REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2, Pazin
Poslovni broj P-174/2024-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica ĆGS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Brbić Valković, odvjetnica u Puli, Ciscutijeva 15/I, i tuženik ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d. o. o. Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 22. rujna 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, 24. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-51400607-5103258914 od 17. studenog 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 4.683,07 eura (četiri tisuće šesto osamdeset tri eura i sedam centi) sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:
– na iznos od 0,01 eura od 1. prosinca 2006.
– na iznos od 0,52 eura od 1. travnja 2008.
– na iznos od 14,83 eura od 1. studenog 2008.
– na iznos od 17,69 eura od 1. siječnja 2009.
– na iznos od 18,85 eura od 1. veljače 2009.
– na iznos od 20,03 eura od 1. ožujka 2009.
– na iznos od 16,52 eura od 1. travnja 2009.
– na iznos od 16,44 eura od 1. svibnja 2009.
– na iznos od 12,56 eura od 1. lipnja 2009.
– na iznos od 8,02 eura od 1. srpnja 2009.
– na iznos od 9,89 eura od 1. kolovoza 2009.
– na iznos od 13,18 eura od 1. rujna 2009.
– na iznos od 9,98 eura od 1. listopada 2009.
– na iznos od 9,66 eura od 2. studenog 2009.
– na iznos od 13,47 eura od 1. prosinca 2009.
– na iznos od 16,53 eura od 1. siječnja 2010.
– na iznos od 20,52 eura od 1. veljače 2010.
– na iznos od 20,09 eura od 15. ožujka 2010.
– na iznos od 24,84 eura od 12. travnja 2010.
– na iznos od 24,93 eura od 1. svibnja 2010.
– na iznos od 34,51 eura od 21. lipnja 2010.
– na iznos od 39,68 eura od 19. srpnja 2010.
– na iznos od 40,80 eura od 1. kolovoza 2010.
– na iznos od 55,68 eura od 1. rujna 2010.
– na iznos od 48,30 eura od 1. listopada 2010.
– na iznos od 41,72 eura od 1. studenog 2010.
– na iznos od 60,65 eura od 1. prosinca 2010.
– na iznos od 70,30 eura od 1. siječnja 2011.
– na iznos od 63,07 eura od 1. veljače 2011.
– na iznos od 65,30 eura od 1. ožujka 2011.
– na iznos od 59,25 eura od 1. travnja 2011.
– na iznos od 59,92 eura od 1. svibnja 2011.
– na iznos od 78,68 eura od 1. lipnja 2011.
– na iznos od 81,84 eura od 1. srpnja 2011.
– na iznos od 103,57 eura od 1. kolovoza 2011.
– na iznos od 100,50 eura od 1. rujna 2011.
– na iznos od 83,44 eura od 1. listopada 2011.
– na iznos od 82,57 eura od 1. studenog 2011.
– na iznos od 81,39 eura od 1. prosinca 2011.
– na iznos od 85,77 eura od 1. siječnja 2012.
– na iznos od 90,68 eura od 1. veljače 2012.
– na iznos od 90,79 eura od 1. ožujka 2012.
– na iznos od 87,73 eura od 1. travnja 2012.
– na iznos od 88,73 eura od 1. svibnja 2012.
– na iznos od 90,62 eura od 1. lipnja 2012.
– na iznos od 88,83 eura od 1. srpnja 2012.
– na iznos od 88,96 eura od 1. kolovoza 2012.
– na iznos od 87,24 eura od 1. rujna 2012.
– na iznos od 83,82 eura od 1. listopada 2012.
– na iznos od 87,75 eura od 1. studenog 2012.
– na iznos od 88,88 eura od 1. prosinca 2012.
– na iznos od 88,96 eura od 1. siječnja 2013.
– na iznos od 83,27 eura od 1. veljače 2013.
– na iznos od 86,93 eura od 1. ožujka 2013.
– na iznos od 87,92 eura od 1. travnja 2013.
– na iznos od 85,73 eura od 1. svibnja 2013.
– na iznos od 78,60 eura od 5. lipnja 2013.
– na iznos od 77,13 eura od 1. srpnja 2013.
– na iznos od 80,16 eura od 1. kolovoza 2013.
– na iznos od 82,25 eura od 1. rujna 2013.
– na iznos od 86,88 eura od 7. listopada 2013.
– na iznos od 84,65 eura od 1. studenog 2013.
– na iznos od 86,76 eura od 5. prosinca 2013.
– na iznos od 84,88 eura od 13. siječnja 2014.
– na iznos od 88,32 eura od 1. veljače 2014.
– na iznos od 89,56 eura od 7. ožujka 2014.
– na iznos od 89,36 eura od 1. travnja 2014.
– na iznos od 86,87 eura od 8. svibnja 2014.
– na iznos od 86,27 eura od 1. lipnja 2014.
– na iznos od 87,14 eura od 7. srpnja 2014.
– na iznos od 89,37 eura od 1. kolovoza 2014.
– na iznos od 92,11 eura od 1. rujna 2014.
– na iznos od 90,68 eura od 7. listopada 2014.
– na iznos od 94,59 eura od 12. studenog 2014. i
– na iznos od 95,15 eura od 8. prosinca 2014.,
sve do isplate i po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. („Narodne novine“ 72/2002.), od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. od 6,15%, od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026. od 5,15 %, a od 1. srpnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 (petnaest) dana.
III. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja koji glasi:
„Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1.245,26 / EUR 165,27 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:
– kn 17,27/€ 2,29 od 02.01.2007. pa do isplate
– kn 31,28/€ 4,15 od 02.02.2007. pa do isplate
– kn 24,78/€ 3,29 od 02.03.2007. pa do isplate
– kn 28,57/€ 3,79 od 02.04.2007. pa do isplate
– kn 64,05/€ 8,5 od 02.05.2007. pa do isplate
– kn 72,77/€ 9,66 od 02.06.2007. pa do isplate
– kn 84,27/€ 11,18 od 02.07.2007. pa do isplate
– kn 84,19/€ 11,17 od 02.08.2007. pa do isplate
– kn 68,43/€ 9,08 od 02.09.2007. pa do isplate
– kn 91,88/€ 12,19 od 02.10.2007. pa do isplate
– kn 92,45/€ 12,27 od 02.11.2007. pa do isplate
– kn 76/€ 10,09 od 02.12.2007. pa do isplate
– kn 77,8/€ 10,33 od 02.01.2008. pa do isplate
– kn 42,79/€ 5,68 od 02.02.2008. pa do isplate
– kn 19,31/€ 2,56 od 02.03.2008. pa do isplate
– kn 50,53/€ 6,71 od 02.05.2008. pa do isplate
– kn 65,64/€ 8,71 od 02.06.2008. pa do isplate
– kn 49,13/€ 6,52 od 02.07.2008. pa do isplate
– kn 82,03/€ 10,89 od 02.08.2008. pa do isplate
– kn 74,63/€ 9,91 od 02.09.2008. pa do isplate
– kn 42,14/€ 5,59 od 02.10.2008. pa do isplate
– kn 5,32/€ 0,71 od 02.12.2008. pa do isplate.“
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.650,00 eura (tisuću šesto pedeset eura) sa zateznim kamatama od 24. rujna 2026. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 (petnaest) dana.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, za iznos od 998,81 eura sa zateznim kamatama.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu (10. lipnja 2023., pred Općinskom sudom u Puli – Pola, zaprimljena pod posl. br. P-630/2023, stranice 1–7) radi utvrđenja da su ništetne odredbe iz ugovora o kreditu br. 2402006-51400607-5103258914 od 17. studenog 2006., kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.850,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom o kreditu, a kojima se glavnica i anuiteti kredite vežu za valutu švicarskog franka (kako je to pobliže opisano u t. I. izreke presude); te radi isplate iznosa od 4.683,07 eura (koji je specificiran i u podnesku od 3. kolovoza 2026., str. 266–269) sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačno preplaćeni iznos anuiteta do isplate, a kojeg da je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi.
1. 1. Tužbu je obrazložila u bitnome navevši:
– da je prilikom ugovaranja valutne klauzule tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
– da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja
– da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da su takve odredbe ugovora ništetne
– da se shodno tome i predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, imaju utvrditi ništetnim
– da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.
2. U odgovoru na tužbu (od 30. listopada 2023., str. 53–61) tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, u pogledu osnove i visine, te je istaknuo prigovore zastare, radi prebijanja, te prigovora aktivne legitimacije u smislu statusa potrošača tužitelja. Osporio je i tijek zateznih kamata.
2. 1. Osporavanje je obrazložio, u bitnome, navodima:
– da je odredba o valutnoj klauzuli CHF bila razumljiva tužiteljici koja je bila svjesna ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe (tužiteljici su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, i kroz brošure, informacije i reklamni materijal)
– da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita
– da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu; odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama
2. 2. U konačnici je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.
3. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva proveden je dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi čitanjem i razgledavanjem isprava u spisu, i to: zapisa iz matice vjenčanih (str. 8), obavijesti banke (str. 9–11, 25–27, 31–33, 35, 37, 39) uz otplatne planove (str. 13–16, 28–29, 32, 34, 36, 40), pregleda prometa po partiji kredita (str. 17–24), Ugovora o kreditu br. 2402006-51400607-5103258914 od 17. studenog 2006. (str. 41–44), brošura i informacija banke (str. 92–113, 116–136) te pisanog iskaza (str. 114–115). Nadalje, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo, Goranki Šmer Maraš, dipl. oec., iz MARIMAR-FINA d. o. o. Rijeka (pisani nalaz i mišljenje od 28. lipnja 2026., str. 237–253), te je saslušana tužiteljica (ročište glavne rasprave od 22. rujna 2026., str. 272).
4. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnim postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu br. broj 2402006-51400607-5103258914 od 17. studenog 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to o valutnoj klauzuli, i posljedično tome zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, ukupno 4.683,07 eura sa zateznim kamatama (kako su specificirane u t. II. izreke presude), a zahtjev se u suštini temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u slučaju „Franak“ odnosno „Potrošač“).
6. Nesporno je u ovom postupku (jer to stranke nisu osporile, a proizlazi i izvedenih dokaza):
– da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu i da je njime tužiteljici odobren kredit u iznosu 31.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.)
– da je ugovorena namjena kredita: stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu – stambeni krediti (čl. 3.)
– da je rok vraćanja kredita ugovoren na 96 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6.)
– da je ugovorena otplata kredita 96 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu; kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu; iznos mjesečnog anuiteta je 409,16 CHF; te je ugovoreno da će se povrat svih obveza po ugovoru obračunat po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke (čl. 7.)
– da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390 % godišnje; a kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode (čl. 8.).
7. Sporno je pitanje osnove potraživanja tužiteljice, prije svega ništetnosti predmetnih odredbi o valutnoj klauzuli, zatim prava na isplatu postavljenog na tom temelju, te visina potraživane isplate i tijek zateznih kamata. Sporno je i pitanje zastare, kao i status tužiteljice kao potrošača.
8. Tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača budući da iz ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice (kojeg je sud u cijelosti pozitivno ocijenio jer je iskazivala sudu uvjerljivo i okolnosno, te u skladu s te općepoznatim činjenicama, odnosno da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im je bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom predočen kao najpovoljniji) ne proizlazi da je tužiteljica kredit koristila u poslovne svrhe ili za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti (već naprotiv za osobne potrebe), što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio, a nije ni dokazao druge okolnosti koje bi eventualno utjecale na status tužiteljice kao potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003) koji definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
9. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj odluci donesenoj u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojima je odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
9. 1. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.
9. 2. Stoga su i u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje, a sve imajući u vidu:
– sadržaj odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, i to važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje do 7. travnja 2014. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007. – ispravak, 79/2009., 89/2009. – ispravak, 75/2009. – Zakon o potrošačkom kreditiranju, 133/2009. – Zakon o platnom prometu, 78/2012. i 56/2013.), te čl. 96. i 97. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima;
– kao i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi); a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka (donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača); te
– činjenicu da je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu došlo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama.
10. Svi navodi tuženika kojima osporava ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli neodlučni su, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, iako to što je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnosti i u ovom postupku, koja je konkretno i utvrđena. Tuženik nije s uspjehom pobio tvrdnje tužiteljice o okolnostima koje utječu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu (pregovaranje, (ne)informiranost prilikom sklapanja ugovora i dr.) pa da ništetnost u konkretnom slučaju ne bi postojala. S druge strane, već iz samih navoda tužiteljice iz tužbe proizlazi da tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nisu bili pojašnjeni rizici fluktuacije tečaja CHF, a to je tužiteljica potvrdila i u svom iskazu.
11. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, i ona je ništava od svog početka (ex tunc). Institut ništetnosti reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Istovjetne odredbe sadržavao je i Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.).
11. 1. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.
12. Budući da je tuženik ovdje sporni iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njegova obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove. Zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO-a). Pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Tužiteljica je podnijela tužbu 10. lipnja 2023. (unutar petogodišnjeg roka koji teče od 14. lipnja 2018.) pa proizlazi da zastara predmetne tražbine nije nastupila, te da je prigovor zastare tuženika neosnovan.
13. Visina preplaćenog kredita po valutnoj klauzuli izračunata je u ovom predmetu po vještakinji financijske struke Goranki Šmer Maraš iz MARIMAR-FIN d. o. o. Rijeka, koja je imala zadatak utvrditi razliku stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF, te ukupnu pretplatu po kreditu po osnovi tečaja CHF.
13. 1. Vještakinja je izračunala da je, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica na ime tečajnih razlika, više uplatila iznos od 4.683,07 eura. Vještakinja je dobiveni iznos utvrdila na način da je utvrdila razlike preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima pozitivne preplate nastale na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike.
13. 2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio kao objektivan i izrađen na temelju stručnih i iskustvenih saznanja. Na konačni nalaz i mišljenje, posebno u dijelu matematičkog izračuna iznosa pretplate stranke nisu imale primjedbi, što govori u prilog pozitivnoj ocjeni od strane suda.
13. 3. Pravilno je vještak primijenio početni tečaj jer je jedino on odrediv, u protivnom ugovor ne bi ni nastao jer ne bi bio ugovoren ni predmet, ni cijena koji su bitni sastojci ugovora o kreditu. Dakle, predmet ovog spora je povrat uplata za koje se neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom.
13. 4. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, to prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatu nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.
14. Povezano s time, glede istaknutog prigovora tuženika radi prijeboja, valja navesti da je plaćanjem manjih anuiteta tužiteljica zbog nižeg tečaja CHF tečaja kao potrošač nije ništa primila jer je tuženik kao financijska institucija imao saznanja o mogućnosti promjene odnosno pada tečaja CHF i to za njega predstavlja rizik poslovanja. Presudom u kolektivnom sporu je utvrđena ništetnost navedenih odredbi kojima je rizik promjene tečaja CHF prebačen na korisnika kredita što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Dakle, ako je u određenom razdoblju trajanja kredita anuitet bio manji (zbog manjeg tečaja CHF) to ne može ići na štetu tužiteljice kao potrošača. Prema čl. 6. ZOO-a zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog kojeg je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Zbog činjenice da je tuženik u ugovornom odnosu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može od tužiteljice potraživati razliku manje plaćenih anuiteta jer na taj način zloupotrebljava svoja prava iz ugovornog odnosa i pruženu zaštitu potrošačima u kolektivnom sporu.
14. 1. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga odbijen prigovor pod t. III. izreke presude.
15. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio da tužiteljici pripada utuženi iznos od 4.683,07 eura.
15. 1. Osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetnih odredbi, tužiteljici pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, i to od dana kada je ista plaćala dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, u smislu čl. 1115. ZOO-a, sve kako je specificirano u t. II. izreke presude.
15. 2. Stopa zateznih kamata obračunata je sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. („Narodne novine“ 72/2002.), a od 1. siječnja 2008. sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., 69/2026.).
16. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
16. 1. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio pa mu ne pripada ni zatražena naknada troškova parničnog postupka. Tužiteljici pripada zatraženi trošak, i to nagrade odvjetniku za zastupanje kod sastava tužbe i podnesaka od 4. studenog 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) i 3. kolovoza 2026. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) te zastupanje na ročištima održanim 5. studenog 2024. i 22. rujna 2026., sve po 100 bodova, odnosno 200,00 eura, ukupno 1.000,00 eura, uvećano za PDV 25 %, sveukupno 1.250,00 eura, sukladno tbr. 7. t. 1., tbr. 8. t. 1., i tbr. 9 t. 1, tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.). Tužiteljici pripada i uplaćeni predujam za troškove financijskog vještačenja u iznosu 400,00 eura.
16. 2. Tužiteljici ne pripada zatražena nagrada za sastav podnesaka od 19. listopada 2023. (požurnica) i 4. prosinca 2023. (zahtjev), jer u smislu čl. 155. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje postupka. Također, trošak putovanja punomoćnika stranke na ročište izvan mjesta sjedišta punomoćnika, kao i trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme odsutnosti, nije opravdan trošak u smislu čl. 155. ZPP-a koji bi teretio stranku koja nije uspjela u sporu, u konkretnom slučaju tuženika. Sama okolnost da je takav trošak propisan Tarifom ne čini trošak nužnim u smislu čl. 155. ZPP-a. Navedeni je stav potvrđen i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 501/2023-2 od 30. kolovoza 2023. da trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. Tarifom je određen način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći, pa taj trošak, tereti naručitelja usluge, dok će po čl. 155. ZPP-a sud priznati samo troškove potrebne za vođenje parnice.
16. 3. U konkretnom slučaju riječ je o delegiranom predmetu, što ne opravdava dosudu zatraženih troškova tužiteljice u okviru parničnih troškova. Punomoćnica tužiteljice je po završetku raspravljanja priložila troškovnik, ali nije utvrđeno da bi potraživala trošak na temelju čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/2020. – Odluka USRH, 21/2022., 60/2022. – Odluka USRH, 16/2023. – Odluka USRH, 155/2023., 36/2024., 136/2025.)
16. 4. Stoga je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.650,00 eura sa zateznim kamatama od 24. rujna 2026. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO uvećanoj za tri postotna poena, dok je u preostalom dijelu za iznos 998,81 eura zahtjev tužiteljice odbijen, sve kao u t. IV. i V. izreke presude te je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti, kao u t. VI. izreke rješenja.
U Pazinu 24. rujna 2026.
Sutkinja
Mihaela Kaligari Hek
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU
Protiv ove presuda dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 (petnaest) dana od dostave presude.
DNA:
– tužiteljica po pun.
– tuženik po pun.
