Poslovni broj Gž-1764/2024-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj Gž-1764/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja S. M. /OIB:…/ iz M., koga zastupa M. V., odvjetnik iz M., protiv tuženika A. B. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z., koga zastupa M. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-272/2021 od 11. siječnja 2024., na sjednici održanoj 7. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-272/2021 od 11. siječnja 2024.

 

          II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom:

 

-          utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe članka 2., članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj 256-132/2004 sklopljenog 22. listopada 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka /CHF/ (stavak I. izreke);

-          naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.745,19 eura / 28.218,42 kuna[1] sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke),

-          i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.017,53 eura / 15.201,04 kuna sa zateznim kamatama (stavak III. izreke).

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 256-132/2004 sklopljenog 22. listopada 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu CHF, restitucijski zahtjev za isplatu 3.745,19 eura / 28.218,42 kuna (promjene tečaja CHF) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

 

6. Nije sporno:

 

-          da su pravni prednik tuženika (kreditor - H. A.-A. B. d.d. Z.) i tužitelj (korisnik kredita) sklopili 22. listopada 2004. Ugovor o kreditu za iznos od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita (23. prosinca 2004.), sa rokom otplate kroz 120 mjeseci, namjena kojeg je bila adaptacija kuće i refinanciranje kredita kod S. b. d.d.;

-          da je u člancima 2., 3. i 6. Ugovora obveza tužitelja za svaki anuitet kredita posebno vezana za kunsku protuvrijednost od CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svakog anuiteta ponaosob;   

-          da je tužitelj vratio kredit tuženiku do 15. siječnja 2015.;

-          da pozitivna tečajna razlika iznosi 34.753,90 kuna (4.612,6 eura), negativna 6.535,48 kuna / 867,44 eura, a razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita (23. prosinca 2004.), uz oduzimanje takozvanog negativnog tečaja (6.535,48 kuna / 867,44 eura), u razdoblju od 31. siječnja 2005. do 15. siječnja 2015., iznosi ukupno 3.745,19 eura / 28.218,42 kuna (Tabela 3 nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka S. G., dipl. oec. /list 170. - 175. spisa/);

-          i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. /promjenjiva stopa redovne kamate prema Odluci banke/ i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. /ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu mijenjanja stope redovne kamate po Odluci banaka i vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

 

7. Sporno je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka:

 

-          primjena pravila o učincima odluka donesenim po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a);

-          izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/);

-          zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li sporne odredbe Ugovora o kreditu bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama, je li utvrđeni iznos po vještaku trebalo umanjiti za takozvanu negativnu razliku, je li trebalo dopuniti nalaz i mišljenje vještaka financijske struke izračunom "kunske kamatne stope", tijek zateznih kamata i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik;

-          i odluka o troškovima postupka s obzirom da je tužitelj djelomičnim smanjenjem tužbenog zahtjev (sa iznosa od 35.198,45 kuna na iznos od 28.218,42 kuna) povukao tužbu s kojim povlačenjem se tuženik suglasio i postavio zahtjev za naknadu troškova za povučeni dio tužbe.

 

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a niti  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

 

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, neosnovanosti prigovora zastare i tijeku zateznih kamata.

 

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

11. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007); da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

 

12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

 

13. Direktivom 93/13/EEZ [2] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

 

14. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

16. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

 

17. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu u predmetnoj parnici kako su bili definirani parametri u slučaju promjene tečaja u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njegovog kretanja.

 

18. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužitelja (rođen 1966. po zanimanju administrator, SSS poljoprivrednog smjera) u kojem je izjavio da je kredit podigao za adaptaciju obiteljske kuće, da je službenica u banci (pravnog prednika tuženika) sve pripremila, da je on samo otišao kod javnog bilježnika i ovjerio Ugovor, da nitko od službenika banke nije govorio o riziku kredita u CHF, da on i supruga koja je radila u trgovini nisu imali uvjete za podizanje kredita u drugoj valuti, da se obraćao tuženiku radi velikog rasta rata kredita i da mu je isti ponudio samo moratorij, koju mogućnost je i iskoristio  tako što je ostatak kredita rasporedio na odobreni rok kad su mu rate kredita bile još veće, i da mu stručni pojmovi iz Ugovora nisu bili poznati niti razumljivi (list 213. - 214. spisa) sa Ugovorom o kreditu (list 8. - 24. spisa), pregledom prometa (list 29. - 42. spisa) i otplatnim planom (list 44. - 47. spisa) kao jedini objektivni zaključak ostaje da je tužitelj kreditna sredstva uložio za adaptaciju obiteljske kuće, da se svrha kreditiranja nije izmijenila niti kroz razdoblje vraćanja kredita (tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu u svrhe koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), odnosno da tužitelj jest potrošač i da tuženik s tužiteljem kao potrošačem nije pregovarao o mogućim rizicima po tužitelja u slučaju promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasmana kredita (24. prosinca 2004.), da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, na sadržaj kojeg tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati i da postupanje tuženika nije bilo transparentno, niti u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

 

19. Okolnosti konkretnog slučaja rezultirale su dovoljno ozbiljnim oštećenjem pravnog položaja tužitelja (potrošača) u koji je stavljen kao slabija strana Ugovora o kreditu, a time i znatnijom neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, pri čemu naravno treba imati u vidu da se pod ispitivanjem postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju rizici ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i razlike u tečaju CHF koje na temelju ugovorne odredbe o vezivanju obveze za tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita terete potrošača, s druge strane, već da se treba uzeti u obzir i ograničenje sadržaja prava tužitelja kao potrošača koja prema tim odredbama ima na temelju tog Ugovora i ograničenja u njihovu korištenju.

 

20. Osim toga, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju banke (tuženika), a i o promjenjivoj stopi redovne kamate, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[3]). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

 

21. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

 

22. Prema tome, nije u pravu tuženik kada tvrdi da se učinci odluka iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača ne odnose na predmetni odnos stranaka, da u predmetnoj parnici nisu kritički sagledane sve odlučne činjenice konkretnog slučaja, da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao "kontrolu nad kretanjem tečaja CHF", da bi eventualna uspostava ravnoteže podrazumijevala primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, i da je u tom smislu trebalo dopuniti nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. 

 

23. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

24. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku obračunatoj glavnice u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta zbog rasta tečaja CHF iznosi ukupno 3.745,19 eura / 28.218,42 kuna (neto pretplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika).

 

25. Budući da je tužitelj, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka postavio restitucijski zahtjev u visini neto preplate tečaja (razlike pozitivnih i negativnih tečajnih razlika  koja iznosi 3.745,19 eura / 28.218,42 kuna) i da je kao takav prihvaćen po prvostupanjskom sudu, to nisu jasni navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je prvostupanjski sud "neosnovano odbio uračunati manje plaćeni iznos, a koje je trebao uračunati".

 

26. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 3.745,19 eura / 28.218,42 kuna (neto pretplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika CHF), to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svako mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

 

27. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad ih je tužitelj platio tuženiku, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i vezivanja glavnice za CHF, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

 

28. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

 

28.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. (ništetnosti odredbi o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF) i što je predmetna tužba podnesen 28. rujna 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

 

28.2. Naime, objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvodi iz Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.) glasi:

 

"4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

 

29. Nije sporno da je tuženik iz predmetna parnice i tužena stranka u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava u kojem je odlučeno o nepoštenosti odredbi kreditiranja u valuti CHF, da je odluka iz tog postupka postala pravomoćna 14. lipnja 2018., da je predmetna tužba podnesena 28. rujna 2021. i da se tužitelj pozvao na učinke presude iz postupka kolektivne zaštite. 

 

30. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

 

31. Iz razloga navedenih pod točkama 28.1. - 30. drugostupanjski se sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja tužitelja, koje isti veže uz shvaćanje da podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nije prekinuta zastara jer da to nije radnja vjerovnika usmjerena na ostvarenje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, da je za iznose dospjele prije 4. travnja 2007. nastupila zastara (Ugovor o kreditu sklopljen 2005. a tužba podnesena 2021.) i da u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.,

 

32. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke).

33. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

 

34. Nadalje, rješenja o troškovima postupka, bez obzira kako glase konkretna procesna pravila, moraju se temeljiti na principima racionalnog, svrsishodnog i pravednog raspoređivanja troškova, a u pronalaženju kojih rješenja sud mora uzeti u obzir složenost postupka i raznolikost razloga zbog kojih tužitelji vode parnicu.

35. Budući da je tužitelj (potrošač) predmetnu parnicu vodio zato što je tuženik prije i tijekom parnice u cijelosti osporavao osnovu i visinu potraživanja, ponavljajući u bitnome ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenim tužbenim zahtjevima i djelomično povučenoj tužbi (smanjenom restitucijskom zahtjevu sa iznosa od 35.198,45 kuna na iznos od 28.218,42 kuna, za iznos takozvane negativne tečajne razlike – 6.535,48 kuna / 867,44 eura), i nije, iako je mogao i bio svjestan tužiteljevog uspjeha, ponudio matematički izračun razlike u anuitetima kredita (obračun anuiteta prema početnom tečaju CHF), to su razlozi za vođenje predmetne parnice isključivo na strani tuženika, zbog čega tužitelju pripada pravo na parnični trošak od tuženika, koji je bio potreban, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud, a u prilog čemu treba imati u vidu i da je zahtjev tuženika od 9. ožujka 2023. (list 194. - 195., 199. spisa) koji se odnosi na nagradu za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, vezano za povučeni dio tužbe, u istom tarifnom razdjelu kao i njegov konačni zahtjev za naknadu troškova predmetne parnice (list 212. spisa).

36. Drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, ne samo da nije u skladu sa navedenim principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit potrošačevog (tužiteljevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.).

37. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi vezano za odluku o troškovima postupka koje tuženik veže uz činjenicu djelomičnog povlačenja tužbe (smanjenog restitucijskog zahtjeva za takozvanu negativnu tečajnu razliku).

38. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

39. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-272/2021 od 11. siječnja 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

 

             

U Zagrebu 7. svibnja 2024.

 

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.