Poslovni broj: Gž R-42/2024-2

1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) I. A., OIB: …, iz B., …, 2) M. K., OIB: …, iz P., … i 3) I. D., OIB: …, iz P., …, koje zastupa punomoćnica S. R. K., odvjetnica u Z., …, protiv tuženice R. H. – M. o., OIB: …, zastupane po O. d. o. u N. Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-29/2017-92 od 19. siječnja 2024., u sjednici održanoj dana 7. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja pod 1) I.A., 2) M. K. i 3) I. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-29/2017-92 od 19. siječnja 2024. u dijelu pod toč. IV., V., VIII, IX., XIII., XIV., XV., XVI. i XVII. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»„I.              Nalaže se tuženici R.H. – M. o. da I-tužitelju I.A. isplati bruto iznos 408,63 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 50,99 EUR od 16.01.2012. do isplate;

- na iznos 10,93 EUR od 16.03.2012. do isplate;

- na iznos 3,79 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 1,99 EUR od 16.05.2012. do isplate;

- na iznos 3,98 EUR od 16.06.2012. do isplate;

- na iznos 4,74 EUR od 16.07.2012. do isplate;

- na iznos 27,65 EUR od 16.10.2012. do isplate;

- na iznos 102,13 EUR od 16.11.2012. do isplate;

- na iznos 30,94 EUR od 16.03.2013. do isplate;

- na iznos 8,84 EUR od 16.08.2013. do isplate;

- na iznos 8,76 EUR od 16.10.2013. do isplate;

- na iznos 12,78 EUR od 16.11.2013. do isplate;

- na iznos 29,50 EUR od 16.01.2014. do isplate;

- na iznos 38,44 EUR od 16.02.2014. do isplate;

- na iznos 63,88 EUR od 16.03.2014. do isplate;

- na iznos 9,29 EUR od 16.05.2014. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

 

II.              Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da I-tužitelju I. A. isplati bruto iznos 57,80 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16.02.2015. do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

 

III.              Nalaže se tuženici R.H.– M. o. da I-tužitelju I. A. isplati bruto iznos 10,17 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16.09.2013. do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

IV.              Odbija se tužbeni zahtjev I-tužitelja I. A. za isplatu daljnjih 715,67 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, preko iznosa 57,80 EUR koji je dosuđen točkom II. izreke ove presude (do zatraženih 773,47 EUR).

 

V.              Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da I-tužitelju I. A. isplati bruto iznos 267,38 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 4,97 EUR od 16.11.2011. do isplate;

- na iznos 4,74 EUR od 16.12.2011. do isplate;

- na iznos 37,94 EUR od 16.01.2012. do isplate;

- na iznos 4,74 EUR od 16.02.2012. do isplate;

- na iznos 19,88 EUR od 16.03.2012. do isplate;

- na iznos 14,23 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 5,01 EUR od 16.05.2012. do isplate;

- na iznos 9,94 EUR od 16.07.2012. do isplate;

- na iznos 9,49 EUR od 16.08.2012. do isplate

- na iznos 31,46 EUR od 16.10.2012. do isplate;

- na iznos 22,80 EUR od 16.11.2012. do isplate;

- na iznos 26,22 EUR od 16.03.2013. do isplate;

- na iznos 5,08 EUR od 16.07.2013. do isplate;

- na iznos 4,42 EUR od 16.08.2013. do isplate;

- na iznos 9,73 EUR od 16.10.2013. do isplate;

- na iznos 8,89 EUR od 16.11.2013. do isplate;

- na iznos 14,60 EUR od 16.12.2013. do isplate;

- na iznos 13,33 EUR od 16.02.2014. do isplate;

- na iznos 10,22 EUR od 16.03.2014. do isplate;

- na iznos 9,73 EUR od 16.04.2014. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana“.

 

VI. Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da II-tužitelju M. K. isplati bruto iznos 667,67 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 28,20 EUR od 16.11.2011. do isplate;

- na iznos 33,92 EUR od 16.12.2011. do isplate;

- na iznos 21,54 EUR od 16.01.2012. do isplate;

- na iznos 8,66 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 45,34 EUR od 16.05.2012. do isplate;

- na iznos 80,46 EUR od 16.06.2012. do isplate;

- na iznos 2,16 EUR od 16.08.2012. do isplate;

- na iznos 36,22 EUR od 16.09.2012. do isplate;

- na iznos 104,26 EUR od 16.11.2012. do isplate;

- na iznos 32,45 EUR od 16.01.2013. do isplate;

- na iznos 9,56 EUR od 16.03.2013. do isplate;

- na iznos 8,42 EUR od 16.04.2013. do isplate;

- na iznos 73,14 EUR od 16.05.2013. do isplate;

- na iznos 21,18 EUR od 16.06.2013. do isplate;

- na iznos 8,12 EUR od 16.07.2013. do isplate;

- na iznos 41,35 EUR od 16.08.2013. do isplate;

- na iznos 31,75 EUR od 16.10.2013. do isplate;

- na iznos 11,47 EUR od 16.11.2013. do isplate;

- na iznos 12,15 EUR od 16.12.2013. do isplate;

- na iznos 37,73 EUR od 16.04.2014. do isplate;

- na iznos 19,59 EUR od 16.05.2014. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

 

VII.              Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da II-tužitelju M. K. isplati bruto iznos 128,85 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16.10.2016. do isplate, i to do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

 

VIII.              Odbija se tužbeni zahtjev II-tužitelja M. K. za isplatu daljnjih 5.606,58 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, preko iznosa 128,85 EUR koji je dosuđen točkom VII. izreke ove presude (do zatraženih 5.735,43 EUR).

 

IX.              Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da II-tužitelju M. K. isplati bruto iznos 684,74 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 22,56 EUR od 16.11.2011. do isplate;

- na iznos 48,46 EUR od 16.12.2011. do isplate;

- na iznos 26,92 EUR od 16.01.2012. do isplate;

- na iznos 37,86 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 28,33 EUR od 16.05.2012. do isplate;

- na iznos 36,22 EUR od 16.06.2012. do isplate;

- na iznos 5,67 EUR od 16.07.2012. do isplate;

- na iznos 27,04 EUR od 16.08.2012. do isplate;

- na iznos 10,35 EUR od 16.09.2012. do isplate;

- na iznos 56,91 EUR od 16.11.2012. do isplate;

- na iznos 5,41 EUR od 16.12.2012. do isplate;

- na iznos 5,98 EUR od 16.03.2013. do isplate;

- na iznos 33,13 EUR od 16.04.2013. do isplate;

- na iznos 42,17 EUR od 16.05.2013. do isplate;

- na iznos 30,25 EUR od 16.06.2013. do isplate;

- na iznos 46,39 EUR od 16.07.2013. do isplate;

- na iznos 25,21 EUR od 16.08.2013. do isplate;

- na iznos 27,61 EUR od 16.10.2013. do isplate;

- na iznos 25,21 EUR od 16.11.2013. do isplate;

- na iznos 44,18 EUR od 16.12.2013. do isplate;

- na iznos 5,83 EUR od 16.03.2014. do isplate;

- na iznos 66,57 EUR od 16.04.2014. do isplate;

- na iznos 26,48 EUR od 16.05.2014. do isplate;

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku od 15 dana“.

 

X.              Nalaže se tuženici R.H. – M. o. da III-tužitelju I. D. isplati bruto iznos 463,67 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 33,69 EUR od 16.11.2011. do isplate;

- na iznos 6,37 EUR od 16.12.2011. do isplate;

- na iznos 28,12 EUR od 16.02.2012. do isplate;

- na iznos 3,18 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 73,92 EUR od 16.05.2012. do isplate;

- na iznos 64,70 EUR od 16.06.2012. do isplate;

- na iznos 2,22 EUR od 16.07.2012. do isplate;

- na iznos 6,40 EUR od 16.12.2012. do isplate;

- na iznos 4,47 EUR od 16.01.2013. do isplate;

- na iznos 33,65 EUR od 16.02.2013. do isplate;

- na iznos 14,07 EUR od 16.03.2013. do isplate;

- na iznos 2,17 EUR od 16.04.2013. do isplate;

- na iznos 29,81 EUR od 16.11.2013. do isplate;

- na iznos 17,41 EUR od 16.04.2014. do isplate;

- na iznos 143,49 EUR od 16.06.2014. do isplate;

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E.s.b.primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

 

XI.              Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da III-tužitelju I.D.isplati bruto iznos 610,11 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16.09.2016. do isplate, i to do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

 

XII.              Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da III-tužitelju I. D. isplati bruto iznos 20,34 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16.02.2014. do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana.

XIII.              Odbija se tužbeni zahtjev III-tužitelja I. D. za isplatu daljnjih 1.495,40 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, preko iznosa 610,11 EUR koji je dosuđen točkom XI. izreke ove presude (do zatraženih 2.105,51 EUR).

XIV.              Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da III-tužitelju I. D. isplati bruto iznos 224,03 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 21,22 EUR od 16.11.2011. do isplate;

- na iznos 31,83 EUR od 16.12.2011. do isplate;

- na iznos 15,91 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 21,22 EUR od 16.04.2012. do isplate;

- na iznos 27,79 EUR od 16.05.2012. do isplate;

- na iznos 30,45 EUR od 16.06.2012. do isplate;

- na iznos 11,12 EUR od 16.07.2012. do isplate;

- na iznos 10,66 EUR od 16.12.2012. do isplate;

- na iznos 16,75 EUR od 16.01.2013. do isplate;

- na iznos 10,20 EUR od 16.02.2013. do isplate;

- na iznos 5,86 EUR od 16.03.2013. do isplate;

- na iznos 5,19 EUR od 16.01.2014. do isplate;

- na iznos 5,44 EUR od 16.04.2014. do isplate;

- na iznos 10,39 EUR od 16.05.2014 do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u svakom pojedinom mjesečnom bruto iznosu, u roku 15 dana“.

 

XV.              Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da I-tužitelju I. A. naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 398,17 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

 

XVI.              Nalaže se tuženici R. H. – M. o.da II-tužitelju M. K. naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 398,17 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b.primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

 

XVII.              Nalaže se tuženici R. H. – M. o. da III-tužitelju I. D. naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 398,17 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.«

 

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. IV., V., VIII, IX., XIII., XIV., XV., XVI. i XVII.  žalbu su izjavili tužitelji pod 1) I. A., 2) M. K.i 3) I. D. (dalje: tužitelji pod 1), 2) i 3)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se ista presuda preinači na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu  tužitelja te tužiteljima dosudi parnični trošak, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuju. U žalbi ističu kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pogrešan je stav suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na broj ostvarenih sati rada, budući da ni Zakon o službi u oružanim snagama ni odluka o rasporedu radnog vremena ne navode da djelatna vojna osoba ima pravo na isplatu vojnog dodatka, bez obzira na sate rada. Navedenom logikom suda prvog stupnja ispada da djelatna vojna osoba koja radi 12 i više sati dnevno ostvaruje pravo na isti iznos vojnog dodatka kao djelatna vojna osoba istog roda i čina vojske koja radi u redovnom radnom vremenu od 8-16 sati. Nesporno je da su tužitelji u utuženom razdoblju ostvarili znatan broj sati rada iznad 40 sati tjedno i budući da nemaju pravo na dodatak za prekovremeni rad, tražili su da im se više odrađeni sati rada od 40 sati tjedno plate po redovnoj satnici rada, s obzirom da za te sate nije provedena preraspodjela. O eventualnoj preraspodjeli ostvarenih sati rada odlučuje se na osnovu naloga časnika na dužnost zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine, koji može pisanim nalogom odrediti preraspodjelu. U konkretnom slučaju nalozi o preraspodjeli, kao ni nalozi o korištenju slobodnih dana s osnova više odrađenih sati od 40 sati tjedno, ne postoje. Nejasan je navod suda da je tužitelju pod 1) ostao neiskorišten 1,5 slobodni dan, u kumulativu s uračunatim prijenosom neiskorištenih slobodnih dana iz razdoblja prije 1. lipnja 2014., s obzirom da u nalazu i mišljenju vještak navodi da je taj tužitelj u tom razdoblju iskoristio 32,4 dana više od ostvarenja. Nejasno je i kako je zaključio da su sati rada preko 40 sati tjedno pretvoreni u slobodne dane, kada za to ne postoji nalog zapovjednika. Nelogičnosti u pobijanoj presudi ukazuju da je presuda nejasna i nerazumljiva te stoga nepodobna za konkretnije očitovanje. Ističu i kako je odluka o trošku neosnovana kako u pogledu osnove, tako i visine.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na koju u žalbi ukazuju tužitelji, budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet postupka su zahtjevi tužitelja pod 1), 2) i 3) za isplatu razlike plaće po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena te rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću, za isplatu razlike naknade za dežurstvo unutarnje službe te naknade zbog neiskorištenog dnevnog odmora, s tim da su tužbenim zahtjevom obuhvaćeni radni angažmani tužitelja pod 1) u razdoblju od 14. rujna 2011. do 14. rujna 2016., te radni angažmani tužitelja pod 2) i 3) u razdoblju od 16. studenoga 2011. do 16. veljače 2017.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su tužitelji u utuženom razdoblju imali status djelatnih vojnih osoba u Oružanim snagama Republike Hrvatske (dalje OSRH) na radnom mjestu vozača, da su u utuženom razdoblju pored redovnog rada (radnim danom od 08-16 sati) u više navrata imali evidentiran i prekovremeni rad, straže te dežurstva unutarnje službe, te da su za određene prekovremene sate bili upućivani na slobodne dane, koji su evidentirani kao PRV-preraspodjela radnog vremena ili kao SD-slobodan dan.

9. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena te rada noću, subotom i nedjeljom sud prvog stupnja za razdoblje od 14. rujna 2011. do 31. svibnja 2014., kada su bile mjerodavne odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09; dalje: ZSOS/03), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika (Narodne novine br. 118/09; dalje: Odluka o rasporedu radnog vremena/09) te Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine br. 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/13; dalje Pravilnik o plaći/08), ocjenjuje da se straža i dežurstvo unutarnje službe nisu smatrali prekovremenim radom te se na taj način nisu primjenjivala uvećanja plaće za rad noću, subotom i nedjeljom te su za te oblike rada vojne osobe imale pravo na posebne dodatke na plaću, slijedom čega je sukladno provedenom vještačenju, prihvaćajući kao mjerodavnu prvu varijantu vještačenja po kojoj se uzimaju u obzir svi faktično iskorišteni dani koji proizlaze iz dokumentacije u spisu, za razdoblje do 31. svibnja 2014. tužitelju pod 1) dosudio 408,63 EUR (toč. I. izreke), tužitelju pod 2) iznos od 667,67 EUR (toč. VI. izreke), a tužitelju pod 3) iznos od 463,67 EUR (toč. X. izreke).

9.1. Za razdoblje nakon 31. svibnja 2014. kada su bile mjerodavne odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 73/13, 75/15, 50/16; dalje: ZSOS/13), Odluke o rasporedu radnog vremena (Narodne novine br. 66/14, 23/15, 84/15, 106/17; dalje: Odluka o radnom vremenu/14) te Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine br. 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17; dalje Pravilnik o dodacima na plaću/14), sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelji kao djelatne vojne osobe po izričitoj odredbi čl. 155. ZSOS/13 nisu imali pravo na uvećanje plaće nego na posebni vojni dodatak i pravo na slobodne dane u omjeru 1:1 za prekovremeni rad i za dežurstvo unutarnje službe, odnosno u omjeru 5:1 za straže, da su tužiteljima nakon tog razdoblja uredno isplaćivani posebni vojni dodaci, ali im nije omogućeno korištenje svih slobodnih sati (slobodnih dana) čime je tuženica prekršila obvezu iz čl. 22. Odluke o rasporedu radnog vremena/14, slijedom čega ih pripada naknada za neiskorištene slobodne dane prema izračunu vještaka u prvoj varijanti i to za tužitelja pod 1) u iznosu od 57,80 EUR (toč. II. izreke), za tužitelja pod 2) u iznosu od 128,85 EUR (toč. VII. Izreke), a za tužitelja pod 3) u iznosu od 610,00 EUR (toč. XI. izreke).

9.2. U preostalom dijelu u odnosu na zahtjev za isplatu razlike plaće po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena te rada noću, subotom i nedjeljom sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. U odnosu na naknadu za dežurstvo unutarnje službe sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelji kroz čitavo utuženo razdoblje imali dežurstva unutarnje službe, za koje djelatnoj vojnoj osobi pripada dnevni dodatak po čl. 17.a st. 2. Pravilnika o plaći/08, pa kako je temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrdio da su tužitelju pod 2) isplaćeni svi dnevni dodaci za odrađena dežurstva, dok tužiteljima pod 1) i 3) nisu plaćena svakome po 1 dežurstvo, to je u tom dijelu prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja pod 1) i 3) te odlučio kao pod toč. III. i XII. izreke, a u preostalom dijelu odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Sud prvog stupnja u odnosu na naknadu za neiskorišteni dnevni odmor utvrđuje kako su po Odluci o rasporedu radnog vremena/09 djelatne vojne osobe za vrijeme redovnog radnog vremena imale pravo na dnevni odmor u trajanju od 30 min, a kada je dnevno radno vrijeme trajalo dulje od 8 sati imali su pravo na dnevni odmor u trajanju od 60 min, koji se ovisno o procesu rada mogao koristiti u više dijelova, o čemu poslodavac nije dužan voditi evidenciju. Smatra kako su tužitelji kao vozači u pravilu mogli koristiti dnevni odmor, a sama dinamika korištenja je ovisila o okolnostima svakog konkretnog slučaja (jesu li vršili prijevoz i što su prevozili), te ocjenjuje da se na temelju izvedenih dokaza nikako ne može sa sigurnošću utvrditi da im je bilo uskraćeno pravo na korištenje dnevnog odmora ni u kojem obujmu, slijedom čega je u tom dijelu u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Točkom XII st. 1. do 5. Odluke o rasporedu radnog vremena/09  je propisano da se prekovremenim radom pripadnika OS RH, kada je rad organiziran na drugi odgovarajući način, smatra rad dulji od redovnog mjesečnog fonda sati, kada je rad pripadnika OS RH organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra svaki sat rada dulji od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom, kada je rad pripadnika OS RH organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra svaki sat rada dulji od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, te da o preraspodjeli ostvarenih sati rada iz prethodnog u sljedeći mjesec, časnik na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine donosi nalog, kojim se utvrđuje vrijeme u kojem je ostvaren prekovremeni rad i slobodni dani, tako da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan, a da se sati prekovremenog rada za koje pripadniku OS RH nije moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena utvrđuju mjesečnim izvješćem o ostvarenim satima rada u proteklom mjesecu koje časnik na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine dostavlja crtom vođenja i zapovijedanja nadležnoj financijskoj službi radi isplate.

13. Točkom XIII Odluke o rasporedu radnog vremena/09 je propisano uvećanje osnovne plaće za svaki sat rada za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, za rad u drugoj smjeni ako djelatnik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni, za dvokratni rad s prekidom duljim od 90 minuta i za rad u turnusu, u za to pripadajućim postocima.

14. Nadalje, sukladno ZSOS/03 djelatnoj vojnoj osobi za prekovremeni rad pripada povećana plaća pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima (čl. 97. st. 5.), međutim pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena (čl. 97. st. 6.).

15. Po Odluci o rasporedu radnog vremena/14 redovno radno vrijeme raspoređeno je od ponedjeljka do petka, od 08,00 do 16,00 sati (čl. 5. st. 1. i st. 2.), a djelatna vojna osoba dužna je raditi dulje od redovnog radnog vremena, između ostaloga, radi završetka poslova u određenom roku ili drugih potreba službe (čl. 7. st. 1.). Sati rada duljeg od redovnog radnog vremena preraspodjeljuju se u omjeru jedan na prema jedan (čl. 7. st. 2.). Nadalje, u slučaju dežurstva unutarnje službe djelatna vojna osoba za jedan dan dežurstva ostvaruje pravo na jedan slobodan dan (čl. 18. st. 1.), a u slučaju straže za pet radnih dana ostvaruje pravo na jedan slobodan dan, dok za jedan dan straže na neradni dan ostvaruje pravo na jedan slobodan dan (čl. 20.).

16. Nadalje, po ZSOS/13 djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, pored ostaloga, za prekovremeni rad, rad noću i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću (čl. 155.).

17. Pravilnikom o dodacima na plaću/14 propisani su posebni dodaci na plaću za djelatne vojne osobe, a koji dodaci ovise o ustrojbenom činu te su određeni u postotku od osnovice za obračun plaće (čl. 4.), i to paušalno odnosno neovisno o obliku rada i neovisno o broju ostvarenih sati rada.

18. Slijedom navedenoga, u skladu sa citiranim odredbama, a posebno po izričitoj odredbi čl. 155. ZSOS/13, tužitelji kao djelatne vojne osobe u razdoblju nakon 01.06.2014. za rad dulji od redovnog radnog vremena nisu imali pravo na uvećanje plaće, nego na posebni vojni dodatak (neovisno o obliku rada i broju ostvarenih sati rada), pravo na slobodne dane, u omjeru jedan prema jedan za prekovremeni rad i za dežurstvo unutarnje službe, odnosno u omjeru 5 prema 1 za straže.

19. Iz kartica djelatnika vidljivo je da su u razdoblju nakon 1. lipnja 2014. tužiteljima uredno isplaćivani posebni vojni dodaci, što i nije bilo osporavano tijekom postupka, ali im tuženica nije omogućila korištenje svih slobodnih sati (tj. slobodnih dana) na koje su ostvarili pravo radom duljim od redovnog radnog vremena, čime je prekršila svoju obvezu iz čl. 22. Odluke o rasporedu radnog vremena/14, po kojoj je tužiteljima bila dužna omogućiti korištenje slobodnih dana u roku 4 mjeseca od ostvarivanja prava na te dane.

20. U predmetu je određeno vještačenje po vještaku Z. R. iz R. v. d.o.o., koji je vještačenje sačinio u dvije varijante, te je pravilno sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prihvatio prvu varijantu vještačenja. Naime, iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je iz dokumentacije tuženice jasno vidljivo da je u evidenciji radnog vremena prikazan prekovremeni rad koji nije plaćen, a što je vidljivo iz obračunskih lista za isplatu plaće, odnosno kartice djelatnika, iz čega dalje proizlazi kako je tuženica vodila dnevnu evidenciju radnog vremena iz koje su za sporno razdoblje vidljivi oblici rada tužitelja, kao i broj ostvarenih slobodnih dana te je tom evidencijom tuženica dokazala koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati, odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana. U takvoj situaciji, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj treba dokazati da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4029/2019 od 26. siječnja 2021.), kao i da mu dodaci na plaću za prekovremeni rad na terenu, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama nisu plaćeni, što i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu učinili.

21. Po čl. 17.a st. 2. Pravilnika o plaći/08, koji je bio na snazi 31.05.2014., djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na dežurstvu unutarnje službe pripadao je dnevni dodatak za dežurstvo unutarnje službe, koji je prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelju pod 2) u cijelosti isplaćen za odrađena dežurstva, dok tužitelju pod 1)  nije isplaćeno jedno dežurstvo u kolovozu 2013., a tužitelju pod 3) jedno dežurstvo u siječnju 2014.

22. Stoga je pravilno sud prvog stupnja preko dosuđenih iznosa razlike plaće po osnovi rada duljeg od redovnog radnog vremena te rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću, te razlike naknade za dežurstvo unutarnje službe, koji su obračunati po prvoj varijanti vještačenja, odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

23. Po Odluci o rasporedu radnog vremena/09 djelatne vojne osobe su za vrijeme redovnog  radnog vremena imale pravo na dnevni odmor u trajanju 30 minuta (čl. 2. st. 4.), a kada je dnevno radno vrijeme trajalo dulje od osam sati, imali su pravo na dnevni odmor u trajanju 60 minuta, koji se ovisno o procesu rada mogao koristiti u više dijelova (čl. 3. st. 6.).

24. Poslodavac nije dužan voditi nikakvu evidenciju o korištenju dnevnog odmora svojih zaposlenika niti su ti podaci sastavni dio evidencije radnog vremena u smislu čl. 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014; dalje: ZR), pa stoga kod potraživanja naknade štete zbog nemogućnosti korištenja dnevnog odmora teret dokazivanja nije na poslodavcu u smislu čl. 135. st. 4. ZR, već teret dokazivanja leži na radniku, koji uvijek mora dokazati točan broj neiskorištenih dnevnih odmora, za koje potražuje naknadu štete, koje činjenične tvrdnje tužitelji nisu dokazali, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud.

25. Naime, iz iskaza svjedoka M. K., G. B. i V. B. proizlazi da su tužitelji kao vozači u pravilu mogli koristiti dnevni odmor, a sama dinamika korištenja je ovisila o okolnostima svakog konkretnog slučaja (jesu li tužitelji vršili prijevoz i što su prevozili). Svojim iskazima navedeni svjedoci nisu potvrdili navode tužitelja u dijelu njihovih iskaza iz kojih bi se moglo zaključiti da nikada nisu mogli koristiti dnevni odmor kada su radili dulje od osam sati, već su upravo svjedoci iskazivali suprotno.

26. Zbog navedeno je sud prvog stupnja pravilno u cijelosti odbio zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog neiskorištenog dnevnog odmora u utuženom periodu.

27. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, imajući u vidu kvantitativan i kvalitativan uspjeh tužitelja u postupku, kao i da takva odluka teži svom legitimnom cilju, da ne predstavlja nerazmjerno ograničenje prava pristupu sudu, kao i prekomjerno miješanje u mirno uživanje vlasništva, pri tome rukovodeći se načelima koja su iznesena u presudi Europskog suda za ljudska prava K. protiv Republike Hrvatske te C. i B. protiv Republike Hrvatske, a potom i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-89/2021 od 2. ožujka 2021. i Rev-3002/2014 od 11. srpnja 2018.).

28. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. IV., V., VIII, IX., XIII., XIV., XV., XVI. i XVII. izreke.

29. U ne pobijanom dijelu pod toč. I., II., III., VI., VII., X., XI. i XII. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

 

Zadar, 7. svibnja 2024.

 

 

     Predsjednik vijeća

 

                                                                                                                              Igor Delin, v.r.