Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3 - 10010 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-1486/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2005., zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kalauzu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Ul. Velimira Škorpika 21, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave 21. rujna 2026., održane u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ŽS, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, te zamjenice punomoćnika tuženika ZS, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, 24. rujna 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II i III Ugovora o kreditu broj 02579 od 4. srpnja 2008. sklopljenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, u svojstvu davatelja kredita, te MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2005., u svojstvu korisnika kredita, u dijelu u kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita naveden švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, da tužitelju MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2005., na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečaja CHF iz točke I. ove presude isplati iznos od 4.376,87 eura (četiri tisuće tristo sedamdeset šest eura i osamdeset sedam centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana:

01/08/2008/ iznos od 0,61 €

01/10/2008/ na iznos od 0,87 €

01/11/2008/ na iznos od 7,43 €

01/12/2008/ na iznos od 10,52 €

01/01/2009/ na iznos od 3,40 €

01/02/2009/ na iznos od 21,24 €

01/03/2009/ na iznos od 22,62 €

01/04/2009/ na iznos od 15,10 €

01/05/2009/ na iznos od 17,26 €

01/06/2009/ na iznos od 17,96 €

01/07/2009/ na iznos od 14,54 €

01/08/2009/ na iznos od 15,78 €

01/09/2009/ na iznos od 13,93 €

01/10/2009/ na iznos od 13,93 €

01/11/2009/ na iznos od 12,15 €

01/12/2009/ na iznos od 15,74 €

01/01/2010/ na iznos od 14,63 €

01/02/2010/ na iznos od 18,68 €

01/03/2010/ na iznos od 20,13 €

01/04/2010/ na iznos od 21,29 €

01/05/2010/ na iznos od 23,57 €

01/06/2010/ na iznos od 27,80 €

01/07/2010/ na iznos od 30,68 €

01/08/2010/ na iznos od 35,22 €

01/09/2010/ na iznos od 37,80 €

01/10/2010/ na iznos od 41,38 €

01/11/2010/ na iznos od 40,05 €

01/12/2010/ na iznos od 42,02 €

01/01/2011/ na iznos od 51,64 €

01/02/2011/ na iznos od 51,22 €

01/03/2011/ na iznos od 50,69 €

01/04/2011/ na iznos od 55,49 €

01/05/2011/ na iznos od 49,61 €

01/06/2011/ na iznos od 55,28 €

01/07/2011/ na iznos od 64,61 €

01/08/2011/ na iznos od 78,31 €

01/09/2011/ na iznos od 87,50 €

01/10/2011/ na iznos od 70,43 €

01/11/2011/ na iznos od 64,26 €

01/12/2011/ na iznos od 64,33 €

01/01/2012/ na iznos od 68,92 €

01/02/2012/ na iznos od 73,07 €

01/03/2012/ na iznos od 73,91 €

01/04/2012/ na iznos od 72,11 €

01/05/2012/ na iznos od 71,41 €

01/06/2012/ na iznos od 73,78 €

01/07/2012/ na iznos od 73,96 €

01/08/2012/ na iznos od 72,15 €

01/09/2012/ na iznos od 70,83 €

01/10/2012/ na iznos od 65,95 €

01/11/2012/ na iznos od 72,00 €

01/12/2012/ na iznos od 72,75 €

01/01/2013/ na iznos od 72,09 €

01/02/2013/ na iznos od 64,95 €

01/03/2013/ na iznos od 68,25 €

01/04/2013/ na iznos od 68,87 €

01/05/2013/ na iznos od 72,64 €

01/06/2013/ na iznos od 64,52 €

01/07/2013/ na iznos od 65,08 €

01/08/2013/ na iznos od 66,20 €

01/09/2013/ na iznos od 65,65 €

01/10/2013/ na iznos od 67,79 €

01/11/2013/ na iznos od 69,70 €

01/12/2013/ na iznos od 69,80 €

01/01/2014/ na iznos od 72,14 €

01/02/2014/ na iznos od 69,81 €

01/03/2014/ na iznos od 73,00 €

01/04/2014/ na iznos od 74,92 €

01/05/2014/ na iznos od 73,34 €

01/06/2014/ na iznos od 70,75 €

01/07/2014/ na iznos od 71,59 €

01/08/2014/ na iznos od 73,44 €

01/09/2014/ na iznos od 74,38 €

01/10/2014/ na iznos od 74,45 €

01/11/2014/ na iznos od 75,83 €

01/12/2014/ na iznos od 77,97 €

01/01/2015/ na iznos od 77,97 €

01/02/2015/ na iznos od 73,57 €

01/03/2015/ na iznos od 73,55 €

01/04/2015/ na iznos od 73,55 €

01/05/2015/ na iznos od 73,55 €

01/06/2015/ na iznos od 73,49 €

01/07/2015/ na iznos od 73,49 €

pa do isplate svakog pojedinog iznosa, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02579 od 4. srpnja 2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, u svojstvu davatelja kredita, te MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2005., u svojstvu korisnika kredita, u dijelu u kojem se navodi: „Iznos kredita uključuje i troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I.ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora”.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI, d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, da tužitelju MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2005., s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 492,19 eura (četiristo devedeset dva eura i devetnaest centi) s pripadajućom zateznom kamatom od 9.7.2008. pa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, da tužitelju MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2005., naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 eura (dvije tisuće tristo eura) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje iznos od 694,30 eura (šesto devedeset četiri eura i trideset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate i utvrđenja ništetnosti. Tužitelj je 4. srpnja 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 02579, solemniziran kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod brojem OV-8528/08 4. srpnja 2008. Temeljem navedenog ugovora, tuženik je kao davatelj kredita tuženiku odobrio kredit u iznosu 30.495,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria dd. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Navedeni je kredit isplaćen trgovcu Porsche Inter Auto WWd.o.o. za nabavu osobnog vozila tužitelja za njegove privatne svrhe. Tuženik je kao kreditor u ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli, u članku II i III, na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno Zakonu o zaštititi potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelj ni na koji način nije od tuženika informiran o mogućim rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao niti o izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Prema praksi suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu. Tuženik je čitavim trajanjem predmetnog ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu iz prvog otplatnog plana i to isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. Dakle, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu bez da je takvu odluku vezao za i jedan parametar koji bi tužitelju bio poznat ili provjerljiv, dapače, nikakvi kriteriji niti nisu utvrđeni, te je o istome možda i obavijestio tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Odredbom točke II. gore citiranog ugovora o kreditu navedeno je da plaćanje obuhvaća i troškove zaključenja Ugovora navedenoj u t.III Ugovora o kreditu koji se isplaćuje trgovcu navedenom u t. I Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora. Konkretno, u točki III. ugovora kao troškove zaključenja ugovora navodi se iznos od 816,67 CHF (uključujući PDV 22%), a koji je iznos u kunskoj protuvrijednosti tuženik naplatio tužitelju 4.travnja 2008. S obzirom na navedeno tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije niti pojedinačno pregovaralo protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe, te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos od 816,67 CHF u euro protuvrijednosti zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja tj. od 4. travnja 2008.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare potraživanja te nedostatak aktivne legitimacije. Na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2015. godine, a tužba je podnesena 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točkama petita. Tuženik ukazuje da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora i koji je detaljno tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena odnosno da ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika. Tužiteljeve tvrdnje su u potpunosti promašene i paušalne te tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time tuženik stekao ikakvu korist. Kako je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor sadrži točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu na listu 6-9 spisa, zahtjev za dostavu dokumentacije na listu 10-11 spisa, izjavu na listu 33-35 spisa, članak na listu 36-42 spisa, konto karticu na listu 53-71 spisa, promjene kamatne stope na listu 72 spisa, plan otplate na listu 73-75 spisa, na ročištu 16. listopada 2025. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, pročitao je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca na listu 90-94, te sudsku praksu na listu 108-111 spisa.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.495,45 CHF obračunatog prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseci i uz kamatnu stopu od 6,94 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.

7. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka, kao i ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza plaćanje naknade za zaključenje ugovora o kreditu, protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja, te je sporan tužiteljev status potrošača, kao i aktivna legitimacija istog.

8. Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 4. srpnja 2008. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

14. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 1 i 2 ZZP/07).

16. Predmetne odredbe su kao takve implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva je putem prakse Europskog suda dovela do visokog stupanja zaštite prava potrošača, pri čemu je praksa navedenog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje samog testa kontrole nepoštenosti, uzimajući u obzir činjenicu procesne autonomije država članica u pitanju samog procesnog aspekta primjene navedene direktive.

17. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

18. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. godine putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom zajednice. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i njezinim članicama te prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo prije datuma formalnog pristupa.

19. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija, a kako je npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 GS i AS, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, par.22.; kao i presudi suda C- 415/11 M od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, par.44.;. Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati.

20. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ČS i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Ž i drugi od 20. rujna 2017.,ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“.

21. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti odnosno i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, i što je prvi puta utvrđeno u presudi suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009.,ECLI:EU:C:2009:350, par. 32.

22. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje), utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su banke potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019.

23. Nedvojbeno je da ovdje tuženik nije bio stranka navedenog kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, slijedom čega presude donesene u tom kolektivnom sporu nemaju direktni obvezujući učinak u ovom postupku, a u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP/14), no pravna shvaćanja zauzeta u presudama donesenima u tom kolektivnom sporu primjenjiva su i na prava i interese ovdje tužitelja kao potrošača, a budući su navedena pravna shvaćanja utemeljena na ranije navedenoj Direktivi Vijeća 93/13 EEZ, te odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Točno je kako to ističe tuženik, da isti u formalno pravnom smislu nije banka, no nedvojbeno je da je tuženik kao pravna osoba registrirana u [adresa], i obavlja djelatnost potrošačkog kreditiranja.

24. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 4. srpnja 2008. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u dijelu čl. 2 i 3 Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po prodajnom tečaju za devize RBA banke d.d. važećem za CHF na dan plaćanja u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

25. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 16. listopada 2025. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je potpisao.

26. O odredbi čl. 2 i 3 Ugovora o kreditu od 4. srpnja 2008., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl. 2 i 3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96 ZZP/07 smatra nepoštenom te ništetnom.

27. Predmet spora je također zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2 i 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za zaključenje ugovora o kreditu u iznosu od 816,67 CHF.

28. Sporni dio gore navedene ugovorne odredbe iz čl. 2 i 3 Ugovora ovaj sud smatra ništetnom, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za zaključenje ugovora u iznosu od 816,67 CHF. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo s time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 3 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za zaključenje ugovora i zašto je određena baš u visini od 816,67 CHF te koje to troškove ona pokriva, budući da tuženik nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak zaključenja određen u jednom ukupnom iznosu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za zaključenje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" plaćeni, stvarni troškovi, tada bi bilo navedeno od čega se ti troškovi sastoje. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.).

29. Radi se o svakako o lako uočljivim i jasnim odredbama, ali iste nisu razumljive, a u konačnici dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer je cijena bitan sastojak ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredaba o kojima se nije pregovaralo, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje ZOO), koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bio dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Naime, u osnovi su odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka, te o obvezi plaćanja naknade za zaključenje ugovora o kreditu, vezane za odluku tuženika, a o istima tužitelj nije imao nikakva saznanja niti su mu stoga, takve odredbe mogle biti razumljive kao prosječnom potrošaču.

30. Takve su odredbe u konačnici dovele do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a iste se ne mogu smatrati beznačajnima, s obzirom na utvrđenu neravnotežu i utvrđen izostanak pregovaranja glede tih odredaba Ugovora, nerazumljivost istih tužitelju.

31. Dakle, radi se o ništetnim odredbama čl. 322. s t. 1. ZOO koji propisuje da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

32. Na temelju dostupnih informacija tužitelj nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlazi iz ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao odnosno to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

33. Iako je valutna klauzula dopuštena temeljem odredbe čl. 22. ZOO., predmetna odredba Ugovora o kreditu nije izuzetna od primjene Direktive stoga se ne može isključiti, ispitivanje njezine nepoštenosti. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, pa je iz navedenog razloga jasno kako sporna Ugovorna odredba unosi neravnotežu u pravima i obveza stranaka, a na štetu korisnika kredita stoga takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

34. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 30. siječnja 2020., a prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako je tek ovom odlukom suda utvrđena ništetnost naznačenih odredaba, nije nastupila zastara predmetne tražbine, odnosno protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

35. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka, te u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade za zaključenje ugovora o kreditu, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

36. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

37. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude HS i PS, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Z, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

38. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz iskaza tužitelja jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila.

39. Provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke Mikac Matiji, na koji stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je koje je iznose tužitelj u razdoblju od kolovoza 2008. do lipnja 2015. preplatio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK, a imajući u vidu tečaj važeći na dan isplate kredita. Vještak je također utvrdio da je tužitelju naplaćen trošak zaključenja ugovora o kreditu u iznosu od 492,19 eura. Dakle, sudski vještak je utvrdio da razlika između plaćenih anuiteta i iznosa koje bi tužitelj platio da tijekom otplate nije došlo do rasta tečaja CHF prema HRK iznosi 4.376,87 eura, te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 22. prosinca 2025.

40. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan budući da izneseni zaključak proizlazi iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju.

41. Tužitelj je u konkretnom predmetu podnio tužbu radi isplate s tim da zahtjev za isplatu nije odredio, budući da je podnio tzv. stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, jer nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom kako bi mogao utvrditi visinu zahtjeva. Odredbom čl.186.b st. 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili se izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

42. Nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju i nakon što je provedeno vještačenje tužitelj je podneskom od 22. prosinca 2025. postavio određeni tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186. b st. 4. ZPP-a.

43. Dakle, u predmetnom slučaju bili su ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu članka 186.b stavka 3. ZPP-a jer tužitelj prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju nije mogao zatražiti određeni iznos za koji traži isplatu, a kada je na temelju tako dostavljene dokumentacije vještak utvrdio koliko je više plaćeno zbog promjene tečaja valute, švicarskog franka, tužitelj je specificirao točan iznos za koji traži isplatu.

44. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 1. kolovoza 2008. do zaključno 1. srpnja 2015. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecatelje.

45. Tuženik je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 102. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita, odnosno od dana kako je to tužitelj zatražio specificiranim tužbenim zahtjevom od 22. prosinca 2025.

46. Tužitelj je podneskom od 22. prosinca 2025. smanjio tužbeni zahtjev s obzirom da istim potražuje ukupan iznos temeljem svih točaka tužbenog zahtjeva od 4.869,06 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je podneskom od 24. lipnja 2025. potraživao iznos od 5.563,36 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

47. Vrhovni sud RH donio je na sjednici pod posl.br. Su-IV-16/2021-8 od 26.4.2021. sljedeće pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika." Dakle smanjenje tužbenog zahtjeva ima se smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, kojemu se tuženik, sukladno analognoj primjeni odredbi čl.193.stav.1.ZPP-a može protiviti, te s obzirom da se isti protivio takvom djelomičnom povlačenju od strane tužitelja, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti.

48. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 5. ZPP-a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

49. S obzirom da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 13.6.2024., 24.6.2025., te 22.12.2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 24.4.2025., 3.7.2025., 16.10.2025., te 18.9.2026., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife u iznosu od 400,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 2.300,00 eura.

50. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na tužbu i presudu s obzirom da nije određeno navedeno u kojem iznosu istu potražuje.

51. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 24. rujna 2026.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem ovog suda na županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika