1

 

Poslovni broj: Gž-2304/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž-2304/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. T. iz R., OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. H., odvjetniku u R., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-133/2022-17 od 9. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

  I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-133/2022-17 od 9. siječnja 2023.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 403,64 eura.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 248,87 eura.

 

 

Obrazloženje

 

1.     Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza zaključenog između tužitelja i tuženika od 19. studenog 2012. broj 3229855340, ovjerenog po javnom bilježniku V. P. pod brojem OV-26517/2012. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 20.824,52 kuna / 2.765,54 eura[1] sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 995,40 eura / 7.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2023. do isplate (točka II izreke).

 

2.     Protiv presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti.

 

3.     Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužitelja odbije.

 

4.     Žalba nije osnovana.

 

5.     Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza zaključenog između tužitelja i tuženika dana 19. studenog 2012. i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 20.824,52 kune / 2.765,54 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

6.     Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

              - da su tužitelj i tuženik dana 6. travnja 2011. zaključili Ugovor o usluzi banke 1 za sve, na temelju kojeg je tužitelj tuženiku otvorio tekući račun,

              - da je predmetnim Ugovorom o usluzi banke 1 za sve, između ostalog, ugovoreno da tužitelj kao korisnik usluge ne smije po računima stvarati obveze veće od iznosa raspoloživih sredstava te da je obvezan na račune bez odgode uplatiti iznos potreban za pokriće duga nastalog po računima, uvećan za pripadajuće kamate, naknade i troškove, kao i da na svotu iskorištenog prekoračenja banka obračunava kamatu sukladno Odluci o kamatnoj stopi;

              - da je tuženik po tom računu stvorio dug u iznosu od 9.813,66 kn, za čije pokriće nije bilo raspoloživih sredstava,

              - da je prema izvatku iz Odluke o kamatnim stopama tuženika u 2012. godini kamatna stopa na okvirne kredite po tekućim računima građana iznosila 11,90% godišnje;

              - da su tužitelj i tuženik 19. studenoga 2012. zaključili Ugovor o nenamjenskom kreditu za reprogram obveza, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 1.450,00 eura obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužitelj uz glavnicu obvezao vratiti i redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja pri čemu je redovna kamata ugovorena kao promjenjiva,

              - da su redovne kamate na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosile 10,25 %, da je rok otplate kredita iznosio 36 mjeseci, te da se isti otplaćivao u mjesečnim anuitetima, u iznosu kunske protuvrijednosti od 46,97 eura obračunato srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

              - da je namjena kredita bila reprogram duga po tekućem računu, te da se kredit koristio uplatom na tekući račun tužitelja,

              - da je tužitelj u vrijeme zaključenja Ugovora o nenamjenskom kreditu za reprogram obveza bio nezaposlen, da nije imao redovnih primanja, da mu je supruga također bila nezaposlena, da je bio otac dvoje maloljetne djece i korisnik novčane naknade sa Zavoda za zapošljavanje u iznosu od 1.900,00 kn te je primao dječji doplatak u iznosu od 399,12 kn, te nije imao u vlasništvu nekretninu i bio je podstanar, koji podaci su uneseni u tuženikovu aplikaciju RUT u postupku ishođenja internih odobrenja kredita,

              - da je tuženik u svojim internim pravilima važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o nenamjenskom kreditu za reprogram obveza predvidio mogućnost izuzeća, između ostalog i ono koje se odnosi na kreditnu sposobnost,

              - da je tuženik društvu A. D. s.r.o. sa sjedištem u P. ustupio tražbinu po predmetnom kreditu, a koje je potom tražbinu ustupilo društvu S. E. d.o.o. Z.;

              - da je trgovačko društvo S. E. d.o.o. Z. od tužitelja na ime ustupljenog potraživanja prisilno namirilo iznos od ukupno 2.260,00 eura / 17.029,64 kuna.

 

7.     Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je smatrao da sporni Ugovor o namjenskom kreditu za reprogram obveza od 19. studenog 2012. nije nemoralan, te sklopljen iz nedopuštene pobude, pa je primjenom odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

 

8.     Tužitelj u žalbi ističe da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio na temelju čega je tuženik prilikom odobravanja kredita utvrdio da će nezaposleni tužitelj zajedno sa nezaposlenom suprugom i dvoje djece moći vraćati kredit. Međutim, sud prvog stupnja je u prvom stupnju utvrdio sve odlučne činjenice koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke tako da su predmetni žalbeni navodi tužitelja neosnovani. Stoga u konkretnom slučaju nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP kojeg u žalbi ističe tužitelj.

 

9.     Tužitelj u žalbi ističe da je pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sprječavanje nastupa zastare kao motiva na stranu tuženika za sklapanjem ugovora o kreditu ne predstavlja nedopuštenu pobudu zbog koje bi predmetni ugovor bio ništetan. Međutim, takvi žalbeni navodi tužitelj su neosnovani. Naime, sklapanje ugovora o kreditu čija je svrha reprogram duga po tekućem računu, a svrhu izbjegavanja zastare vjerovnikove tražbine, ne može predstavljati nedopuštenu pobudu iz odredbe čl. 273. st. 2. ZOO. Naime, osnovni pravni, ali i ekonomski interes vjerovnika je da svoju tražbinu koju ima prema dužniku naplati, bio dobrovoljno, bilo prisilno, te u sklopu toga da ista ne zastari. Radi ostvarivanja tog pravnog, ali i ekonomskog interesa vjerovniku stoje na raspolaganju sva dopuštena sredstva, u što svakako ulazi sklapanje ugovora kojim se kroz različite mehanizme reprogramira dužnikova obveza, sve u svrhu namirenja vjerovnikove tražbine. Stoga prema stavu ovog suda sklapanje ugovora sa svrhom ciljem, motivom ili u konačnici pobudom da se izbjegne nastup zastare tražbine ne može predstavljati sklapanje ugovora sa nedopuštenom pobudom zbog kojeg bi ugovor, sukladno odredbi čl. 273. st. 2. ZOO, bio bez pravnog učinka. Osim toga, da bi se moglo govoriti o nedopuštenosti pobude kao razloga za ništavost ugovora, sukladno odredbi čl. 273. st. 2. ZOO, potrebno je da se ostvare slijedeće pretpostavke: a) da postoji nedopuštena pobuda, b) da je ta pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja (u ovom slučaju tuženika) da sklopi ugovor i c) da je drugi ugovaratelj (u ovom slučaju tužitelj) za to znao ili morao znati. U ovom konkretnom slučaju ti uvjeti nisu ispunjeni jer tužitelj u svakom slučaju nije dokazao da je znao ili morao znati da je pobuda tuženika sklapanje ugovora radi izbjegavanja nastupa zastare, tako da su žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na nedopuštenost pobude su u svakom slučaju neosnovani.

 

10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelj kojima osporava ocjenu suda da sporni ugovor o kreditu radi reprograma obveza nije protivan moralu društva. Naime, Zakon o obveznim odnosima, a ni drugi propisi građanskog prava, ne sadrže općeprimjenjivu definiciju o tome što se može smatrati moralom društva, pa je na sudu obveza da u svakom pojedinom slučaju, kad se pojavi dvojba o tom pitanju, cjelovitom analizom prosuđuje postoji li povreda morala društva zbog koje je ugovor ništetan. Svakako će se raditi o težoj povredi moralne norme kod ugovora čiji su učinci takvi da kod prosječnog čovjeka određenog društva u vremenu sklapanja ugovora stvara mišljenje o neodrživosti tog ugovora, unatoč tome što ugovor sam po sebi ne mora biti protivan propisima. Stoga se sud kod primjene ove odredbe mora voditi svojim moralnim osjećajem kao odrazom općedruštvenog mišljenja kako bi zaštitio prvenstveno individualne interese radi postizanja pravednosti, koji ipak ne smiju biti protivni društvenom interesu (tako i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2773/2015 od 15. listopada 2019.).

 

11. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice koje su dovele do sklapanja spornog ugovora, te je sve dokaze pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je pravilno zaključio da sporni ugovor nije sklopljen protivno moralu društva, te da nije ništetan za što je dao jasne i ovom sudu u potpunosti logične i prihvatljive razloge koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Naime, sud prvog stupnja je u prvostupanjskom ugovoru utvrdio da je sporni ugovor o kreditu sklopljen radi namirenja tužiteljevog duga po tekućem računu i to sa kamatom koje je bila niža od kamate koje je bila propisana na nedopušteno prekoračenje po tekućem računu pri čemu je u ugovoru jasno navedena svrha kredita koja je čak i navedena i u nazivu ugovora. U takvim o okolnostima konkretnog slučaja, neovisno o materijalnim i socijalnim prilikama tužitelja u vrijeme sklapanja spornog ugovora, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da se ne radi u ugovoru koji bi bio sklopljen protivno moralu društva.

 

12. U tom smislu potrebno je navesti da stranke slobodno uređuju svoje obvezne odnose (čl. 2. ZOO), ali i da su u pravom prometu dužne postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva (čl. 10. ZOO). U konkretnom slučaju, ugovor koji je tužitelj sklopio sa tuženikom jasno sadrži svrhu zbog koje je sklopljen i koje su obveze tužitelja u ispunjavanju istog. Ako je tužitelj smatrao da mu kredit ne treba kako to ističe u žalbi očito smatrajući da se obveze po tekućem računu ne bi trebale podmirivati i da je društveno i moralno prihvatljivo da iste zastare, tada ugovor nije trebao sklapati. U tom smislu pravno je irelevantno ukazivanje tužitelja da ugovor o kreditu nije sklopljen na inicijativu tužitelja već tuženika. Naime, svaki savjesni vjerovnik treba se brinuti o naplati svog potraživanja, pa stoga okolnost što je tuženik pozvao tužitelj i ukazao mu na mogućnost podmirenja dugovanja po tekućem računa putem kredita nikako ne može ukazivati na nemoralno postupanje tuženika.

 

13. Tužitelj u žalbi ukazuje i da je tuženik tužitelju odobrio kredit unaprijed znajući da ga tužitelj neće moći ispuniti. Međutim, tužitelj gubi iz vida se on obvezao podmirivati rate kredita za koje je on trebao znati da ih neće moći plaćati, pa se u tom slučaju može postaviti pitanje i da li je takvo ponašanje tužitelja društveno prihvatljivo. Međutim, neovisno o navedenom, tuženikovo odobravanje kredita tužitelju u svrhu u podmirenja dugovanja po tekućem računu ne predstavlja nemoralan pravni posao kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tužitelja da sud nije ocijenio da je predmetnim ugovorom tužitelj nešto dobio ili izgubio. Naime, sredstvima dobivenog kredita podmireno je dugovanje po tekućem računu, te je kamata po ugovoru o kreditu bila manja od one po nedozvoljenom prekoračenju po tekućem računu, pa je doista nejasno iz kojih razloga tužitelj smatra da sklapanjem ugovora o kreditu nije za njega nastala bolja pravna situacija.

 

14. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i odredbe čl. 322. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tužitelj.

 

15. Tužitelj u žalbi ističe i da je su prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i razloge koji nisu u suprotnosti sa dokazima koji su izvedeni tijekom postupka tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tužitelj, a niti su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

17. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

18. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

 

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 7. svibnja 2024.

 

 

              Predsjednica vijeća:

                                         Vesna Žulj, v.r.