Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-330/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja ŠU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Dariu Čehiću, odvj. iz Poreča, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Žurić i partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 27. kolovoza 2026. u prisutnosti zamj. tužitelja i zamj. punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe toč. 5.3. i 5.4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 57394/06 od 12. prosinca 2006., koji je ugovor solemniziran istog dana 12. prosinca 2006. kod Darka Paravića, javnog bilježnika u Rijeci pod posl.br.: OU-1902/06, koje glase “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita” i “Naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju s osnova naknade za obradu kredita iznos od 182,24 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 165,13 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 23. veljače 2026. navodi da je između tužiteljice kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen 12. prosinca 2006. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava Broj: 57394/06, koji je ugovor solemniziran istog dana 12. prosinca 2006. kod Darka Paravića, javnog bilježnika u Rijeci pod Posl.br.: OU-1902/06.. Predmetnim ugovorom da je tuženik odobrio – i potom isplatio – ovdje tužiteljici kredit za refinanciranje postojećih kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita. Datum početka korištenja kredita je bio 21. prosinca 2006., kada je srednji tečaj Banke za CHF iznosio 4,6158, te je isplaćen iznos od 274.942,80 kn (tj., prema fiksnom tečaju konverzije 7,54345 kn/1 EUR, 36.491,18 EUR).U točki 5.3. gore citiranog ugovora o kreditu da je sadržana odredba prema kojoj se ugovara ulazna naknada, koja glasi “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita”, a u točki 5.4. je sadržana daljnja odredba koja glasi: “Naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita”. Predmetna naknada od 0,5 posto je naplaćena, s iznosom od 1.374,71 kn, tj. prema fiksnom tečaju konverzije 182,24 EUR. Ugovor da je tužiteljica sklopila kao potrošač; a ugovor je sklopljen prema tipiziranom tekstu kojega je tuženik unaprijed pripremio i dao ga na potpis tužiteljici, te se nije posebno pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o ulaznoj naknadi iz toč. 5. predmetnog Ugovora. Tužena banka nije tužiteljici prigodom sklapanja Ugovora bila prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a obzirom da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (čl. 53. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2022, odnosno čl. 81. bivšeg ZZP/2003), uz okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito je prouzročena značajnu neravnoteža u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” br. 96/03). Sud Europske unije da je svojim presudama broj C- 620/17, C-84/19 i C-224/19 – primjenom odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima – zauzeo pravno stajalište da su nepoštene i stoga ništetne odredbe ugovora o kreditu o ulaznim naknadama troškova obrade kredita, ukoliko nije kod toga ugovaranja na jasan i razumljiv način obrazloženo od čega se sastoje ti troškovi. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Broj: Rev-150/2024-2 od 11. lipnja 2025.. donesenoj u parnici protiv ovdje tuženika, a pozivajući se na rješidbe istog suda Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. (toč. 24. obrazloženja citirane rješidbe od 11. lipnja 2024.), povodom revizijskog pitanja sudi da je pravilno proglasiti ništetnim ugovora o kreditu s ovdje tuženikom o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita (toč. 1. obrazloženja presude VSRH od 11. lipnja 2025.), u uvjetima sadržanim u toč. 25. i 26 obrazloženja iste presude. Slijedom navedenoga, da valja ocijeniti kako je i u konkretnom slučaju tuženik neosnovano stekao iznos iz gornje točke ove tužbe, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO, te je stoga dužan tužiteljici vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove – tj. na temelju ništetno ugovorene odredbe o ulaznoj naknadi od 0,50 posto. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ali ne osporava činjenični supstrat tužbe, da nije bilo pregovora između stranaka oko plaćanja naknade, a niti visinu zahtjeva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Samim pregledom Ugovora da je moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno da su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusno tu Ugovora. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 6. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 11. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, a osobito uvid u ugovor o kreditu, a budući da tuženik nije osporio niti jednu činjenicu koju tužitelj ističe u tužbi, iako osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja kao stranke 4. U postupku je odlučno utvrditi jesu li parametri na temelju kojih je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bili predočeni tužitelju kao potrošaču na jasan i razumljiv način, a ne utvrđivati jesu li i u kojoj visini tuženiku zaista i nastali troškovi obrade kredita. Odlučno je utvrditi je li tuženik kao banka informirao tužitelja kao potrošača o toj ugovornoj odredbi na jasan razumljiv i primjeren način, te jesu li tužitelju kao potrošaču, eventualni troškovi banke transparentno predočeni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

5. U postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe sadržane u članku 5.3 i 5.4 Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visini od 182,24 eura 21. prosinca 2006.

6. Sporno je je li odredba članka 5.3 i 5.4 među strankama zaključenog Ugovora ništetna ugovorna odredba te je li tužitelju kao posljedica ništetnosti iste, pripada pravo na isplatu iznosa od 182,24 eura s zateznom kamatom.

7. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 5.3 i 5.4. Ugovora o kreditu, te posljedično tome zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 182,24 eura s kamatom tekućom od 21. prosinca 2006. pa do isplate sve na način pobliže naznačen u točki I. i II. izreke.

8. Na temelju sadržaja spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je;

da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava Broj: 57394/06, kojim je tuženik odobrio – i potom isplatio – ovdje tužiteljici kredit za refinanciranje postojećih kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita.

da je u točki 5.3. ugovora o kreditu sadržana odredba prema kojoj se ugovara ulazna naknada, koja glasi “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita plaća se jednokratno, prije korištenja kredita”, a u točki 5.4. da naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

da je Ugovor o kreditu kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

da se o odredbi članka 5.3 i 5.4. među strankama zaključenog Ugovora nije pregovaralo jer tako potvrđuje tuženik u odgovoru na tužbu, kao i na ročištu održanom 27. kolovoza 2026.

da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe koji činjenični supstrat tužbe tuženik uopće ne osporava, pa stoga nije izveden dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke jer odlučne činjenice u postupku i nisu sporne,

da iz sadržaja ugovorne odredbe nije razv idno koliko iznosi naknada, već je određena u postotku od iznosa kredita

da tuženik nije dokazao (niti predlagao dokaze saslušanjem svjedoka) je li se o sadržaju te ugovorne odredbe pregovaralo, je li tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, osim što se tuženik poziva na interne akte tuženika koji da su dokaz o tome da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade , odnosno, tuženik ne osporava da se oko ugovorne odredbe uopće nije pregovaralo između stranaka.

9. Na temelju navedenih utvrđenja, ocjena je ovog suda da je ništetna odredba 5.3 i 5.4 među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovorena naplata naknade i troškova obrade kredita.

10. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, s time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe 3. uopće nije vidljivo niti koliki je iznos takve naknade.

11. O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i u kojoj je visini određena, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud je li tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

12. Iako tuženik osporava da bi ugovorna odredba bila ništetna, ne osporava da tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, nisu jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

13. Ugovor o kreditu zaključen je 12. prosinca 2026. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadrža ja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje novčani iznos prema Odluci o Tarifi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavak ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1 ZZP ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. izreke presude.

23. Kako između stranka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu, to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

24. Kako je odredba Ugovora (čl 5.3 i čl. 5.4) ništetna te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO -a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

25. Naime, odredba čl. 5.3 i čl. 5.4 Ugovora ništetna je te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO -a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a kako je to tužitelj u ovoj pravnoj stvari i zatražio a koja zakonska zatezna kamata se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

26. Isto tako, ukoliko se na predmetni ugovorni odnos ne bi imale primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, po ocjeni ovog suda i u tom slučaju ugovorna odredba ništetna je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 322 ZOO- a).

27. Odredbom čl. 296. st 1 ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

28. Budući da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita, obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je sud ocijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te presudio kao u točki I. izreke presude.

29. Tuženik nije uopće osporio činjenicu da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, a na tu okolnost dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke predložio je samo tužitelj, dok tuženik nije predlagao personalne dokaze, pa sud zaključuje da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, pa je odredba ocijenjena ništetnom.

30. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u točki I. i II. izreke presude.

31. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku budući je u cijelosti uspio u sporu, i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 25), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na jedno ročišta u iznosu 50,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 35,13 eura, pristojbu za presudu u iznosu od 30,00 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 165,13 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 24. rujna 2026.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika