Poslovni broj Gž-525/2024-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj Gž-525/2024-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja D. L. /OIB…/ iz Z., koga zastupa L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. /OIB…/ sa sjedištem u Z., koga zastupa S. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8301/2021-9 od 4. listopada 2023., na sjednici održanoj 7. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I.  Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8301/2021-9 od 4. listopada 2023.

 

          II.  Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom:

 

-          utvrđena ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 9012185378  sklopljenog 20. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je određena obveza korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (stavak I. izreke);

-          naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 476,18 eura / 3.587,80 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2011. do isplate (stavak II. izreke),

 

-          i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 413,08 eura / 3.112,35 kuna sa zateznim kamatama od 4. listopada 2023. do isplate (stavak III. izreke).

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[2]. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 9012185378, sklopljenog 20. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je određena obveza korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (u daljnjem tekstu: Ugovor), zahtjev za isplatu iznos od 476,18 eura / 3.587,80 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2011. do isplate i naknadu parničnih troškova u iznosu od 413,08 eura / 3.112,35 kuna sa zateznim kamatama od 4. listopada 2023. do isplate.

 

6. Nije sporno:

 

-          da su tuženik /kreditor/ i tužitelj /korisnik kredita/ sklopili 20. prosinca 2006. Ugovor za kunsku protuvrijednosti od 111.622,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1.), na rok otplate kroz 96 mjeseci (članak 7.), namjena kojeg je bila kupnja nekretnine za osobne potrebe (članak 2.);

-          da je u članku 10. Ugovora - Prijevremena otplata kredita navedeno  - "Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku …. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate …",

-          da je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita (3. kolovoza 2011.) tužitelju naplatio naknadu u iznosu od 476,18 eura / 3.587,80 kuna.

 

7. Iz neosporavanog iskaza tužitelja proizlazi da je kreditom kupio stan, da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo riječi o naknadama, već isključivo o uvjetima za odobravanje kredita, da mu nije bilo rečeno na što naknada odnosi i što se s njom plaća, i da je prilikom sklapanja Ugovora dobio plan otplate, ali ne i opće uvjete poslovanja tuženika (list 47. - 48. spisa).

 

8. Na temelju u bitnome navedenih činjenica prvostupanjski je sud prihvatio pravne posljedice istaknute tužbenim zahtjevom pod stavcima I., II. i III. izreke.

 

9. Osporavajući zakonitost prvostupanjske presude tuženik tvrdi da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita imala uporište u hrvatskom zakonodavstvu, u vrijeme sklapanja Ugovora, i u vrijeme prijevremen otplate kredita jer da Zakonom o zaštiti potrošača nije bila zabranjena, a izmjenama tog Zakona u 2014. da je izričito navedena, da je Zakon o bankama  koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora prepoznavao pojam naknade / provizije  koje banke zaračunavaju korisniku kredita, nastavno Zakon o potrošačkom kreditiranju i Zakon o kreditnim institucijama, te Pravilnik o naknadama za potrošačko kreditiranje iz 2014. godine, da je njegovo postupanje bilo transparentno, a time savjesno i pošteno, te se s tim u vezi poziva na presudu Suda Europske unije od 3. listopada 2019. po zahtjevu broj C-621/17.

 

10. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđene bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

 

11. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u pitanje zakonitost prvostupanjske presude.

 

12. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano[3] da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati  da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

 

13. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

 

14. Direktivom 93/13/EEZ [4] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

 

15. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C‑84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ,  predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 EEZ  navodi:

-          "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja.

-          "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C‑779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa) - točka 53. obrazloženja.

-          "… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

16. Sagledavajući spor po zahtjevu pod stavkom I. izreke (ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita) u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu i iskaza tužitelja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba članka 10. Ugovora nepoštena (ništetna) iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, i da je kao takva uzrokovala znatnije neravnotežu, pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da  znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu vezano za naknadu za prijevremeno vraćanje kredita može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

 

17. Naime, pored činjenice da je Ugovor unaprijed formulirao tuženik, da se o tome što čini naknadu iz članak 10. uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se odnosi naknada iz članka 10. Ugovora (koji su to objektivni troškovi koje je imao), kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio sa iznosom 3.587,80 kuna, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužitelju, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je njegovo postupanje prema tuženiku kao slabijoj ugovornoj strani, vezano za obvezu plaćanja naknade za prijevremeno vraćanje kredita bilo transparentno i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, a niti s tim u vezi pozivanje na prepoznatljivost prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita koja da proizlazi iz Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja kredita, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o kreditnim institucijama, Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite iz 2014. i Zakona o bankama, i presudu Suda Europske unije u predmetu po zahtjevu C-621/17 od 3. listopada 2019., za koje s obzirom na navedeno pod prethodnom točkom obrazloženja  pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenje predmetnog spora.

 

18. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je članak 10. Ugovora (naknada za prijevremenu otplatu kredita) nepoštena odredba a time i ništetna, i za svoju odluku dao jasne razloge.

 

19. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

 

20. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a[5]), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka kad su plaćeni, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

21. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 3.587,80 kuna / 476,18 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja (4. kolovoza 2011.) do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

 

22. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznos, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

 

23. Prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

 

24. Kako tuženik nije naveo konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima, već se samo pozvao na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

 

25. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

26. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8301/2021-9 od 4. listopada 2023. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

 

 

U Zagrebu 7. svibnja 2024.

 

                                                                                                  Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.