. kolovoza 2025.

9. Prema ocjeni ovog Suda, podaci spisa predmeta ne daju dostatnu osnovu za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o situaciji zlouporabe procesnih ovlaštenja na strani tužiteljice, odnosno, ne radi se o situaciji koju sankcionira odredba članka 147. stavkom 8. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu, nema pravo na naknadu troškova.

10. Odredbom članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Sukladno odredbi članka 147. stavka 6. ZUS-a, ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora.

11. Budući da je prvostupanjski sud obustavio upravni spor jer je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu nakon što je tužiteljica podnijela tužbu, tužiteljica je ostvarila pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavka 6. u vezi s člankom 144. stavak 1. ZUS-a.

12. Kraj ovakvog stanja stvari, ovaj Sud ocjenjuje da je donošenjem pobijane odluke, prvostupanjski sud o utvrđenom činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak te da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

13. Imajući u vidu sve navedeno, temeljem članka 135. stavka 2. u vezi s člankom 128. stavak 4. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

14. Prema ocjeni ovog Suda, primjenom odredbi članka 147. stavak 1. te članka 144. stavak 1. i 2. ZUS-a, u vezi Tbr. 27. točka 1., odnosno Tbr. 27. točke 3., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. – dalje: Tarifa), tužiteljici je trebalo priznati trošak sastava tužbe od 1.000,00 eura (500 bodova x 2,00 eura/bod) uvećano za 250,00 eura PDV-a (ukupno 1.250,00 eura) te trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura (625 bodova x 2,00 eura/bod) uvećano za 312,50 eura PDV-a (ukupno 1.562,50 eura), dakle u sveukupnom iznosu od 2.812,50 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

15. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 1. rujna 2025. i 3. prosinca 2025. jer je ovaj Sud ocijenio da se u okolnostima konkretnog slučaja, navedeni troškovi ne mogu smatrati nužnim ni opravdanim jer navedeni podnesci nisu pridonijeli rješavanju predmetnog upravnog spora. Naime, Sud je svoju odluku utemeljio na činjenicama i dokazima iz tužbe, a za koji sastav je tužiteljici već priznat trošak, kao i podacima spisa predmeta (osobito odgovora na tužbu iz kojeg proizlazi da je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu) na temelju kojih se moglo utvrditi stvarno stanje stvari. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan