Poslovni broj: Usž-3074/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan - Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TA iz [adresa], okrug Brno-Venkov, kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Šubićeva 29, Zagreb, OIB: 33706439962, radi kontrole kampiranja izvan kampa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1092/2025-14 od 18. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1092/2025-14 od 18. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-551-06/23-014/526, URBROJ: 251-02-01/001-23-6 od 5. srpnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/22- 013/877, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-10 od 24. svibnja 2023. (točka I. izreke presude) te je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-334-01/23-02/45, URBROJ: 443- 01-16-01-25-2 od 6. listopada 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe za ugostiteljstvo, pružanje usluga u turizmu i za boravišnu/turističku pristojbu KLASA: UP/I-334-01/23-02/707, URBROJ: 443-02-01- 07-23-3 od 7. studenoga 2023. (točka 1. izreke rješenja) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka 2. izreke rješenja).

3. Tužitelj u pravodobno podnesenoj žalbi osporava gore naznačenu presudu u cijelosti, iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede pravila sudskog postupka na način da je povrijedio odredbe članka 3., 39., 46., 48., 56., 100., 107., 113., 114., 119. i 121. („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS) te da je počinio apsolutno bitne povrede iz članka 126. stavka 3. točke 2., 4. i 5. ZUS-a. Navodi da na ročištu za objavu presude 18. svibnja 2026. prvostupanjski sud nije, osim izreke, niti ukratko obrazložio presudu, čime da je povrijedio odredbu članka 121. ZUS-a te ustavno i konvencijsko pravo tužitelja na pravično suđenje. Dalje ističe da tužitelju nisu dostavljeni prilozi odgovora na tužbu tuženika niti „spis upravnog predmeta“, a da je sud odluku zasnovao upravo na toj dokumentaciji, dok da istodobno sud nije odobrio tužitelju uvid u spis, čime mu je teško povrijeđeno pravo sudjelovanja u postupku, ravnoteža, pravičnost i ravnopravnost, a istodobno da je povrijeđen i članak 114. stavak 4. ZUS-a, prema kojem se presuda može temeljiti samo na činjenicama i dokazima o kojima je strankama dana mogućnost izjašnjavanja. Dalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 107. stavak 1. ZUS-a spajajući predmetni spor sa sporom zbog šutnje uprave, iako se predmetni sporovi ne temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te da sud pritom nije postupio ni sukladno članku 100. ZUS-a, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i odlučivanje u razumnom roku iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije. Posebno nezakonitim smatra zaključak suda da Republika Hrvatska provodi jurisdikciju nad teritorijem Gornje Sige, što sud označava kao „nespornu i opće poznatu činjenicu“, bez navođenja pravne osnove i bez obrazlaganja opsega navodne jurisdikcije, te iznosi i obrazlaže svoje suprotno stajalište. Navodi i da je prvostupanjski sud neutemeljeno naveo da su sljedbenici tzv. „Slobodne Republike Liberland“ zatečeni u brojnim prekršajima i da ne poštuju nadležna tijela Republike Hrvatske, a da takvi navodi nisu dokazani niti se mogu odnositi na tužitelja . Tužitelj također ističe da su konkretnom slučaju pogrešno primijenjene materijalne odredbe Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“, 85/15. , 121/16. , 99/18. , 25/19. , 98/19. , 32/20. , 42/20. , 126/21. – dalje: ZUD) smatrajući da članci 1. i 4. ZUD-a ograničavaju njegov doseg na ugostiteljsku djelatnost, a da tužitelj nije obavljao takvu djelatnost ili pružao uslugu smještaja. Ponavlja i da se odredba članka 29. ZUD-a o kampiranju može primjenjivati samo na području na kojem Republika Hrvatska ima teritorijalnu nadležnost, dok se sporno područje, prema navodima tužitelja, ne nalazi na teritoriju Republike Hrvatske niti u sastavu Osječko-baranjske županije, zbog čega tužitelj nije mogao biti nadziran i kažnjen na temelju hrvatskog pravnog poretka . Dakle, tužitelj smatra da je osporeno rješenje doneseno od nenadležnog tijela, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge za odbijanje njegovih dokaznih prijedloga za saslušanje stranke i svjedoka, iako je upravo predmet upravnog spora provjera istinitosti činjenica utvrđenih u upravnom postupku, čime da je tužitelju onemogućeno dokazivanje suprotnog sadržaja upravnog spisa i javnih isprava, protivno članku 56. ZUS-a te konvencijskom, ustavnom i procesnom pravu na sudjelovanje u postupku. Ukazuje i da je tužitelju povrijeđeno i pravo na korištenje jezika jer je kao češki državljanin bio upozoren na prava na engleskom jeziku, koji nije njegov materinji jezik, a zapisnik da nije potpisao niti da je potvrdio da ga razumije, a da prvostupanjski sud nije izveo predložene dokaze kojima je tužitelj osporavao istinitost činjenica iz zapisnika. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe uvećano za trošak PDV-a u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, da su u obrazloženju presude dani jasni i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama, da su uspješno otklonjeni prigovori tužitelja, odnosno da , suprotno navodima tužitelja, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava niti su povrijeđene odredbe upravnog postupka.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, pazeći pritom na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud ocjenjuje da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno nisu odlučni za ocjenu zakonitosti pobijane presude.

7. Prvenstveno, treba reći da je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno odgovorio na sve prigovore tužitelja koje on sad ponavlja i u žalbi te dao razložno obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća, bez potrebe ponavljanja svih razloga koje su javnopravna tijela i prvostupanjski sud već naveli i obrazložili. Pri tome, sud nije dužan obrazlagati i otklanjati svaki navod tužitelja, već isključivo one pravno relevantne, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Stoga je i obrazloženje pobijane presude sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS-a.

8. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da se prvostupanjskim rješenjem zabranjuje tužitelju kampiranje izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga, na području 1415,5 r/km rijeke Dunav, na rok od 60 dana od donošenja usmenog rješenja, odnosno do 6. siječnja 2024. te je određeno da žalba izjavljena protiv toga rješenja ne odgađa izvršenje rješenja. Navedeno rješenje doneseno je u postupku inspekcijskog nadzora turističke inspekcije u kojem je utvrđeno da je tužitelj, čiji identitet je utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu, dana 7. studenoga 2023. zatečen kako spava u šatoru, odnosno kako boravi u šatoru na prostoru izvan kampova i prostora određenih za kampiranje izvan kampova. O inspekcijskom nadzoru sastavljen je zapisnik KLASA: UP/I-334-01/23-02/707, URBROJ: 443-02-01-07-23-1 od 7. studenoga 2023. (dalje: zapisnik). Također, spisu predmeta prileži i dopis Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir KLASA: NK -212- 01/23-01/266, URBROJ: 511-07-32-23-42 od 30. listopada 2023. te službena zabilješka od 30. listopada 2023. iz kojih dokumenata je razvidno da je tužitelj i dana 30. listopada 2023. od strane policijskih službenika zatečen kako spava u šatoru.

9. Odredbom članka 29. stavku 4. ZUD-a propisano je da je zabranjeno kampiranje izvan kampova iz stavka 1. toga članka i prostora određenih za kampiranje izvan kampova sukladno stavku 3. toga članka.

10. Odredbom članka 45. stavak 1. ZUD-a propisano je da, ako u provedbi inspekcijskog nadzora turistički inspektor i komunalni redar utvrdi da osoba kampira na zemljištu u privatnom vlasništvu, izvan kampova iz skupine „Kampovi“ i kampova u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili na javnoj površini izvan prostora za kampiranje određenih u skladu s člankom 29. stavkom 3. toga Zakona, usmenim rješenjem u zapisniku, koje će izreći vlasniku kamp -kućice, kamp- prikolice i druge kamp-opreme ili njegovom predstavniku, zabranit će na rok od 60 dana kampiranje i u svrhu kampiranja postavljanje kamp-opreme na tom zemljištu. Prema stavku 3. navedenog članka, otpravak usmenog rješenja iz stavka 1. toga članka turistički inspektor i komunalni redar je dužan otpremiti stranci u pisanom obliku u roku od osam dana od dana izricanja usmenog rješenja. Žalba se može izjaviti samo na pisani otpravak rješenja.

11. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako je činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrđeno, jer su sve činjenice bitne za rješavanje predmetne stvari prilikom inspekcijskog nadzora utvrđene neposrednim opažanjem inspektora, uz sudjelovanje policijskih službenika, te navedene u zapisniku. Također, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su u upravnom postupku pravilno primijenjene odredbe članka 16., članka 70. stavka 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, 115/18., 117/21., 67/23. i 155/23. – dalje: ZDI) i članka 45. stavka 1. ZUD-a.

12. Razmatrajući daljnje žalbene navode tužitelja, uvidom u zapisnik o objavi presude od 18. svibnja 2026. ovaj Sud je utvrdio da je na ročište za objavu presude pristupio opunomoćenik tužitelja koji je uredno potpisao zapisnik o objavi presude bez primjedbe, pa su prigovori da sudac nije ukratko obrazložio presudu u suprotnosti sa sadržajem zapisnika i kao takvi neosnovani.

13. Nadalje, budući da je tužitelj zastupan po profesionalnom opunomoćeniku kojem je tijekom postupka bilo moguće izvršiti uvid u spis, postoji osnova za zaključak da je sadržaj dokumentacije spisa, akata javnopravnih tijela i podnesaka, tužitelju bio poznat, stoga nisu osnovani niti prigovori tužitelja u tom smjeru. Osim toga, dopisom prvostupanjskog suda poslovni broj: Us I-1902/2025-8 od 5. ožujka 2026. opunomoćenik tužitelja obavješten je da ima mogućnost pristupiti na Upravni sud u Osijeku – sudska pisarnica, 3. kat, soba broj 13, svakim radnim danom u uredovno vrijeme od 9.00 do 14.00 sati i razgledati spis te o svom trošku umnožiti akte iz spisa.

14. Neosnovani su i žalbeni prigovori koji idu za tim da tužitelju nije dana mogućnost izjašnjavanja, odnosno sudjelovanja u upravnom postupku i u upravnom sporu. Naime, tužitelj je i tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, naročito održavanjem ročišta dana 27. travnja 2026., imao mogućnost, koju je iskoristio, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne stvari.

15. Prigovor tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 107. stavak 1. ZUS-a, spajajući predmetni spor sa sporom zbog šutnje uprave, u cijelosti je promašen, budući da u ovom upravnom sporu nije izvršeno spajanje upravnih sporova. Tim više, od strane tužitelja prethodno pokrenuti spor radi šutnje uprave obustavljen je rješenjem Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2667/2025-7 od 30. listopada 2025., koje je postalo pravomoćno.

16. U odnosu na prigovor tužitelja da sud nije proveo predložene dokaze, ovaj Sud upućuje na odredbe članka 49. stavak 4. ZUS-a prema kojima sud nije vezan prijedlozima stranaka, ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi, ni dokaza kojima se one mogu utvrditi. Osnovano je prvostupanjski sud odbio predložene dokazne prijedloge tužitelja budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, a što uključuje i dokumentaciju u spisu tuženika. Ovo stoga jer je u konkretnom slučaju u upravnom postupku pravo stanje stvari utvrđeno temeljem službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te su, i po ocjeni ovog Suda, odlučne činjenice dostatno utvrđene temeljem podataka u sudskom spisu te spisu tuženika, bez provođenja predloženih dokaza. Neprovođenje dokaza predloženih po tužitelju, samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Imajući na umu dokaznu dokumentaciju spisa predmeta iz koje nedvojbeno proizlazi osnovanost tvrdnji tuženika, koje tužitelj žalbenim prigovorima nije s uspjehom osporio.

17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je detaljno razmotrio i odgovorio na njegove prigovore o nenadležnosti državnih tijela Republike Hrvatske na nad područjem Gornje Sige, ocijenivši iste neosnovanima i promašenima, a s kojim obrazloženjem je i ovaj Sud u cijelosti suglasan.

18. Konačno, prigovor povrede prava korištenja jezika i ovaj Sud nalazi neosnovanim. Naime, pravilno je prvostupanjski sud obrazložio da se prema članku 14. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, na što je tužitelj u upravnom postupku pravilno upozoren, a upozoren je i u smislu članka 30. i 52. ZUP-a o pravu sudjelovanja u postupku te izjašnjavanja, s tim da je nadzoru bio prisutan i tumač za engleski jezik te se s prevođenjem tužitelj složio. U odnosu na prigovore tužitelja o vjerodostojnosti zapisnika, odnosno isticanje da je tužitelj odbio potpisati predmetni zapisnik, ovaj Sud dodaje da iz zapisnika proizlazi da tužitelj nije iznio nikakve razloge uskrate potpisa, iz čega proizlazi da je pristao da osoba ČA bude službeni tumač i prevodi sa hrvatskog na engleski jezik. Također, iz zapisnika je razvidno da je tužitelj, nakon što mu je zapisnik pročitan posredstvom službenog tumača, izjavio da ne želi davati nikakve izjave, iz čega je jasno da je razumio komunikaciju odnosno sadržaj zapisnika. Činjenicu da tužitelj razumije engleski jezik dodatno potvrđuje okolnost da spisu prileži dvojezična punomoć, sastavljena na hrvatskom i engleskom jeziku, a koju je tužitelj potpisao svom opunomoćeniku, odvjetniku Karlu Novoselu.

19. Tužitelj niti ostalim žalbenim navodima, kojima uglavnom iznosi svoje tumačenje pravnih propisa, nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske presude, a neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na povredu ustavnih i konvencijskih prava.

20. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

21. Slijedom svega navedenog, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. i odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan