REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31/III
Poslovni broj: Us I-267/2026-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Miškić, odvjetnik u Osijeku, Vijenac Jakova Gotovca 13, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, 24. rujna 2026.
r i j e š i o j e
I. Upravni spor se obustavlja.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (slovima: jednu tisuću dvije stotine pedeset eura) u roku od 60 dana. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana donošenja odluke o troškovima spora do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu preostalog zatraženog troška upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (slovima: jednu tisuću dvije stotine pedeset eura).
Obrazloženje
1. Tužitelj je 25. veljače 2026. podnio ovome Sudu upravnu tužbu protiv tuženika radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, odnosno nedonošenja odluke po njegovom zahtjevu od 16. travnja 2025. za odobrenjem dugotrajnog boravka. Citira odredbe članka 101. Zakona o općem upravnom postupku i članka 152. stavaka 2. i 3. Zakona o strancima , kao i odredbu članka 40. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima te predlaže naložiti tuženiku donošenje odluke koja nije donesena u zakonom propisanom roku, uz naknadu troška upravnog spora.
2. U odgovoru na tužbu od 16. travnja 2026. tuženik je izvijestio Sud da je donio rješenje KLASA: UP/I-216-02/25-20/1374, URBROJ: 511-01-204-26-4 od 25. ožujka 2026. kojim se odobrava dugotrajni boravak u Republici Hrvatskoj tužitelju te je isto uredno uručeno dana 8. travnja 2026. Ističe da je upravna stvar riješena prije zaprimanja tužbe, dok je postupanje tuženika tijekom cijelog postupka bilo aktivno i usmjereno na donošenje zakonite odluke. Naime, iz službene zabilješke Policijske uprave osječko-baranjske, II. Policijske postaje Osijek od 26. svibnja 2025. proizlazi da se tužitelj nalazio izvan Republike Hrvatske, slijedom čega nije bilo moguće provesti terensku provjeru na adresi njegovog boravišta, a provođenje terenske provjere je nužan preduvjet za odlučivanje o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravka sukladno Zakonu o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.). Također dodaje da je iz zabilješke vidljivo kako je opunomoćenik tužitelja bio upoznat sa činjenicom da tuženik pokušava stupiti u kontakt s tužiteljem radi provođenja terenske provjere i donošenja odluke, kao i da se pri povratku u Republiku Hrvatsku mogao javiti u nadležnu policijsku postaju radi provođenja terenske provjere. Nadalje, dana 10. ožujka 2026. tuženik je službenim putem uspio stupiti u kontakt s tužiteljem radi obavještavanja o obvezi njegova boravka na području Republike Hrvatske u svrhu provedbe terenske provjere, a nakon što su pribavljeni svi potrebni dokazi i utvrđeno potpuno činjenično stanje, tuženik je dana 25. ožujka 2026. donio rješenje kojim je pozitivno odlučeno u korist tužitelja.
2.1. Što se tiče navoda tužitelja o postojanju šutnje uprave, tuženik ističe da obveza donošenja rješenja sukladno odredbi članka 101. Zakona o općem upravnom postupku pretpostavlja mogućnost odlučivanja na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a u predmetnom postupku to nije bilo moguće jer tužitelj nije bio dostupan na adresi boravišta, odnosno nalazio se izvan Republike Hrvatske, a po dolasku u Republiku Hrvatsku nije se javio u nadležnu policijsku postaju radi obavljanja terenske provjere. Stoga tuženik smatra da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno ranije ne proizlaze iz pasivnosti upravnog tijela, već iz okolnosti na strani tužitelja. Zaključno tuženik navodi da je po izvršenju terenske provjere, a prije primitka tužbe, bez odgode donio rješenje u predmetnoj upravnoj stvari. Nadalje, stajališta je da svrha instituta šutnje uprave jest zaštita stranke u situacijama kada upravno tijelo neopravdano ne postupa, što ovdje nije slučaj, a prihvaćanje tužbe u ovakvim okolnostima značilo bi proširenje primjene tog instituta izvan njegove zakonske svrhe te bi dovelo do neopravdanog sankcioniranja upravnog tijela. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.
3. Radi poduzimanja daljnjih pravnih radnji u ovom upravnom sporu Sud je rješenjem poslovni broj: Us I-267/2026-5 od 14. svibnja 2026. pozvao tužitelja da postupi smisleno odredbi članka 100. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., 39/26., nastavno: ZUS) u pogledu odluke tuženika, ukoliko istom nije zadovoljan, odnosno da izvijesti Sud da li proširuje tužbeni zahtjev i na rješenje tuženika od 25. ožujka 2026.
4. Tužitelj u podnesku od 5. lipnja 2026. dodaje da je rješenje doneseno nakon više od 11 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva, nakon podnošenja tužbe, što ne može sanirati prethodnu šutnju uprave. Ističe da tuženik odgovor na tužbu temelj i na jednom događaju kada se tužitelj nalazio izvan Republike Hrvatske na godišnjem odmoru, od 24. svibnja 2025. do 8. lipnja 2025 ., a tuženiku je bio poznat i točan datum povratka. Također, nakon povratka tužitelja 8. lipnja 2025. tuženik nije poduzeo nikakvu radnju do ožujka 2026. godine, nije pokušao ponovno provesti terensku provjeru niti je kontaktirao tužitelja, a nije donio niti odluku o predmetnom zahtjevu. Stoga je tvrdnja o aktivnom postupanju tuženika činjenično neodrživa, ovo tim više jer iz navoda tuženika proizlazi da mu je nakon uspostavljanja kontakta s tužiteljem trebalo svega dva tjedna da donese odluku. Nadalje, ističe da tuženik proizvoljno tvrdi da je tužitelj bio dužan javiti se radi terenske provjere jer obveza tužitelja za navedeno ne postoji. Tužitelj dodaje da tuženik zaključno tvrdi da bi prihvaćanje tužbe proširilo svrhu instituta šutnje uprave, međutim, isto smatra pogrešnim jer je svrha instituta upravo zaštita stranke od dugotrajne pasivnosti tijela, odnosno osiguranje donošenja odluke u razumnom roku te sprječavanje arbitrarnog odugovlačenja postupka. Slijedom navedenog, obzirom da je naknadno donesenom odlukom zadovoljan, predlaže Sudu obustaviti spor, uz naknadu troška upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR te na ime sastava podneska od 5. lipnja 2026. u istom iznosu, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 2.500,00 EUR.
5. U podnesku od 19. lipnja 2026. tuženik ističe da je predmetno rješenje doneseno 25. ožujka 2026. nakon što su se ispunili zakonom propisani uvjeti te je isto doneseno i otpremljeno stranci prije službenog zaprimanja tužbe kod tuženika dana 1. travnja 2026. Stoga donošenje rješenja nije bilo posljedica podnesene tužbe niti postupanja po tužbenom zahtjevu, već provedbe upravnog postupka i utvrđenja svih činjenica odlučnih za zakonito rješavanje upravne stvari. Ističe da je tužitelj predmetno rješenje uredno primio dana 8. travnja 2026. te smatra da podnesak tužitelja od 5. lipnja 2026. nije bio potreban radi zaštite njegovih prava niti je pridonio rješavanju predmetne upravne stvari pa stoga osporava osnovanost zahtjeva za naknadu troškova sastava navedenog postupka.
6. Obzirom da je tuženik u tijeku ovog upravnog spora postupio prema tužbenom zahtjevu, dok tužitelj nije proširio tužbeni zahtjev na način da traži poništavanje rješenja tuženika od 25. ožujka 2026. (za isto uostalom nema niti pravni interes jer mu je odobren dugotrajni boravak u Republici Hrvatskoj), ispunjene su pretpostavke za obustavu upravnog spora na temelju odredbe članka 100. stavka 2. ZUS-a te je odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. U odnosu na zatraženu naknadu troškova upravnog spora, Sud nastali trošak djelomično ocjenjuje opravdanim, te je valjalo primjenom odredbe članka 147. stavka 6. ZUS-a, a obzirom da je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio prema tužbenom zahtjevu (rješenje od 25. ožujka 2026. koje je doneseno povodom zahtjeva tužitelja je dostavljeno 8. travnja 2026., odnosno nakon podnošenja tužbe ovome Sudu), riješiti kao u točkama II. i III. izreke ovoga rješenja.
7.1. Sama visina troškova određena je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/13, dalje: Tarifa). Tako je tužitelju, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška navedenog u podnesku od 5. lipnja 2026., priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 27/1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), dok tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. lipnja 2026. obzirom da isti ne sadrži činjenična niti pravna razlaganja koji su pridonijeli uspjehu u upravnom sporu. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju ukupno priznati trošak u iznosu od 1.250,00 EUR u roku od 60 dana (točka II. izreke rješenja), dok je u preostalom dijelu zatraženog troška upravnog spora isti odbijen kao neosnovan (točka III. izreke rješenja.
U Osijeku 24. rujna 2026.
Sutkinja
Jasenka Beker Rupčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (članak 128. stavak 3. ZUS-a).
DNA:
1. Tužitelju po opunomoćeniku
2. Tuženiku
