Poslovni broj: Usž-3101/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PREŽENCA d.o.o., sa sjedištem u Splitu, Spinutska 67, OIB: 89146429031, kojeg zastupa opunomoćenica Andrea Blažević, odvjetnica u Splitu, Bihaćka 2A, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, Split, Mike Tripala 6, OIB: 33706439962, radi suzbijanja neprijavljenog rada, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-1335/2025-6 od 5. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-1335/2025-6 od 5. svibnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, KLASA: UP/I-116-01/25-02/44, URBROJ: 443-02- 03-10-25-3 od 19. svibnja 2025. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava . Prvenstveno smatra da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 128. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP). Prema njegovom mišljenju, izvršenje osporenog rješenja nije bilo stvarno niti pravno moguće, pa je prvostupanjski sud isto trebao oglasiti ništavim. S tim u vezi, ponavlja da radnika BGE, državljanina Republike Filipina, nije bilo moguće prijaviti na obvezno mirovinsko osiguranje niti prije provedenog inspekcijskog nadzora, niti nakon donošenja osporenog rješenja, budući da nije raspolagao važećom dozvolom za boravak i rad, koja predstavlja zakonski preduvjet za prijavu državljana trećih zemalja u sustav obveznog osiguranja. Posebno ukazuje da je upravo 15. svibnja 2025. (s kojim danom se tužitelju nalaže prijava navedenog radnika na obvezno mirovinsko osiguranje) datum s kojim prestaje prijava na obvezno mirovinsko osiguranje za osobu za koju je utvrđen neprijavljeni rad. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe članaka 1. i 9. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“, 151/22. – dalje: Zakon), odnosno da obrazloženje pobijane presude ne odgovara okolnostima konkretnog slučaja. Navodi i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, s obzirom da šteta proizlazi iz naloga tužitelju da uplati iznos od 2.650,00 eura u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, stoga da je očito da su osporenim rješenjem i pobijanom presudom povrijeđena njegova prava i interesi. Predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi pobijanu presudu i sam riješi stvar na način da poništi osporeno rješenje, podredno da poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, uz naknadu tužitelju troškova žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu žalbene navode tužitelja osporava u cijelosti. Citira mjerodavne odredbe Zakona te ukazuje da je istim propisana uspostava prijava za državljana treće zemlje za kojeg je utvrđen neprijavljeni rad s tim da u slučaju državljanina treće zemlje koji je zatečen kako obavlja neprijavljeni rad za poslodavca, on ima pravo na retroaktivnu prijavu na mirovinsko osiguranje, ali samo do trenutka kada je nadležni inspektor utvrdio neprijavljeni rad. Potvrđuje da državljanin treće zemlje ne smije raditi bez odgovarajuće dozvole prema posebnom propisu, ali da se takvom radniku, kako bi se osiguralo jednako postupanje prema svima, priznaju retroaktivna prava. Navedeno budući da je činjenica rada nesporna, ali mu se ne može omogućiti daljnji nezakoniti rad. Navodi da je na taj način zakonodavac osigurao da radnici za koje je utvrđen neprijavljeni rad ostvare sva svoja prava iz radnog odnosa, neovisno o tome radi li se o domaćem radniku ili državljaninu treće zemlje. Dodatno ističe da Zakon izričito propisuje prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje i za državljanina treće zemlje koji nema ishođenu dozvolu za boravak i rad pa da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi izvršenje te radnje bilo pravno i stvarno nemoguće. Dodaje i da se prilikom prijave radnika na obvezna osiguranja državljana trećih zemalja niti ne provjerava činjenica postojanja dozvole za boravak i rad, pa da je radnik svakako mogao biti prijavljen na obvezna osiguranja i bez ishođene dozvole za boravak i rad.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24 i 39/26. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija, odnosno isti nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.
6. Prvenstveno, treba reći da je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno odgovorio na sve prigovore tužitelja koje on sad ponavlja i u žalbi te dao razložno obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća, bez potrebe ponavljanja svih razloga koje su javnopravno tijelo i prvostupanjski sud već naveli i obrazložili. Obrazloženje pobijane presude i rješenja sastavljeno je sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS-a.
7. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je tuženik donio rješenje KLASA: UP/I-116-01/25-02/44, URBROJ: 443-02-03-10-25-3 od 19. svibnja 2025. (dalje: osporeno rješenje) kojim je naloženo poslodavcu PREŽENCA d.o.o., ovdje tužitelju, da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za gore imenovanog radnika, državljanina Republike Filipini, podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od dana 15. svibnja 2025., koji je zapisnikom KLASA: UP/I-116-01/25-02/44, URBROJ: 443-02-03-10-25-1 od 16. svibnja 2025. utvrđen kao početak njegovog rada za poslodavca, a koji dan je ujedno i dan s kojim prestaje njegova prijava obveznog mirovinskog osiguranja (točka 1. rješenja). Nadalje je naloženo tužitelju da uplati iznos od 2.650,00 EUR za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. rješenja u korist Državnog proračuna Republike, odnosno ukupni iznos od 2.650,00 EUR (točka 2. rješenja) te su donesene ostale prateće odluke kako je pobliže određeno točkama 2.-4. izreke tog rješenja.
8. Nadalje, iz podataka spisa razvidno je da je, prethodno donošenju osporenog rješenja, dana 15. svibnja 2025., u ugostiteljskom objektu tužitelja proveden inspekcijski nadzor prilikom kojeg je utvrđeno da je gore imenovani radnik toga dana kod tužitelja obavljao poslove pomoćnog radnika u ugostiteljstvu (poslovi pripremanja kave i toplih napitaka, punjenje vode, donošenje leda, cijeđenje naranči i sl.). Navedeno je utvrđeno neposrednim opažanjem inspektora i na temelju izjava svjedoka, a o obavljenom inspekcijskom nadzoru sastavljen je zapisnik KLASA: 116- 01/25-02/365, URBROJ: 443-02-03-10-25-1 od 15. svibnja 2025. Inspekcijski nadzor je nastavljen dana 16. svibnja 2025., o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 116-01/25- 02/44, URBROJ: 443-02-03-10-25-1 od 16. svibnja 2025. Provedenim inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da tužitelj kao poslodavac imenovanog radnika nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka njegovog rada 15. svibnja 2025.
9. Odredbom članka 7. stavka 2. Zakona propisano je da će nadležni inspektor u roku od 8 dana od dana utvrđivanja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. toga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika, odnosno koji je u skladu s člankom 6. toga Zakona pretpostavljen početkom rada i naplatiti iznos od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba. Prema članku 3. stavku 2. točki 1. Zakona, neprijavljeni rad u užem smislu je rad koji, s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca, ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu, odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te u smislu ovog Zakona obuhvaća, između ostalog, obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme. Pri tome je, prema članku 1. stavku 2. Zakona, propisano da se Zakon primjenjuje na državljanina treće zemlje koji nema zakonit boravak u skladu s propisom kojem se uređuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada stranaca koji su državljani trećih zemalja. K tome je , člankom 3. stavkom 1. točkom 4. Zakona, predviđeno da neprijavljeni rad u užem smislu obuhvaća i zapošljavanje državljanina treće zemlje protivno odredbama propisa kojima se uređuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada stranaca koji su državljani trećih zemalja. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 12. Zakona propisano je da je treća zemlja država koja nije država članica Europskog gospodarskog prostora niti Švicarske konfederacije.
10. Stoga je, i prema ocjeni ovoga Suda, nadležni inspektor opravdano zaključio da je zatečeni imenovani radnik dana 15. svibnja 2025. obavljao poslove pomoćnog radnika u ugostiteljstvu, odnosno poslove koji imaju obilježje posla za koje zasniva radni odnos, bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, a poslodavac tog radnika nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka njegovog rada.
11. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i mjerodavno materijalno pravo, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
12. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.
13. Budući da tužitelj nije s uspjehom osporio zakonitost pobijane presude i rješenja, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci (točka I. izreke presude).
14. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava iste (točka II. izreke presude).
U Zagrebu 24. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
