Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1170/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnika ugostiteljskog objekta „[obrt]“ i tužiteljice CČ OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa] i oboje zastupani po punomoćniku Nikoli Sabljaru, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika IČ iz [adresa], M. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dušanu Trifunoviću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 13. travnja 2026., poslovni broj: Pn-9/2025-40, ispravljene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 14. travnja 2026. poslovni broj: Pn-9/2025-41, kao i o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 14. travnja 2026. poslovni broj: Pn-9/2025-41, u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 13. travnja 2026., poslovni broj: Pn-9/2025-40, ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 14. travnja 2026. poslovni broj: Pn-9/2025-41:

- potvrđuje u točki I. izreke presude u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju VČ, kao vlasniku ugostiteljskog objekta „[obrt]“ VČ

s osnova naknade imovinske štete isplati iznos od 2.095,15 EUR sa zateznim kamatama od 22. kolovoza 2019. do isplate te

s osnova naknade neimovinske štete isplati iznos od 3.981,94 EUR sa zateznom kamatom od dana 22. kolovoza 2019. do isplate,

te u dijelu u kojem se odbija zahtjev tužitelja AČ za isplatom daljnjeg iznosa s osnova imovinske štete do 14.467,68 EUR (za iznos od 12.372,53 EUR sa zateznom kamatom).

- potvrđuje u točki I. izreke presude u dijelu u kojem se odbija zahtjev tužiteljice CČ da joj tuženik naknadi iznos neimovinske štete od 1.990,97 EUR i iznos imovinske štete od 7.233,74 EUR sa zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se uvažava i djelomično odbija te se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 14. travnja 2026. poslovni broj: Pn-9/2025-41:

- potvrđuje u dijelu u kojem se ispravlja presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji suda, posl.br. Pn-9/2025-40 od 13. travnja 2026. tako da u uvodu treba brisati „CČ kao vlasnik ugostiteljskog objekta [obrt]“,

- ukida u dijelu u kojem se ispravlja presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji suda, posl.br. Pn-9/2025-40 od 13. travnja 2026. tako da u stavku 2. treba stajati 7.634,75 EUR umjesto 10.179,67 EUR i u obrazloženju presude pod t. 23 u 20. retku treba stajati 60% umjesto 80% te u 24. retku pod t. 23. obrazloženja treba stajati 7.634,75 EUR umjesto 10.179,67 EUR.

II. Žalba tužitelja djelomično se prihvaća i djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 13. travnja 2026., poslovni broj: Pn-9/2025-40 ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 14. travnja 2026. poslovni broj: Pn-9/2025-41

- ukida u točki I. izreke presude u dijelu u kojem se odbija zahtjev tužiteljice CČ da joj tuženik naknadi daljnji iznos neimovinske štete od 1.990,97 EUR i daljnji iznos imovinske štete od 7.233,74 EUR sa zateznom kamatom .

III. Žalbe stranaka djelomično se uvažavaju i djelomično odbijaju te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 13. travnja 2026., poslovni broj: Pn-9/2025-40:

- preinačuje u točki III. i rješava:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju VČ parnični trošak u iznosu od 1.971,57 EUR-a, u roku od 15 dana.

Nalaže se tužiteljici EČ da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.446,11 EUR-a, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju VČ, kao vlasniku ugostiteljskog objekta „[obrt]“ VČ, s osnova popravka imovinske štete isplati iznos od 2.095,15 EUR te s osnova popravka neimovinske štete iznos od 3.981,94 EUR sve sa zateznom kamatom od 22. kolovoza 2019. do isplate, dok je zahtjev tužitelja AČ za isplatom daljnjeg iznosa s osnova imovinske štete do zatraženih 14.467,68 EUR odbijen. Ujedno je točkom I. izreke kao neosnovan odbijen i zahtjev tužiteljice CČ za isplatu neimovinske štete od 3.981,94 EUR i imovinske štete od 14.467,48 EUR sa zateznim kamatama. Pod točkom II. izreke tužitelju VČ naloženo je naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.326,36 EUR-a te je ujedno ovom točkom izreke i tužiteljici EČ naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.179,67 EUR-a.

2. Rješenjem o ispravku presude sud je presudu posl.br. Pn-9/2025-40 od 13. travnja 2026. ispravio na način da u uvodu treba brisati CČ kao vlasnik ugostiteljskog objekta [obrt], a u izreci presude pod točkom II. u stavku 2. treba stajati 7.634,75 EUR umjesto 10.179,67 EUR i u obrazloženju presude pod točkom 23 u 20. retku treba stajati 60% umjesto 80% i u 24. retku pod točkom 23. obrazloženja treba stajati 7.634,75 EUR umjesto 10.179,67 EUR.

3. Pravovremenom žalbom tužitelji VČ i CČ pobijaju presudu u odbijajućem dijelu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP) s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu i naloži tuženiku da tužitelju VČ isplati daljnji iznos od 2.095,15 EUR na ime popravka imovinske štete, a u odnosu na tužiteljicu CČ da preinači odbijajuću presudu i utvrdi da je tužiteljica povukla tužbu za navedene iznose, kao i da preinači odluku o parničnim troškovima tako da naloži tuženiku da tužiteljima nadoknadi sve troškove postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate.

4. Protiv presude u točki I. izreke u dijelu kojim mu je naloženo da tužitelju VČ naknadi štetu te u dijelu točke II. izreke kojom mu je sud samo djelomično dosudio naknadu troškova postupka te protiv rješenja o ispravku, žalbu je izjavio i tuženik također iz svih zakonom određenih žalbenih razloga.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe stranaka u odnosu na presudu djelomično su osnovane, a djelomično neosnovane, dok je žalba tuženika u odnosu na rješenje o ispravku također djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

7. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je tužitelj VČ u utuženom razdoblju bio vlasnik ugostiteljskog obrta [obrt], koji ugostiteljsku djelatnost obavlja u poslovnom prostoru u vlasništvu Grada Opatije temeljem Ugovora o zakupu, a da je tuženik IČ vlasnik stana u zgradi u kojoj se nalazi ugostiteljski objekt. Iz iskaza stranaka i svjedoka A i ZČ, BČ i AČM sud nadalje utvrđuje da su odnosi između vlasnika ugostiteljskog obrta i tuženika duži niz godina poremećeni , budući tuženik ne želi da se iznajmljuje terasa VČ u ugostiteljske svrhe, zbog čega ometa goste terase. Iz iskaza tužitelja RČ sud utvrđuje da kada je 3. srpnja 2019. došao na posao nije mogao ući u ugostiteljski objekt, jer je tuženik ispred ulaza na terasi postavio vozilo i skinuo kotače te je vozilo na taj način držao ispred ulaza (i jedno vrijeme boravio i spavao u njemu) sve do 26. srpnja 2019. Gostima koji su pokušali doći da nije niti mogao objasniti što se dešava, a da je dugogodišnji ugostitelj zbog čega, temeljem ovih utvrđenja i utvrđenja da je VČ kao vlasnik obrta trpio sram radi gostiju koji ga poznaju, kao i mještana, sud zaključuje kako je narušen ugled i dostojanstvo obrta [obrt]. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, ovakvim ponašanjem tuženika došlo je i do povrede prava osobnosti na ugled, čast i dobro ime u poslovanju vlasnika obrta [obrt] tužitelja RČ zbog čega mu je sud, radi povrede prava osobnosti s osnova neimovinske štete dosudio utuženo potraživanje u zatraženom iznosu od 3.981,94 EUR i to pozivom na čl.19. st. 1 i st. 3., čl. 1045., čl.1046., čl. 1049. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 42/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO). Pored toga sud prvog stupnja usvojio je i zahtjev tužitelja RČ u dijelu u kojem je potraživao naknadu štete radi izmakle dobiti u iznosu od 2.095,15 EUR, nakon utvrđenja da je tužitelj kao vlasnik obrta u ovom iznosu , koji je utvrđen financijskim vještačenjem, izgubio zaradu od obavljanja ugostiteljske djelatnosti samo u poslovnom prostoru ugostiteljskog obrta „[obrt]“, a ne i na terasi gdje je rad obrtu bio zabranjen rješenjem Državnog inspektorata.

8. Sud je nadalje obrazložio i da su oboje tužitelja kao vlasnici obrta prvotno u tužbi potraživali naknadu imovinske štete od 14.467,48 EUR i neimovinske štete od 3.981,94 EUR sve sa zateznom kamatom od 22. kolovoza 2019. do isplate nakon čega su podneskom od 30. siječnja 2025. uredili tužbeni zahtjev na način da potražuju naknadu imovinske i neimovinske štete u utuženom iznosu, međutim samo u odnosu na tužitelja AČ, dok u odnosu na tužiteljicu CČ ne potražuju naknadu štete. Ovakvom raspolaganju tužiteljice CČ koja je povukla tužbeni zahtjev tuženik se usprotivio. Tužitelj VČ je i nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 30. siječnja 2026. te je u konačnici potraživao naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 8.182,24 EUR i to s osnova neimovinske štete iznos od 3.981,94 EUR-a i s osnova imovinske štete 4.190,30 EUR-a, a tuženik se ponovno protivio povlačenju. Stoga je sud meritorno odlučio o svim zahtjevima tužitelja.

9. Navodeći nadalje da je prilikom donošenja presude došlo do pogrešaka u pisanju i računanju sud je pozivom na odredbu čl. 342. st. 1. ZPP-a ispravio uočene pogreške u odnosu na žalbu tuženika protiv rješenja o ispravku.

10. Odlučujući prije svega o žalbi tuženika izjavljenoj na rješenje o ispravku ovaj je sud ocjenjuje djelomično osnovanom i djelomično neosnovanom. Naime, prema odredbi čl. 342. st. 1. ZPP-a pogreške u imenima i brojevima i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom ispravit će sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba.

11. U tom smislu osnovano je prvostupanjski sud ispravio očitu pogrešku u pisanju nastalu kada je, nakon utvrđenja da je vlasnik obrta u utuženom razdoblju bio samo VČ i nakon povlačenja tužbe u odnosu na CČ kao suvlasnicu obrta, i dalje kao tužiteljicu u uvodu presude naznačio „CČ kao suvlasnicu ugostiteljskog objekta [obrt]“, pa ovom dijelu ispravka presude tuženik neosnovano prigovara.

12. Međutim, u konkretnim činjeničnim okolnostima na koje u žalbi upućuje tuženik, a koje proizlaze i iz stanja prvostupanjskog spisa osnovano tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije mogao pobijanim rješenjem ispraviti odluku o troškovima postupka na način da je tužiteljicu umjesto iznosa od 10.179,67 EUR obvezao na plaćanje iznosa od 7.634,75 EUR i uspjeh tuženika u postupku umanjio na 60% sa 80%. Naime, prema shvaćanju ovoga suda u situaciji kada sud rješenjem o ispravku presude dosuđuje tuženiku plaćanje manjeg iznosa troškova od onog kojeg je dosudio u presudi i njegov uspjeh u parnici valorizira različito, odnosno umanjuje u odnosu na uspjeh koji je procijenio u presudi, tada sud na pravno neprihvatljiv način primjenjuje odredbu čl. 342. ZPP-a jer rješenjem ne ispravlja pogrešku u pisanju presude nego pokušava ispraviti (eventualnu) pogrešku u suđenju, na koju okolnost pravilno u žalbi ukazuje tuženik.

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a djelomično je odbijena žalba i potvrđeno rješenje o ispravku u dijelu u kojem je ispravljena naznaka tužiteljice u uvodu presude, dok je primjenom odredbe čl. 380. točka 3. ZPP-a žalba djelomično uvažena te je rješenje o ispravku ukinuto u dijelu u kojem se ispravlja presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji suda, posl.br. Pn-9/2025-40 od 13. travnja 2026. tako da u stavku 2. treba stajati 7.634,75 EUR umjesto 10.179,67 EUR i u obrazloženju presude pod t. 23 u 20. retku treba stajati 60% umjesto 80% te u 24. retku pod t. 23. obrazloženja treba stajati 7.634,75 EUR umjesto 10.179,67 EUR.

U odnosu na žalbu tužitelja na presudu

14. Tužitelji u svojoj žalbi u bitnom navode da je prvostupanjski sud trebao naložiti tuženiku plaćanje naknade imovinske štete u cijelosti jer bi VČ po redovnom tijeku stvari, da ga tuženik nije samovlasno smetao i time onemogućio obavljanje djelatnosti i rad i na terasi i u svom ugostiteljskom objektu, ostvario dobit koju mu je tuženik samovlasnim smetanjem onemogućio. Tužitelji ističu i da bi neovisno o tome što je bilo doneseno Rješenje Službe za gospodarstvo Ispostava Opatija od 25. rujna 2018. i unatoč tom rješenju VČ obavljao djelatnost i ostvarivao dobit na terasi, što je činio neposredno prije i poslije tuženikove štetne radnje, koja okolnost je utvrđena provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke.

15. Pored toga, smatraju da je u odnosu na tužiteljicu umjesto donošenja rješenja o povlačenju tužbe sud prvog stupnja nepravilno donio presudu kojom odbija njezin nepostojeći tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.467,48 EUR i 3.981,94 EUR sa pripadajućim kamatama, čime je prema njihovoj ocjeni pobijanom presudom u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 193. st. 2. ZPP-a.

16. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja, kao i postupka koji joj je prethodio, ovaj je sud utvrdio da je presuda suda prvog stupnja donesena uz bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP -a, jer je u odnosu na tužiteljicu, kako ona to osnovano tvrdi u žalbi, prekoračen tužbeni zahtjev.

17. Tijekom ovog postupka tužitelji su potraživali naknadu štete od tuženika nastupajući u postupku kao obični suparničari te je svaki od njih u parnici nastupao kao samostalna stranka i njihove radnje ili propuštanja u smislu odredbe čl. 200. ZPP- a nisu koristile niti štetile drugim suparničarima. Svojim zahtjevima potraživali su svaki od njih isplatu novčanog iznosa na ime naknade štete te ovdje govorimo o djeljivoj obvezi koja se može podijeliti i ispuniti u dijelovima, obzirom da dijelovi navedene tražbine imaju ista svojstva kao i cijela tražbina. Stoga kada u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno i svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio tražbine (čl. 41. st. 3. ZOO-a).

18. Prema tome, kada su tužitelji [obrt] tvrdeći da su suvlasnici obrta [obrt] prvotno u tužbi potraživali naknadu imovinske štete od 14.467,48 EUR i neimovinske štete od 3.981,94 EUR sve sa zateznom kamatom od 22. kolovoza 2019. do isplate oni su kao obični suparničari i vjerovnici djeljive tražbine zahtijevali svaki od njih naknadu imovinske štete od 7.233,74 EUR i naknadu neimovinske štete od 1.990,97 EUR.

19. Stoga kada je podneskom od 30. siječnja 2025. tužiteljica CČ povukla tužbu, kojem raspolaganju se tuženik protivio, sud prvog stupnja mogao je meritorno odlučiti o njenom zahtjevu samo do visine naknade štete koju je ona zatražila. Kako je sud međutim odbio njen zahtjev u višem iznosu, ovaj je sud na temelju čl. 369. st. 5. ZPP-a, po utvrđenju da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev tužiteljice CČ na način da je sud odlučivao o njenom zahtjevu u većem opsegu od traženog, rješenjem ukinuo presudu prvostupanjskoga suda u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev.

20. Istodobno tužitelj VČ koji je također prvotno kao suparničar sa svojom suprugom potraživao naknadu imovinske štete od 7.233,74 EUR i neimovinske štete od 1.990,97 EUR je potražujući nakon 30. siječnja 2025. ukupni iznos štete samo za sebe, povisio tužbeni zahtjev čemu se tuženik nije izričito protivio, pa je nakon provedenog financijskog vještačenja zahtjev smanjio i u konačnici potraživao naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 8.182,24 EUR i to s osnova neimovinske štete iznos od 3.981,94 EUR-a i s osnova imovinske štete 4.190,30 EUR- a.

21. Neosnovano tužiteljica tvrdi da je sud trebao donijeti rješenje o povlačenju tužbe, jer se punomoćnik tuženika na ročištu 15. svibnja 2025. na kojemu su se tužitelji izrijekom izjasnili da tužiteljica ne ustraje kod predmetnog zahtjeva za isplatu, nije protivio povlačenju niti je potraživao naknadu troškova, čime su bili ispunjeni uvjeti iz čl. 193. st. 2. ZPP- a. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelji podneskom od 30. siječnja 2025. uredili tužbeni zahtjev na način da samo VČ potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete u ranije utuženim iznosima , a da tužiteljica CČ dalje ne potražuje naknadu štete. Punomoćnik tužitelja je i na ročištu 15. svibnja 2025., na kojemu bio prisutan i punomoćnik tuženika , obrazlažući razloge tužbe među ostalim naveo da tužiteljica više ne ustraje kod predmetnog zahtjeva za isplatu, čemu se punomoćnik tuženika u tom trenutku nije protivio. Međutim i prema ocjeni ovoga suda činjenica da je podnesak tužitelja od 15. svibnja 2025. dostavljen punomoćniku tuženika tek 5. prosinca 2025. i da je on sve potrebne informacije za očitovanje o raspolaganju tužitelja imao tek u tom trenutku, utjecala je na mogućnost tuženika da se kvalitetno izjasni o povlačenju tužbe tužiteljice. Tek kada je tuženiku dostavljen podnesak sa razlozima i detaljnim pojašnjenjem raspolaganja tužitelja on se mogao očitovati o povlačenju tužbe te je u podnesku od 15. prosinca 2025. i dao svoje očitovanje. Nakon njegova protivljenja osnovano je sud prvog stupnja meritorno odlučivao o zahtjevu tužiteljice ne donoseći rješenje o povlačenju tužbe jer za isto nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke.

22. Niti žalbene tvrdnje tužitelja da je sud trebao priznati naknadu imovinske štete u iznosu koji je zatražio jer bi on po redovnom t ijeku stvari ostvario dobit koju mu je tuženik samovlasnim smetanjem onemogućio, unatoč zabrani obavljanja djelatnosti na terasi ovaj sud ne nalazi osnovanim.

23. Naime, kraj utvrđenja prvostupanjskog suda da u utuženom periodu tužitelj kao vlasnik obrta [obrt] nije obavljao ugostiteljsku djelatnost na terasi, jer mu je bio zabranjen rad rješenjem Državnog inspektorata, a što je sud utvrdio uvidom u rješenje Službe za gospodarstvo, Ispostava Opatija od 25. rujna 2018., s obzirom da prostor na otvorenom ne ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, to nastala šteta koju tužitelj potražuje u vidu izmakle dobiti na terasi i prema ocjeni ovoga suda nema uzročno-posljedičnu vezu s ponašanjem tuženika, odnosno postavljanjem vozila na terasi od strane tuženika u utuženom periodu. Stoga je osnovano odbijen zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete s osnove izgubljene zarade za koju je financijskim vještačenjem utvrđeno da bi ju ostvario obavljanjem ugostiteljske djelatnosti na terasi.

U odnosu na žalbu tuženika protiv presude

24. Razmatranjem sadržaja pobijane presude te stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući i ovdje na žalbene navode od odlučnog značaja, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP -a, ovaj je sud, suprotno iznesenom žalbenom stajalištu tuženika o počinjenju bitne povrede postupka utvrdio da pobijana presuda ne sadrže nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost, naprotiv smatra da ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

25. U žalbi tuženik opširno elaborira sudske postupke vođene između stranaka, nakon čega opravdava razloge svog postupanja prema tužiteljima pojašnjavajući u bitnome da su oni koristili tuđu nekretninu - terasu bez valjane pravne osnove (bez ugovora o zakupu i suglasnosti vlasnika), ali i da bez obzira na činjenicu što su tužitelji uzurpirali pravo korištenja terase da je sud propustio utvrditi činjenicu da njegov parkirani automobil niti nije bio prepreka tužiteljima za ulaz u lokal, jer je širina prolaza između parkiranog automobila i ulaza u lokal iznosila 1,5 m.

26. U odnosu na opseg neimovinske štete stav je ovoga suda da povreda prava osobnosti, koja je utvrđena iz sukladnih iskaza saslušanih svjedoka A i ZČ, BČ, AČM (da tuženik fotografira goste tužitelja i da postavlja vozilo na ulaz od ugostiteljskog objekta u namjeri da mu onemogući rad), koje postupanje se reflektiralo u duševnoj sferi tužitelja kao vlasnika obrta (koji osjeća da je narušen ugled i dostojanstvo njegovog obrta, da ga je sram zbog svega toga ispred gostiju, a ne može objasniti gostima što se zapravo dešava ), opravdava dosuđeni iznos naknade neimovinske štete koji je adekvatan i predstavlja pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u konkretnom slučaju sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a.

27. Daljnje tvrdnje tuženika da je sud propustio utvrditi činjenicu da njegov parkirani automobil niti nije bio prepreka tužiteljima za ulaz u lokal, jer je širina prolaza između parkiranog automobila i ulaza u lokal iznosila 1,5 m, također su promašene i usmjerene na neosnovano otklanjanje odgovornosti, kraj nedvojbeno postojećeg odvraćajućeg učinka parkiranog vozila ispred ugostiteljskog objekta na kojem su skinute gume i u kojem je tuženik prema iskazivanju tužitelja povremeno i spavao , na same goste. Da je u ovom periodu tužiteljev obrt realno ostvario manju zaradu utvrđeno je financijskim vještačenjem pa žalbene tvrdnje tuženika da nije utjecao na poslovanje obrta , jer se parkirao 1,5 m dalje od vrata potpuno su nerealne.

28. Imajući u vidu iznijeto žalbe tuženika i tužitelja u dijelu u kojem pobijaju točku I. izreke kojom sud VČ dosuđuje naknadu imovinske štete od 2.095,15 EUR i neimovinske štete od 3.981,94 EUR odbijene su te je odluka prvostupanjskog suda u ovom dijelu, kao i u dijelu u kojem se odbija preostali zahtjev tužitelja AČ i CČ AČ, potvrđena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a. Dio presude suda prvog stupnja kojim je prekoračio tužbeni zahtjev CČ ukinut je temeljem čl. 369. st. 5. ZPP-a. Ujedno je sud pozivom na odredbu čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a djelomično potvrdio i djelomično ukinuo rješenje o ispravku.

U odnosu na žalbe protiv troškova postupka

29. Odlučujući o žalbama stranaka na troškove postupka ovaj sud nalazi ih osnovanima. Odbijanje zahtjeva tužiteljice u većem iznosu od traženog utjecalo je i na obračun uspjeha stranaka u postupku međutim i pored toga prvostupanjski je sud prema ocjeni ovoga suda na pravilno utvrđeno činjenično stanje prilikom donošenja odluke o troškovima pogrešno primijenio materijalno pravo.

30. Na strani tužitelja u ovom predmetu kao što je rečeno javlja se aktivno suparničarstvo. Tužbu su prvotno podnijeli CČ i VČ zajedno sa tužiteljicom MČ. Vrijednost predmeta spora prvotno je bila 26.289,21 EUR time da je s osnova naknade neimovinske štete CČ potraživala iznos od 4.479,69 EUR, a ABC.360,10 EUR, dok su preostali dio naknade štete CČ i VČ potraživali kao suvlasnici obrta [obrt]. Udio zahtjeva tužiteljice CČ u ukupnoj vrijednosti predmeta spora jest 52,12 % sve do donošenja odluke ovoga suda od 24. listopada 2024. poslovni broj: Gž-594/2024-4, nakon čega su u postupku kao suparničari i suvlasnici obrta [obrt] sudjelovali samo CČ i VČ u jednakim omjerima u ukupnoj vrijednosti spora.

31. Prema ocjeni ovoga suda osnovani troškovi tuženika odnose se na troškove sastava odgovora na tužbu, odgovora na prijedlog za određivanje privremene mjere po Tbr 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23. i 107/25., dalje Tarifa), zastupanja na ročištima od 24. veljače 2020., 7. srpnja 2020., 3. prosinca 2020., 13. travnja 2021., 19. listopada 2021. i 15. svibnja 2025. po Tbr. 9/1 Tarife, potom trošak sastava podnesaka od 11. studenog 2023., 26. studenog 2025., 15. prosinca 2025. po Tbr. 8/1 Tarife u iznosima od po 500,00 EUR, PDV po Tbr 46. Tarife u iznosu od 1.531,25 EUR, trošak sastava žalbe od 4. ožujka 2024. po Tbr.10/1 Tarife u iznosu od 625,00 EUR, trošak nadoplate vještačenja u iznosu od 142,68 EUR te troškove sudskih pristojbi na presudu i rješenje u iznosima od 288,67 EUR i 10,62 EUR, odnosno ukupno 8.098,22 EUR. Tuženik neosnovano potražuje troškove sastava obrazloženih podnesaka od 11. srpnja 2022., 19. siječnja 2024., 13. siječnja 2026., 20. siječnja 2026., 6. veljače 2026. i 14. veljače 2026. obzirom u njima nepotrebno ponavlja ranije iznesene navode, koje sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje postupka u smislu čl.155. st.1. ZPP -a. Sud neosnovanim ocjenjuje i troškove sastava žalbi od 14. rujna 2022. i 4. ožujka 2024. sa kojima tuženik nije uspio, trošak pristupa na ročište za objavu na koje nije pristupio niti dva puta zatraženi trošak pristupa na ročište održano 15. svibnja 2025. Konačno, troškovi sudskih pristojbi priznati su samo u iznosima u kojima u spisu postoji dokaz da su doista i plaćeni.

32. Tuženiku je dakle do donošenja citirane odluke ovoga suda od 24. listopada 2024. poslovni broj: Gž-594/2024-4 (kada su na strani tužitelja bila 3 suparničara) opravdano nastao trošak u iznosu od 5.923,93 EUR, odnosno obzirom na udio vrijednosti predmeta spora po zahtjevu CČ u ukupnoj vrijednosti predmeta spora od 52,12 %, na nju bi otpadao trošak od 3.087,55 EUR. Nakon toga, osnovani trošak tuženika iznosi 2.174,29 EUR, koji obzirom na udio vrijednosti predmeta spora po zahtjevu CČ u ukupnoj vrijednosti predmeta spora od 50% iznosi 1.087,14 EUR, pa bi ukupni trošak koji se odnosi na CČ kao suparničara u ovoj parnici iznosio 4.174,69 EUR.

33. Priznati troškovi tuženika koji se odnose na tužiteljicu CČ stavljeni su u omjer sa njenim uspjehom u postupku. Tužiteljica CČ potraživala je naknadu štete u ukupnom iznosu od 13.704,40 EUR (4.479,69 EUR na ime neimovinske štete kao fizička osoba sa kojim zahtjevom je uspjela i preostali iznos na ime imovinske i neimovinske štete kao suvlasnica ugostiteljskog obrta [obrt] sa kojim zahtjevom uopće nije uspjela). Njen uspjeh u parnici obzirom na visinu iznosi 32,68 % a uspjeh tuženika u odnosu na nju iznosi 67,32 %. Uspjeh u osnovi obzirom na naknadu kao fizičke osobe je 100%. Kada se od uspjeha tuženika oduzme uspjeh tužiteljice dobije se pozitivna razlika na strani tuženika od 34,64 %. Ovaj postotak stavljen je u omjer sa troškovima koji se odnose na tužiteljicu CČ (4.174,69 EUR) i u konačnici joj je naloženo plaćanje iznosa od 1.446,11 EUR na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a.

34. Razmatrajući nadalje odnos tužitelja AČ i tuženika sud je obzirom na uspjeh ovog tužitelja utvrđivao njegove osnovano zatražene troškove postupka. Osnovani troškovi tužitelja RČ obuhvaćaju trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife te trošak sastava podnesaka od 25. srpnja 2022. i 08. studenoga 2023. po Tbr.8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima od 07. srpnja 2020, 03. prosinca 2020, 13. travnja 2021., 06. rujna 2021. i 22. kolovoza 2024. po Tbr. 9/1 Tarife u iznosima od po 500,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 24. veljače 2020. i 19. listopada 2021. po Tbr. 9/2 Tarife u iznosima od po 250,00 EUR, odnosno ukupno 4.500,00 EUR. Ovaj iznos uvećan je za troškove zastupanja više osoba 20 % po Tbr. 40. Tarife u iznosu od 900,00 EUR i trošak PDV-a po Tbr. 46. u iznosu od 1.350,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 219,00 EUR, što ukupno daje iznos od 6.969,00 EUR.

35. Trošak sastava podnesaka od 28. kolovoza 2019., 06. rujna 2021., 28. kolovoza 2021 i 29. rujna 2022. sud je ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a budući su ovim podnescima tužitelji obavještavali sud o plaćanju vještačenja, sudske pristojbe te su dali suglasnost za ime vještaka, koje radnje su mogli obaviti na ročištu, a sud je ove podatke dijelom mogao vidjeti i iz eSpisa. Trošak zastupanja na ročištima od 24. veljače 2020. i 19. listopada 2021. priznat je po Tbr .

9/2 Tarife obzirom je na ovim ročištima raspravljano isključivo o procesnim pitanjima. Trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije priznat tužiteljima obzirom njihov punomoćnik nije pristupio na to ročište. Nadalje, troškove vještačenja koji su platile CČ i HČ nisu uzeti u obzir prilikom obračuna troškova tužitelju VČ. Konačno, sud tužitelju nije priznao niti trošak sastava prijedloga za određivanjem privremene mjere, jer je prijedlog odbijen kao neosnovan.

36. Nakon odluke ovoga suda od 24. listopada 2024. poslovni broj: Gž-594/2024-4 kada je tužitelj bio suparničar u ovom postupku samo sa CČ priznati su mu i daljnji troškovi sastava žalbe protiv presude po Tbr.10/1 Tarife u iznosu od 625,00 EUR, sastava podnesaka od 30. siječnja 2025. i 9. prosinca 2025. po tbr. 8/1 Tarife te zastupanja na ročištu od 15. svibnja 2025. po Tbr 9/1 Tarife u iznosima od po 500,00 EUR, potom trošak zastupanja na ročištu od 18. veljače 2026. po Tbr 9/1 Tarife u iznosu od 200,00 EUR, PDV 25% po Tbr. 46 Tarife u iznosu od 581,25 EUR te trošak doplate predujma od 66,29 EUR, pristojbe na presudu u iznosu od 288,67 EUR i trošak predujma u iznosu od 700,00 EUR. U smislu odredbe čl. 155. st.1. ZPP-a sud nije potrebnim za vođenje postupka ocijenio troškove sastava dva odgovora na žalbe (pa sudske pristojbe na odgovor na žalbu) niti sastava podnesaka od 30. siječnja 2025., 14. siječnja 2025., 22. svibnja 2025., 31. prosinca 2025. ni 30. siječnja 2026. budući se u njima ponavljanju ranije iznesena stajališta i činjenični navodi.

37. Tužitelju je do 24. listopada 2024. odnosno donošenja odluke ovoga suda poslovni broj: Gž-594/2024-4 opravdano nastao trošak u iznosu od 6.969,00 EUR, odnosno obzirom na udio vrijednosti predmeta spora po zahtjevu RČ u ukupnoj vrijednosti predmeta spora od 35,08 % na njega bi otpadao trošak od 2.444,72 EUR. Nakon toga osnovani trošak tužitelja iznosi 3.961,21 EUR koji obzirom na udio vrijednosti predmeta spora po zahtjevu RČ u ukupnoj vrijednosti predmeta spora od 50 % iznosi 1.980,60 EUR, pa bi ukupni trošak koji se odnosi na RČ kao suparničara u ovoj parnici iznosio 4.425,32 EUR.

38. Tužitelj je u ovoj parnici sa osnovom uspio 100%, a u visini sa 32,93 % (vps 18.449,62 a uspjeh 6.077,09 EUR) pa je njegov ukupni uspjeh u parnici 66,47 %, a uspjeh tuženika 33,53 %. Ukupni trošak koji se odnosi na RČ kao suparničara u ovoj parnici od 4.425,32 EUR stavljen je u omjer sa pozitivnom razlikom koja je dobivena kada je od uspjeha tužitelja odbijen uspjeh tuženika (32,94 %) na koji način je dobiven iznos od iznosio 1.971,57 EUR time da se posebno napominje da je trošak vještačenja i dopune vještačenja priznat u ukupnom iznosu od 766,29 EUR jer ga je sud ocijenio potrebnim za vođenje ovog postupka neovisno o uspjehu u sporu. Na taj način je dobiven iznos od 1.971,57 EUR na čije plaćanje je obvezan tužitelj također u smislu odredbe čl.154. st. 2. ZPP-a.

39. Slijedom iznijetih zaključaka ovaj je sud preinačio dio odluke kojim je odlučeno o troškovima postupka primjenom čl. 380. točka 3. ZPP-a i odlučio kao u točki III. izreke.

40. Tužitelj VČ nije uspio sa žalbom u odnosu na presudu osim djelomično u odnosu na troškove postupka, čija vrijednost u smislu čl. 35. st.1. ZPP-a nije mjerodavna jer se radi o sporednom potraživanju, pa tužitelj u smislu odredbe čl.154. st.1. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

41. Tužiteljica CČ je uspjela sa žalbom samo u dijelu u kojem je u odnosu na nju prekoračen tužbeni zahtjev i dijelom u odnosu na troškove postupka, međutim ona sa samom osnovom svog zahtjeva niti sa biti žalbe da se donese odluka o povlačenju umjesto meritorne odluke nije uspjela, tako da niti ona nema pravo na trošak žalbenog postupka.

42. Konačno, niti tuženik sa žalbom na presudu nije uspio, osim djelomično u odnosu na troškove postupka, pa mu u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 35. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom na rješenje o ispravku u odnosu na koju nije zatražio posebne troškove postupka.

U Varaždinu 24. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun