Poslovni broj Gž-1638/2024-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj Gž-1638/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ž. /OIB:…/ iz Z., koga zastupa F. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika A. b. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z., koga zastupa H. M., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1472/2022-24 od 30. siječnja 2024., na sjednici održanoj 7. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1472/2022-24 od 30. siječnja 2024.

 

          II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

          III. Preinačuje se po žalbu tužitelja odluka o parničnim troškovima u dijelu u  kojem tužitelju nije priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 41,81 eura sa zateznim kamatama i sudi:

 

               Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji iznos od 41,81 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od 7. svibnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

 

           IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 31,11 eura, u roku od 15 dana.

 

           V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg iznosa od 60,29 eura na ime troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.759,29 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku prvom izreke (stavak I. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.449,08 eura sa zateznim kamatama od 30. siječnja 2024. do isplate (stavak II. izreke).

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a.[1] Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Protiv odluke o troškovima u dijelu u kojem tužitelju nije priznat iznos od 41,81 eura / 315,00 kuna na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu 4. ožujka 2022., žali se tužitelj iz razloga određenog člankom 353. stavkom 1. točkom 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže preinaku pobijanog dijela odluke o troškovima i zahtijeva trošak žalbe (91,40 eura).

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Žalba tuženika je neosnovana.

 

7. Žalba tužitelja je osnovana.

 

Odluka na žalbu tuženika

 

8. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 2.759,29 eura sa zateznim kamatama kao posljedica ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 016-1896/2006 sklopljenog 26. srpnja 2006. između tužitelja /korisnika/ i tuženika /kreditora/, za iznos protuvrijednosti u kunama od 22.554,00 CHF, kojom je obveza tužitelja na vraćanje anuiteta kredita vezana za tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih iznosa razlike u anuitetima do isplate i parničnim troškovima sa zateznim kamatama od donošenje odluke do isplate.   

 

9. U žalbenom stadiju postupka kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporna je po tuženiku primjena pravila o učincima odluka donesenim po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a); izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/); zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama, visina tražbine utoliko što tuženik smatra da je istu trebalo umanjiti za takozvanu negativnu razliku i dopuniti nalaz i mišljenje vještaka obračunom kamata kao da je podignut kredit u kunama, tijek zateznih kamata i je li novčano potraživanje u zastari i odluka o troškovima postupka.

 

10. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a niti  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

 

11. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, tijeku kamata i neosnovanosti prigovora zastare.

 

12. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

13. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007); da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007), i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

 

14. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

 

15. Direktivom 93/13/EEZ [2] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

 

16. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

18. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

 

-          da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

 

19. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu u predmetnoj parnici kako su bili definirani parametri za određivanje promjenjive stope redovne kamate i glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja.

 

20. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužitelja (rođen 1967.) u kojem je izjavio da se obratio auto kući radi kupnje automobila za osobne potrebe, da su mu u auto kući rekli da vezano za kreditiranje surađuju s tuženikom, da se s papirima javio tuženiku kad je automobil stigao u auto kući i da ga kod tuženika čekao pripremljeni Ugovor o kreditu, da mu je u auto kući rečeno da je CHF stabilna valuta, a kod tuženika da mu nitko ništa nije objašnjavao da je nakon nekog vremena počela rasti rata kredita i da je "škrgući zubima" plaćao rate, da su i sami službenici na šalteru tuženika kod kojih je plaćao rate kredita tvrdili da je to što se događa grozno, da je sve rate kredita platio on osobno, da nikada nije imao obrt, niti udio u trgovačkom društvu (list 154. - 155. spisa) sa Ugovorom o kreditu iz kojeg proizlazi da je rok otplate bio sedam godina i da je tuženik obveze tužitelja za vraćanje anuiteta kredita vezao za njegovom srednji tečaj CHF na dan plaćanja svakog anuiteta posebno (list 19. - 23. spisa) i nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka o kretanju srednjeg tečaja CHF po tuženiku /od početnog 4,595000 po kojem je tužitelju isplaćen kredit do 6,682420 po kojem su obračunavani anuiteti kredita po tuženiku (list 86. - 87. spisa) kao jedini objektivni zaključak ostaje da su kreditna sredstva uložena u kupnju automobila za osobne potrebe, da se svrha kreditiranja nije izmijenila niti kroz razdoblje vraćanja kredita (Ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhe koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), odnosno da tužitelj jest potrošač, da je Ugovor standardi, unaprijed pripremljen, da tuženik s tužiteljem kao potrošačem nije pregovarao o mogućim rizicima po tužitelja u slučaju promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasmana kredita, niti da je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj ugovora, i da je postupanje tuženika, koji je bio svjestan rizika, bilo netransparentno i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

21. U prilog istom zaključku ide i činjenica da tuženik niti tijekom predmetnog postupka nije uspio objasniti pred sudom je li, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno u vrijeme sklapanja ugovora, te u razdoblju vraćanja kredita (7 godina) razrađivana uzročno-posljedičnu veza kretanja tečaja CHF.  

 

22. Okolnosti konkretnog slučaja rezultirale su dovoljno ozbiljnim oštećenjem pravnog položaja tužitelja (potrošača) u koji je stavljen kao slabija strana Ugovora o kreditu, a time i znatnijom neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, pri čemu naravno treba imati u vidu da se pod ispitivanjem postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju rizici ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i razlike u tečaju CHF koje na temelju ugovorne odredbe o vezivanju obveze za tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita terete potrošača, s druge strane, već da se treba uzeti u obzir i ograničenje sadržaja prava tužitelja kao potrošača koja prema tim odredbama ima na temelju tog Ugovora i ograničenja u njihovu korištenju.

 

23. Uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju banke (tuženika) nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[3]). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

 

24. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju vezivanje obveze korisnika kredita za kunsku protuvrijednost CHF prema tečaju tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita posebno) nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, a što znači u vrijeme sklapanja Ugovora.

 

25. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a time i obvezno-pravno ovlaštenje na ostvarenje to subjektivnog prava, podnošenjem zahtjeva sudu, što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

26. Prema tome, nije u pravu tuženik kada tvrdi da se prvostupanjska presuda temelji na utvrđenjima iz postupka P-1401/2012, da nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama, da nije jasno u čemu se sastoji i da banka nije propustila upozoriti tužitelje na rizik sklapanja Ugovora sa valutnom klauzulom, niti ih je ona mogla predvidjeti. 

 

27. Financijskim vještačenjem (matematički izračun nije sporan) je utvrđeno da razlika plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dospIjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 2.759,29 eura (nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Z. R., mag. oec. - pojedini mjesečni iznosi iskazani u stupcu "k" Tabele 1).

 

28. Budući da za odluku o predmetnom restitucijskom zahtjevu, kao posljedicu ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenom među strankama, kojim je obveza tužitelja (potrošača) vezana i realizirana plaćanjem anuiteta kredita prema tečaju CHF važećem na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, nije odlučno to što je tuženik plasirao i kredite u kunama bez vezivanja obveze potrošača za tečaj valute u CHF na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita, a niti usporedba položaja tužitelja kao potrošača iz konkretnog obvezno-pravnog odnosa sa položajem osoba koje su kao potrošači sklapali ugovore o kreditu sa tuženikom s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u eurima ili bez valutne klauzule, to nije bilo potrebno dopunjavati nalaz i mišljenje financijskog vještaka obračunom redovne kamate kao da je s tužitelj sklopljen ugovor o kreditu u kunama, na kojem tuženik neosnovano ustraje.

 

29. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi niti u dijelu u kojem tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud trebao, a nije, neovisno o tome što nije postavio protutužbeni zahtjev i prigovor prijeboja, umanjiti potraživanje po osnovi restitucijskog zahtjeva za takozvanu negativnu razliku u tečaju CHF u odnosu na početni, a niti pozivanje na odluke drugih Županijskih sudova  i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023. S tim u vezi skreće se pozornost tuženiku i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je iskazano shvaćanje da u slučaju kad tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticao prigovor radi prijeboja, vezano za iznos "negativna razlika", već samo općenito osporavao visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu  koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud ne može (nije bio ovlašten, niti dužan) odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, odnosno umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

 

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 2.759,29 eura (pojedine razlike iskazane u stupcu "k" Tabele 1 nalaza i mišljenja vještaka, prema kojem je i postavljen konačni restitucijski zahtjev), to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svako mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

 

31. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni tuženiku, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi o vezivanja glavnice za CHF, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja, a zbog čega se suprotni navodi tuženika vezano za tijek zateznih kamata ne mogu prihvatiti, a niti pozivanje na odluku Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2563/2018 od 23. listopada 2020. i shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., za koje pogrešno drži da podržava njegovo tumačenje tijeka zateznih kamata.

 

32. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

 

32.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o vezivanja obveza korisnika kredita za CHF, odnosno vraćanje anuiteta kredita prema srednjem tečaju CHF tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. (ništetnosti odredbi o valuti CHF) i što je predmetna tužba podnesen 15. ožujka 2022. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

 

33. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

 

34. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke).

35. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja (stavak VII. obrazloženja žalbe) koje isti veže uz činjenicu kada je Ugovor o kreditu sklopljen, očito ispuštajući iz vida da potrošač subjektivno (materijalno) pravo na restitucijski zahtjev stječe tek kad se utvrdi da je konkretna odredba ugovora ništetna i da je pitanje zastare vezano za obvezno pravno ovlaštenje na podnošenje restitucijskog zahtjeva sudu, a to ovlaštenje uvjetovano postojanjem subjektivnog materijalnog prava, niti shvaćanjem da se prigovor zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva tumači ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca, što da dovodi do potpune pravne nesigurnosti.

 

36. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

 

37. Odlukom o troškovima postupka pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude nisu povrijeđena pravila o sadržaju presude, a niti materijalno pravo pogrešno primijenjeno, kako to tvrdi tuženik.

 

38. Naime, budući da je odredba članka 155. stavka 2. ZPP-a, kojom je propisano da će sud troškove propisane tarifom za nagrade odvjetnika odmjeriti prema tarifi, prisilne naravi i da sud na temelju te odredbe primjenjuje OT-u[4], i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (članak 164. stavak 1. i 4. ZPP-a, Tbr. 48/3. OT), da je dužnost naknade troškova samostalna imovinskopravna obveza i zavisi od odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, to se ne mogu prihvati navodi tuženika pod stavkom IX. obrazloženja žalbe o retroaktivnoj primjeni OT-e u dijelu vrijednosti boda na radnje poduzete do 5. studenog 2022., a niti shvaćanje iskazano u odluci Visokog trgovačkom suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2450/2023-2 od 30. kolovoza 2023. na koje se poziva.

 

39. Nadalje, pod točkom 30. obrazloženja prvostupanjske presude je navedeno da su troškovi po zahtjevu tužitelja utvrđeni prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (2.758,29 eura / 20.789,75 kuna), označena je vrijednost boda, naveden radnje koje su bile potrebne i na što se troškovi odnose, a zbog čega se suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na neosnovane tvrdnje o neobrazloženoj odluci o troškovima i pogrešnoj primijenjeni materijalnog pravu, ne mogu prihvatiti.

 

40. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.449,08 eura (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. i člankom 151. stavkom 1. ZPP-a) sa zateznim kamatama od 30. siječnja 2024. (donošenja prvostupanjske presude) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a) i za svoju odluku u tom dijelu dao dostatne razloge.

 

41. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

42. Zaključno, ispitivanjem presude presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1472/2022-24 od 30. siječnja 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

 

Odluka na žalbu tužitelja protiv dijela odluke o parničnim troškovima

 

43. Prvostupanjski je sud odbio priznati tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu, koju je tužitelj platio 4. ožujka 2022. u iznosu od 315,00 kuna / 41,81 eura i potvrdu o uplati dostavio uz predmetnu tužbu, podnesenu 14. ožujka 2022. (list 1. - 6. i 34. spisa) uz obrazloženje da tužitelj kao potrošač prema Zakonu o sudskim pristojbama nije bio dužan platiti sudsku pristojbu na tužbu.

 

44. Osporavajući odluku o trošku u tom dijelu tužitelj tvrdi da je prema Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018., u daljnjem tekstu: ZSP-a) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (14. ožujka 2022.) bio dužan platiti sudsku pristojbu na tužbu, da je 20. svibnja 2023. stupio na snagu ZID ZSP-a (Narodne novine, broj: 51/2023.), kojim je člankom 6. stavkom 3. ZID ZSP-a izmijenja točka 20. članka 11. stavak 1. ZSP-a prema kojoj „potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa“ oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

 

45. Opravdano tužitelj tvrdi da mu je neosnovana uskraćeno pravo na trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu, na teret tuženika.

 

46. Naime, pravilima o troškovima postupka je propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a), da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je uzrokovala svojom radnjom (članak 152. ZPP-a), a pravilima o sudskim pristojbama: da je pristojbe propisane ZSP-a dužna platiti stranka na čiji se zahtjev ili u čijem se interesu poduzimaju radnje propisane zakonom (članak 3. stavak 1. ZSP-a); da obveza plaćanja pristojbe nastaje za podneske, među kojima je i tužba u trenutku kada se predaju (članak 4. točka 1. ZSP-a); da se za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom (članak 7. stavak 1. ZSP-a); da pravo na vraćanje pristojbe ima osoba koja je platila pristojbu koju uopće nije morala platiti ili je pristojbu platila u iznosu većem od propisanog, kao i osoba koja je platila pristojbu za određenu sudsku radnju, a ta radnja nije obavljena (članak 32. stavak 1. ZSP-a) i da se vraćanje pristojbe ne može se tražiti nakon proteka jedne godine od dana kada je plaćena pristojba (članak 33. stavak 2. ZSP-a).

 

47. Budući da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe u elektroničkom obliku (14. ožujka 2022.) bio dužan i platio je sudsku pristojbu na tužbu 4. ožujka 2022., u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom (315,00 kuna / 41,81 eura), to mu u skladu sa odredbom članka 151. stavkom 1. i člankom 155. stavkom 2. ZPP-a pripada pravo na daljnji trošak u iznosu od  315,00 kuna / 41,81 eura, a što znači da su po prvostupanjskom sudu pogrešno primijenjene odredbe ZID ZSP-a, koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., umjesto ZSP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, a posljedično tome i naveden odredbe ZPP-a o parničnim troškovima prema kojima tužitelju pripada pravo na plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu (315,00 kuna / 41,81 eura) koji trošak je tužitelju dužan naknaditi tuženik (članak 154. stavak 1. ZPP-a) sa zateznim kamatama od donošenja predmetne odluke o trošku do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

 

48. Stoga je po žalbi tužitelja preinačena odluka o troškovima tako što je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnji iznos od 41,81 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama od 7. svibnja 2024. (donošenja odluke o tom trošku) do isplate, odnosno odlučeno kao pod stavkom III. izreke presude (članak 373. točka 3. ZPP-a).

 

49. Tužitelju na ime nagrade za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku pripada iznos od 31,11 eura (prema vrijednosti pobijanog dijela odluke o troškovima - 41,81 eura - 12,5 bodova /Tbr. 10/5. OT/ x 15,00 kuna / 1,99 eura /Tbr. 50. OT/ = 24,90 eura + 6,21 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 42. OT/ = 31,11 eura).

 

50. Preko iznosa od 31,11 eura do iznosa od 91,40 eura, za iznos od 60,29 eura, zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka nije osnovan jer nije u skladu sa Tbr. 10/5. OT. Osim toga, žalba je podnesena 31. siječnja 2024. (nakon stupanja na snagu ZID ZSP-a) i tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na žalbu (članak 11. stavak 1. točka 20.).

 

51. O troškovima po žalbi tužitelja je odlučeno na temelju odredbe članak 166. stavka 2. u vezi s člankom 167. ZPP-a (stavak IV. i V. izreke).

   

             

U Zagrebu 7. svibnja 2024.

 

   Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.