Poslovni broj: Us I-3119/2025-19

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Tamari Taraš, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice ČOS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Ico Škarpa, odvjetnik u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 2A, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1. Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje: HAZU) sa sjedištem u [adresa], OIB: 61989185242, koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić&Anić d.o.o. sa sjedištem u [adresa], pod 2. Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a i pod 3. Ministarstva financija Republike Hrvatske, Zagreb, Sektor za naknadu oduzete imovine, Ivana Lučića 6, OIB: 18683136487, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon održane javne rasprave zaključene 26. kolovoza 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, opunomoćenika zainteresirane osobe pod 1. Vedrana Anića, odvjetnika u OD Anić&Anić d.o.o. Split, te bez prisutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresiranih osoba pod 2. i pod 3., objavljene 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/24-01/13, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 21. listopada 2025. i djelomičnog rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko- pravne poslove, KLASA: UP-I-942-04/15-01/10, URBROJ: 2181/1-13/561- 23-36 od 23. studenoga 2023.

II. Nalaže se tužiteljici da zainteresiranoj osobi pod 1. naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 3.750,00 (slovima: tri tisuće sedamsto pedeset) eura u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima sa zateznim kamatama, koje teku, ako tužiteljica dobrovoljno ne plati trošak upravnog spora u ostavljenom roku, od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/24-01/13, URBROJ: 514- 04-03-01-01/07-25-02 od 21. listopada 2025. odbijena je žalba ŽOS, ovdje tužiteljice, izjavljena protiv djelomičnog rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP-I-942-04/15-01/10, URBROJ: 2181/1-13/561-23-36 od 23. studenoga 2023., kao neosnovana.

2. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. tužiteljici je utvrđeno pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za ½ dijela poslovnog prostora, smještenog u prizemlju zgrade u [adresa], anagrafske oznake [adresa], površine 32 m2, sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica], Z.U. 20B III, K. O. [katastarska općina], koji je ekspropriran pravomoćnim rješenjem Gradske eksproprijacione komisije u Splitu, broj: Eks: 34/49 od 27. ožujka 1951., prijašnjem suvlasniku LOS za ½ dijela cjeline. Pod točkom 2. izreke obvezano je Ministarstvo financija Republike Hrvatske tužiteljici isplatiti naknadu u iznosu od 4.593,85 EUR-a/34.612,43 kuna za ½ dijela poslovnog prostora opisanog u točki 1. tog djelomičnog rješenja, odjednom u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja. Pod točkom 3. je određeno da u slučaju da obveznik naknade ne isplati naknadu utvrđenu pod točkom 2. izreke tog rješenja, tužiteljica radi ostvarivanja svog prava, može podnijeti tužbu nadležnom Općinskom sudu. Pod točkom 4. je riješeno kako će se o preostalom dijelu zahtjeva tužiteljice radi utvrđivanja naknade za nekretnine označe kao čest. zgr. [katastarska čestica] (stojna kuća), čest. zem. [katastarska čestica] (dvor), čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], sve Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], odlučiti posebnim rješenjem. Pod točkom 5. je utvrđeno kako svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Pravodobno podnesenom tužbom koja je kod ovog suda zaprimljena pod gornjim poslovnim brojem 19. prosinca 2025. tužiteljica pobija osporeno rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje, kao nezakonita. U bitnom iznosi činjenično stanje, od oduzimanja predmetnog poslovnog prostora do sadašnjeg stanja, te ističe kako nije sporno da predmetni prostor koristi Privredna banka Zagreb d.d. temeljem zaključenog ugovora o zakupu s HAZU (ugovor od 19. rujna 2000.), a isto tako, da je tijekom upravnog postupka kao nesporno utvrđeno i da je prethodno predmetni poslovni prostor temeljem ugovora o zakupu od 01. ožujka 1968. sklopljenog s Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU) koristilo poduzeće „Adria Tours“ s.p.o. Nastavno, tužiteljica iznosi kronologiju postupanja i odluke nadležnih tijela po zahtjevu za povrat, pri čemu citira rješenje tuženika KLASA: UP/II - 942-01/08-01/212 od 17. studenog 2010., koje je poništeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Us-3391/2011-11 od 4. prosinca 2014., uz izraženo stajalište tog suda kako u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost naturalnog povrata predmetnog poslovnog prostora u smislu odredbe članka 40. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje Zakon o naknadi). Nadalje, iznosi kronologiju odluka nakon navedene odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, te ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitel jica, unatoč naprijed navedenom stajalištu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, dovodi u pitanje utvrđenje kako u konkretnom slučaju nije moguć naturalni povrat, te ističe kako su prijeporna pitanja je li HAZU mogla postati vlasnikom navedenog poslovnog prostora temeljem odredbe članka 27. Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti („Narodne novine“, broj 34/91, 43/96, 150/02 i 65/09), odnosno i ako je HAZU postala vlasnikom navedenog poslovnog prostora, je li se u konkretnom slučaju mogla primijeniti odredba članka 54. Zakona o naknadi. Tužiteljica se pri odgovoru na postavljena pitanja poziva na utvrđenja tuženika iznijeta u rješenju od 17. studenoga 2010., te tumačenja odredbe članka 359. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV) , te ističe kako HAZU nije mogla postati vlasnikom predmetnog poslovnog prostora zbog izričite odredbe članka 359. stavak 2. ZV-a, budući da su prema toj odredbi, a u odnosu na eventualna prava koja HAZU ima na predmetnom poslovnom prostoru, jača prava koja tužiteljica ima prema Zakonu o naknadi. Nadalje, tužiteljica problematizira je li se na konkretan slučaj ima primijeniti odredba članka 54. Zakona o naknadi, te u bitnom ističe kako u odnosu na predmetni poslovni prostor nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe, budući da se isti ne koristi i nikada se nije koristio u svrhu radi koje je HAZU osnovana, pa nisu obistinjeni kumulativni uvjeti za primjenu odredbe članka 54. Zakona o naknadi. Iz navedenog kako je razvidno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tužiteljice, na način da su povrijeđena zakonska, ustavna i konvencijska prava tužiteljice. Tužiteljica dalje prigovara utvrđenoj vrijednosti predmetnog poslovnog prostora, navodeći kako je vrijednost od strane vještaka procijenjena u iznosu od 117.669,17 eura, pa je apsurdna i nepravična naknada u iznosu od 4.593,85 eura. Zaključno, ističe kako tautološka i ničim obrazložena tvrdnja tuženika kako je HAZU postala vlasnikom predmetnog poslovnog prostora temeljem odredbe članka 27. Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti je arbitrarna i bez uporišta u zakonu, a pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-III-4947/2008 kako je dodatan dokaz o ignoriranju argumenata tužiteljice navedenih u tužbi. U konkretnom slučaju upravna tijela kako su ispitala i utvrdila da uvjeti iz članka 52. i 54. Zakona o naknadi nisu ispunjeni, pa nije bilo zapreke za naturalni povrat. Tužbenim zahtjevom predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika i predmetno djelomično prvostupanjsko rješenje KLASA: UP-I-942-04/15-01/10, URBROJ: 2181/1- 13/561-23-36 od 23. studenoga 2023., te da sud meritorno odluči o zahtjevu za povrat predmetnog poslovnog prostora, odnosno da isti da u vlasništvo tužiteljici za ½ dijela, podredno da poništi osporeno rješenje tuženika i predmetno djelomično prvostupanjsko rješenje KLASA: UP/I-942-04/15-01/10, URBROJ: 2181/1-13/561-23- 36 od 23. studenoga 2023., te tužiteljici utvrdi pravo na naknadu štete zbog nezakonitog odbijanja naturalnog povrata ½ dijela predmetnog poslovnog prostora, te naloži Ministarstvu financija Republike Hrvatske da tužiteljici isplati naknadu u iznosu od 117.669,19 eura za ½ predmetnog poslovnog prostora u roku od 15 dana. Ujedno, tužiteljica potražuje trošak upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na navode iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. Sud je u smislu odredbe članka 20. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24, dalje ZUS), pozvao HAZU, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu i Ministarstvo financija Republike Hrvatske, da kao zainteresirane osobe pod 1. do pod 3. sudjeluju u sporu, te se očituju na navode iz tužbe tužiteljice.

6. Zainteresirana osoba pod 1. u odgovoru na tužbu u bitnom ističe kako je tužiteljica u ovom upravnom sporu ovlaštena pobijati odluku tuženika samo u pogledu visine naknade, jer da je predmetni upravni postupak u pogledu osnovanosti prijedloga za naturalnom restitucijom odnosno povratom vlasništva predme tne nekretnine dovršen, pri čemu se poziva na djelomično rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-942-04/15-01/10, URBROJ: 2181/1-05-01/015-17-18 od 24. studenoga 2017. Pojašnjava kako je tim rješenjem utvrđeno pravo tužiteljice na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za ½ idealnog dijela predmetnog poslovnog prostora, koje pak rješenje je po žalbi Fonda za naknadu oduzete imovine, pravnog prednika zainteresirane osobe pod 3., poništeno samo u dijelu koji se tiče određivanja visine naknade, te je predmet vraćen na ponovni postupak radi utvrđenja točne visine naknade, dok je žalba tužiteljice protiv navedenog rješenja od 24. studenoga 2017. odbačena kao nepravovremena. U pogledu prigovora tužiteljice kako se navedeni prostor ne koristi u svrhe radi koje je HAZU osnovana, pa time ne bi bili ispunjeni uvjeti iz točke 54. Zakona o naknadi, citira odredbu članka 25. stavak 1. točka 3. Zakona o Hrvatskoj akademiji i znanosti prema kojoj prihodi Akademije su i sredstva iz drugih izvora, te ističe kako davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora svakako predstavlja jedan od zakonom predviđenih načina financiranja HAZU, koji se može podvesti pod navedenu odredbu. Zaključno se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Us-3391/2011-11 od 4. prosinca 2014., kojom je utvrđeno kako je HAZU postala vlasnikom predmetnog poslovnog prostora, te predlaže tužbu tužiteljice odbaciti, podredno istu odbiti kao neosnovanu, te potražuje trošak upravnog spora.

7. Zainteresirana osoba pod 2. u bitnom ističe kako su upravna tijela pravilno zaključila kako je na predmetnom poslovnom prostoru HAZU temeljem valjanog pravnog osnova postala vlasnikom predmetnog poslovnog prostora, radi čega nije moguć naturalni povrat. Također, ističe kako je pravilan zaključak tuženika u pogledu utvrđene visine naknade, a s obzirom da je prvostupanjsko tijelo za predmetni poslovni prostor visinu naknade utvrdilo sukladno relevantnim zakonskim i podzakonskim odredbama, na koje se pozvao i vještak Vedran Marketić u dopuni elaborata iz srpnja 2017. i valjano obrazložio izračun vrijednosti predmetnog poslovnog prostora.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Zainteresirana osoba pod 3. u odgovoru na tužbu ističe kako je to tijelo suglasno s pravnim shvaćanjem tuženika izraženim u osporenom rješenju, te predlaže tužbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

9. U sporu je održana rasprava 7. srpnja 2026. i 26. kolovoza 2026. (u zapisniku omaškom navedeno 26. srpnja 2026.), čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirane osobe pod 2. i pod 3., pa je rasprava pozivom na odredbu članka 91. stavak 3. u svezi s odredbom članka 89. stavak 4. ZUS-a održana bez njihove prisutnosti, kojom prilikom je opunomoćenik tužiteljice istaknuo kako navodima iz odgovora na tužbu, posebno zainteresirane osobe pod 1., nisu dovedena u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva , odnosno da je osporenim rješenjem povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo vlasništva, odnosno legitimnog očekivanja tužiteljice kao pravne sljednice vlasnika od kojih je oduzet predmetni poslovni prostor, kao i odgovarajućim odredbama Protokola 1. uz Konvenciju. Opunomoćenik zainteresirane osobe pod 1. je ostao kod navoda iznijetih u odgovoru na tužbu.

10. Stranke su popisale trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje Tarifa) i to opunomoćenik tužiteljice trošak na ime sastava tužbe i zastupanja na raspravi 7. i 26. kolovoza 2026., svaka radnja 500 bodova, uvećano za vrijednost PDV-a od 25%. Opunomoćenik zainteresirane osobe pod 1. je popisao trošak na ime sastava odgovora na tužbu, te zastupanja na raspravi od 7. i 26. kolovoza 2026., svaka radnja po 500 bodova, uvećano za vrijednost PDV-a od 25%.

11. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem dokumentacije sadržane u spisu upravnog spora, te je pregledana i čitana dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika.

12. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

13. Predmet ovog upravnog spora je odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za utvrđivanje prava za naknadu za oduzetu imovinu i to ½ idealnog dijela poslovnog prostora smještenog u prizemlju zgrade u [adresa], površine 32 m2, sagrađen na čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] B III, K. O. [katastarska općina], koji je ekspropriran temeljem pravomoćnog rješenja Gradske eksproprijacione komisije u Splitu, broj: Eks. 34/49/G od 27. ožujka 1951. pravnom predniku tužiteljice LOS (druga ½ idealnog dijela je oduzeta NOS). Među strankama je sporno je li u konkretnom slučaju postoje zapreke iz članka 52. i 54. stavak 1. Zakona o naknadi, koje isključuju naturalni povrat. Podredno, među strankama je sporna i visina utvrđene naknade.

14. Odredbom članka 52. Zakona o naknadi je propisano kako se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano, a prijašnjem vlasniku se priznaje pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.

15. Odredbom članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je kako se ne vraća u vlasništvo i posjed imovina pravnih osoba iz oblasti zdravstva, socijalne skrbi, odgoja, obrazovanja, kulture, zaštite kulturne i prirodne baštine, znanosti, energetike i vodoprivrede, športa i drugih javnih djelatnosti, koja je postala vlasništvo tih pravnih osoba na temelju posebnih propisa, a koja na dan donošenja ovoga Zakona je u njihovom posjedu i služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane.

16. Odredbom članka 27. Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti propisano je kako je akademija vlasnik nekretnina, knjižnica, znanstvenih i umjetničkih zbirki i ostalih pokretnina koje je stekla darovanjem, zapisom ili na drugi način.

17. Iz dokumentacije priložene u spisu predmeta prvenstveno proizlazi kako je donošenju djelomičnog prvostupanjskog rješenja prethodila presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Us-3391/2011-11 od 4. prosinca 2014., kojom je po tužbi tužiteljice HAZU poništeno rješenje tuženika KLASA: UP/II-942-01/08-01/212, URBROJ: 514-0310-5 od 17. studenog 2010., te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak. Visoki upravni sud Republike Hrvatske u navedenoj presudi u bitnom ističe: „Slijedom svega naprijed izloženog i u postupku neprijeporno utvrđenog Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica HAZU postala vlasnikom predmetnog poslovnog prostora temeljem citirane odredbe članka 27. Zakona o hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koji Zakon čini valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama, o čemu je stajalište zauzeo i ovaj Sud u svojim presudama (npr. Us-987/2009-6) ali isto tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama (broj: U-III-497/2008 od 7. srpnja 2010.), iz kog razloga predmetni poslovni prostor nije moguće vratiti podnositeljima zahtjeva za naknadu neovisno o činjenici što tužiteljica predmetni poslovni prostor iznajmljuje Privrednoj banci. Kako u konkretnom slučaju nema uvjeta za naturalnu restituciju predmetnog poslovnog prostora to podnositeljima zahtjeva pripada pravo na naknadu u drugom zakonom propisanom obliku. U postupku nakon ove presude tuženo će tijelo novim rješenjem odlučiti o žalbi na način da je u nastavku postupka potrebno utvrditi ovlaštenicima naknadu za predmetni poslovni prostor.“ 18. Iz navedenog je razvidno kako je o pitanju naturalnog povrata odlučeno predmetnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koju ovaj sud nije ovlašten preispitivati. Stoga, sud nije razmatrao tužbene navode tužiteljice kojima ona ponovo dovodi u pitanje mogućnost naturalnog povrata predmetnih nekretnina.

19. Odredbom članka 57. Zakona o naknadi je propisano kako za imovinu koja se po odredbama toga Zakona ne vraća u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. Stoga je donesen Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor („Narodne novine“, broj 204/03 i 3/04, dalje Pravilnik), kojim su određena mjerila za utvrđivanje naknade za građevinsko zemljište i poslovni prostor, koji se prema odredbama Zakona o naknadi ne vraćaju u vlasništvo, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu.

20. Mjerila za određivanje visine naknade utvrđuju se prema mjerilima propisanim odredbom članka 59. stavak 1. Zakona o naknadi, dok je stavkom 2. te odredbe propisano da se mjerila iz stavka 1. utvrđuju prema izrazu N = 3.700.000 (1 - 0.9999998P), gdje je N=visina naknade, a P=vrijednost oduzete imovine u kunama.

21. Prema odredbi članka 60. stavak 1. Zakona o naknadi obveznice glase na kune i isplative su u jednakim polugodišnjim obrocima tijekom dvadeset godina, počevši od 1. siječnja 2000. godine.

22. Prema članku 3. Pravilnika naknada za oduzeti prostor koja se utvrđuje u postupku prava na naknadu prijašnjem vlasniku se procjenjuje uz primjenu mjerila za utvrđivanje vrijednosti stana iz članka 63. stavak 2. Zakona o naknadi, pri čemu se za broj bodova (B) primjenjuje 116 bodova etalonskog objekta s tim da se tako dobivena vrijednost na ime poslovne namjene tog prostora uvećava za 10%.

23. Prema odredbi članka 4. Pravilnika iznos utvrđen a temelju tog pravilnika potrebno je umanjiti prema izrazu iz članka 59. Zakona o naknadi.

24. Odredbom članka 2. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti stana („Narodne novine“, broj 66/98) propisano je kako se građevinska vrijednost stana i vrijednost položajne pogodnosti stana određuju prema mjerilima za utvrđivanje građevinske vrijednosti stana (Cg) i položajne pogodnosti stana (Pp) prema Uredbi o načinu utvrđivanja cijene stana i garaže ("Narodne novine" br. 35/92, 72/92, 83/93 i 110/93).

25. Iz spisa predmeta tuženika proizlazi kako je naknada utvrđena putem ovlaštenog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina Vedrana Marketića, dipl.ing.građ. iz trgovačkog društva ASESOR d.o.o., a sve prema odredbama Zakona o naknadi i Pravilnika, koji je u spis dostavio Elaborat procjene vrijednosti nekretnine „Split, 03.07.2017.“, te dopunu Elaborata iz srpnja 2017. „Split, travanj 2022.“, kojom je korigiran izračun visine naknade. Iz Elaborata procjene vrijednosti nekretnine, odnosno dopune istog, proizlazi kako je visina naknade nacionaliziranog poslovnog prostora prema odredbama Pravilnika izračunata u ukupnom iznosu od 94.433,28 kuna, a uvrštavanjem ukupnog iznosa vrijednosti oduzete imovine u izraz iz članka 59. stavak 1. Zakona o naknadi je utvrđen iznos od 69.224,86 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 9.187,71 eura, od kojeg iznosa ½ dijela pripada tužiteljici, odnosno 4.593,85 eura. Izračun procjene vrijednosti predmetnog poslovnog prostora dostavljen je tužiteljici na očitovanje, koja se u ostavljenom roku nije očitovala.

26. Tužiteljica prigovara kako je utvrđena naknada nepravična, kao i da ista predstavlja ponovnu povredu prava vlasništva, odnosno ponovo oduzimanje. Međutim, u postupcima naknade za oduzetu imovinu ne predviđa se isplata naknade tržišne vrijednosti oduzete imovine niti pravične naknade, već se naknada utvrđuje prema mjerilima koja su u konkretnom slučaju određena odredbom članka 59. Zakona o naknadi i mjerodavnim odredbama Pravilnika.

27. Nadalje, a u pogledu pozivanja tužiteljice na povredu ustavnih i konvencijskih prava koja se odnose na zaštitu prava vlasništva za istaći je tužiteljici kako se prema dosljednoj upravnosudskoj praksi Zakonom o naknadi ne poništavaju propisi i akti o oduzimanju imovine niti se vlasnicima priznaje neprekinuto vlasničko ili drugo pravo od trenutka oduzimanja imovine, već se pokušava, polazeći od zatečenog pravnog i faktičnog stanja, urediti opseg i pretpostavke vraćanja i odštete za oduzetu imovinu. Naime, u slučaju kada su prijašnji vlasnici izgubili vlasništvo, odnosno druga imovinska prava, temeljem zakona i pravnih akata donesenih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, tada ta prava više ne postoje niti podliježu ustavnopravnoj zaštiti, a koje stajalište je jasno izrazio već i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci i rješenju, broj: U-I-673/1996 i dr., od 21. travnja 1999. („Narodne novine“, broj 39/99 .).

28. Slijedom sveg navedenog, sud je ocijenio kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Stoga je sud pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je presuđeno kao pod točkom I. izreke presude.

29. Odredbom članka 144. stavak 1. i 2. ZUS-a propisano je kako troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, te obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 3. te zakonske odredbe propisano je kako se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom. Prema stavku 4. te zakonske odredbe troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke.

30. Prema odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

31. Kako je tužiteljica izgubila spor u cijelosti, to je u skladu s naprijed navedenim zakonskim odredbama, te Tbr. 27., 46. i 54. Tarife, zainteresiranoj osobi pod 1. priznat kao opravdan zatraženi trošak na ime sastava odgovora na tužbu od 500 bodova, te trošak zastupanja na raspravi od 7. srpnja 2026. i 26. kolovoza 2026. od po 500 bodova, ukupno 1500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 3.000,00 eura, te uvećano za vrijednost PDV od 25% daje iznos od 3.750,00 eura , koliko je i zatraženo zajedno sa zateznom kamatom u skladu s odredbom članka 144. stavak 4. ZUS-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude, a rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi članka 151. stavak 2. ZUS-a.

U Splitu, 24. rujna 2026.

S U T K I NJ A

Anđela Becka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Č ČO iz [adresa], putem opunomoćenika Ice Škarpe, odvjetnika u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 2A

2. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara

3. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, [adresa], putem opunomoćenika odvjetnika u OD Anić&Anić d.o.o. sa sjedištem u [adresa]

4. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a

5. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Sektor za naknadu oduzete imovine, Zagreb, Ivana Lučića 6

6. u spis