REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-759/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 91547293790, radi ostvarivanja prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, 24. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/26-01/26, URBROJ: 344-222/7-26-04 od 27. ožujka 2026., kao i radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-102-05/25-01/1278, URBROJ: 2170-35-103/6-25-04 od 4. prosinca 2025. te usvajanja zahtjeva tužitelja za priznavanjem prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/26-01/26, URBROJ: 344-222/7-26-04 od 27. ožujka 2026. odbijena je žalba tužitelja, izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-102-05/25-01/1278, URBROJ: 2170-35-103/6-25-04 od 4. prosinca 2025., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na novčanu naknadu.

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda KLASA: UP/II-102-05/26-01/26, URBROJ: 344-222/7-26-04 od 27. ožujka 2026. od 27. ožujka 2026., a posljedično tome i prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Rijeka KLASA: UP/I-102-05/25- 01/1278, URBROJ: 2170-35-103/6-25-04 od 4. prosinca 2025., tužitelj je podnio pravovremeno tužbu ovome Sudu, kod kojeg je zaprimljena 7. svibnja 2026. pod gore navedenim poslovnim brojem, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U svezi s tim tužitelj je u tužbi u bitnome naveo, da je bio zaposlen u Republici Austriji te 13. kolovoza 2025. da je dao izvanredni otkaz Ugovora o radu zbog teškog mobbinga i nepodnošljive radne atmosfere na radnom mjestu uzrokovane ponašanjem poslodavca i nadređenih, a nakon što je dao izvanredni otkaz zbog direktnih zdravstvenih posljedica mobbinga, bio je na bolovanju od 14. kolovoza 2025. do formalnog isteka radnog odnosa 30. rujna 2025., dok je bolovanje medicinska posljedica dugotrajnog mobbinga i potvrđuje opravdanosti izvanrednog otkaza.

4. Istaknuo je, da suprotno utvrđenju tuženika navedenom u obrazloženju osporavanog rješenja, nije koristio godišnji odmor od 1. do 9. listopada 2025., već mu je godišnji odmor isplaćen u novcu, nakon čega se prijavio u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe u Rijeci, gdje je 14. listopada 2025. podnio zahtjev za novčanu naknadu za nezaposlene.

5. Napomenuo je, da u žalbenom postupku nije priložio dokumentaciju o bolovanju niti dokaze o isplaćenom godišnjem odmoru, a navedena dokumentacija da je ključna za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, slijedom čega je u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje te usvoji zahtjev tužitelja za priznavanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

6. Tuženik je u Odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 17. lipnja 2026. u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja navodeći, da je iz podataka koji prileže spisu predmeta upravnog postupka razvidno, da je tužitelju radni odnos u Republici Austriji prestao 30. rujna 2025. te je isti po prestanku navedenog radnog odnosa u razdoblju od 1. listopada 2025. do 9. listopada 2025. bio osiguran za slučaj nezaposlenosti u Republici Austriji po osnovi godišnjeg odmora, te da je navedeni PDU1 obrazac sukladno Uredbi br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, jedan od službenih obrazaca o ostvarenom stažu osiguranja u državama Europske unije te o razlogu prestanka posljednjeg radnog odnosa u državama Europske unije, a kojim se potvrđuju podaci relevantni za utvrđivanje prava na novčanu naknadu te na temelju kojeg se posljedično utvrđuje ispunjava li osoba uvjete za ostvarivanje prava na novčanu naknadu sukladno Zakonu o tržištu rada i Uredbi EZ broj 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (u nastavku teksta Provedbena Uredba) te Uredbi EZ broj 987/2009 o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe EEZ broj 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti. Istaknuo je, da sukladno članku 3. stavku 2. navedene Provedbene uredbe i članku 5. stavku Provedbene uredbe, tuženik nema razloga posumnjati u istinitost podataka navedenih u PDU1 obrascu, a što se tiče isplate godišnjeg odmora u novcu, tuženik je naveo da navedeni podatak nije naznačen u priloženom PDU1 obrascu, već je navedeno da je tužitelj po prestanku radnog odnosa s danom 30. rujna 2025. bio osiguran za slučaj nezaposlenosti u Republici Austriji po osnovi godišnjeg odmora u razdoblju od 1. listopada 2025. do 9. listopada 2025.

7. Također, tuženik drži neosnovanim navod tužitelja iz tužbe da je 13. kolovoza 2025. usmenim putem dao izvanredni otkaz zbog teškog mobbinga i atmosfere na radnom mjestu uzrokovane ponašanjem poslodavca i nadređenih, jer je od 14. kolovoza 2025. do formalnog isteka radnog odnosa 30. rujna 2025. prošlo mjesec i petnaest dana, dok je izvanredni otkaz ugovora o radu, otkaz koji se daje u pisanom obliku te u slučaju izvanrednog otkaza radniku radni odnos prestaje trenutno, odnosno u trenutku kad je poslodavac o istome obaviješten, a ne kao u tužiteljevom slučaju nakon mjesec i 15 dana, nakon čega je tužitelj koristio i godišnji odmor od 1. listopada 2025. do 9. listopada 2025. za vrijeme kojeg je bio osiguran za slučaj nezaposlenosti, a također tužitelj, iako tvrdi da mu je radni odnos prestao zbog mobbinga i ponašanja poslodavca i nadređenih osoba, nije podnio zahtjev za zaštitu prava radnika i pritužbu za zaštitu dostojanstva radnika, sukladno važećem zakonodavstvu Republike Austrije. Stoga kako navedeni način i razlog prestanka radnog odnosa tužitelja nije potvrđeno u PDU1 obrascu, već je potvrđeno da je tužitelj sam dao redoviti otkaz na temelju kojeg mu je prestao radni odnos, to tuženik ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o izvanrednom otkazu ugovora o radu uzrokovanog ponašanjem poslodavca, a na temelju kojeg bi tužitelj imao pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, sukladno članku 48. stavku 1.točki 1. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“ broj 118/18, 32/20, 18/22, 156/23, 152/24, u nastavku teksta Zakon). Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

8. U ovom upravnom sporu 17. rujna 2026. održano je ročište za raspravu u prisutnosti tužitelja i službene osobe tuženika, čime je strankama u skladu sa odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta ZUS) data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora.

9. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, te je rasprava zaključena.

10. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno je, da je tužitelj 14. listopada 2025. prvostupanjskom tijelu podnio Zahtjev za priznavanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti zbog prestanka radnog odnosa u Republici Austriji 30. rujna 2025. Uvidom u PDU1 obrasca kojeg je i tužitelj dostavio uz svoj zahtjev utvrđeno je, da je tužitelju posljednji radni odnos zasnovan u razdoblju od 16. svibnja 2025. do 30. rujna 2025., da je od 1. listopada 2025. do 9. listopada 2025. bio osiguran za slučaj nezaposlenosti, a razlog prestanka radnog odnosa je otkaz radnika, pa s obzirom da je tužitelju radni odnos prestao otkazom njega samoga kao radnika, to u skladu sa odredbom članka 48. stavak 1. točci 1. Zakona, u svezi s člankom 5. točka b. Uredbe, nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje tužitelju prava na novčanu naknadu slijedom čega je prvostupanjskim rješenjem od 4. prosinca 2025. odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na novčanu naknadu.

11. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj izjavio tuženiku žalbu, o kojoj je odlučeno osporavanim rješenjem tuženika od 27. ožujka 2026., na način da je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 4. prosinca 2025., uz obrazloženje da je uvidom u PDU1 obrazac nesporno utvrđeno, da je tužitelju radni odnos u Republici Austriji prestao 30. rujna 2025. te da je po prestanku navedenog radnog odnosa bio osiguran ZA slučaj nezaposlenosti u Republici Austriji po osnovi godišnjeg odmora u razdoblju od 1. listopada 2025. do 9. listopada 2025., nakon čega je podnio prvostupanjskom tijelu Zahtjev za novčanu naknadu, a kako je iz obrasca PDU1 razvidno, da je izdan od nadležne institucije Republike Austrije, razvidno je, da je radni odnos tužitelju prestao otkazom od strane radnika, pa je i pravilno prvostupanjsko tijelo odbilo tužiteljev zahtjev za novčanu naknadu s navedenim obrazloženjem.

12. Nastavno, tuženik je utvrdio, da se prema tužiteljevim navodima, okolnost koja je uzrokovala davanje otkaza od strane tužitelja dogodila 13. kolovoza 2025., da je prema priloženom PDU1 obrascu radni odnos tužitelju prestao tek 30. rujna 2025. nakon čega je koristio tužitelj godišnji odmor od 1. listopada 2025. do 9. listopada 2025. za vrijeme kojeg je i bio osiguran za slučaj nezaposlenosti te da se izvanredni otkaz daje pisanim putem, a radni odnos mu u toj situaciji trenutno prestaje u trenutku kada je poslodavac o tome obaviješten, a ne kao u tužiteljevom slučaju nakon mjesec i 15 dana, nakon kojeg je razdoblja tužitelj koristio i godišnji odmor od 1. listopada 2025. 9. listopada 2025. za koje je vrijeme bio osiguran za slučaj nezaposlenosti, zbog čega tuženik nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o izvanrednom otkazu ugovora o radu uzrokovanog ponašanjem poslodavca, jer iz priležećeg PDU1 obrasca proizlazi, da je do prestanka radnog odnosa u Republici Austriji došlo jer je tužitelj otkazao radni odnos, pa sukladno članku 48. stavku 1. Zakona nema pravo niti na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, a što je i prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo u samom rješenju.

13. Utvrđeno je, da je osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika, tužitelj pokrenuo upravni spor, koji se kod ovog Suda vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

14. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud je utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

15. Sukladno članku 65. stavku 2. Uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, osoba koja je u potpunosti ostala nezaposlena, a koja je tijekom svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe ili samostalnog djelatnika prebivala u državi članici koja nije nadležna država članica i koja i dalje prebiva u toj državi članici ili se vraća u tu državu članicu, stavlja se na raspolaganje službama zapošljavanja države članice prebivališta.

16. Nadalje, prema članku 65. stavku 5. točki a. Uredbe, takva osoba prima davanja sukladno zakonodavstvu države članice prebivališta, kao da se to zakonodavstvo na nju primjenjivalo tijekom njezine posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe ili samostalnog djelatnika.

17. Člankom 5. točkom b. Uredbe propisano je da ako se, na temelju zakonodavstva nadležne države članice, pravni učinci pripisuju pojavi određenih činjenica ili događaja, ta država članica uzima u obzir slične činjenice ili događaje koji nastanu u bilo kojoj državi članici kao da su nastali na njihovu vlastitu području.

18. Članak 48. stavak 1 . točka 1. Zakona pravo na novčanu naknadu nema nezaposlena osoba kojoj je radni odnos prestao zbog toga što je otkazala radni odnos odnos, odnosno službu, osim u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu uzrokovanog ponašanjem poslodavca.

19. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da nije u žalbenom postupku pred tuženikom priložio dokumentaciju o bolovanju niti dokaz o isplaćenom godišnjem odmoru koju dostavlja uz tužbu u predmetnom upravnom sporu, a koja dokumentacija je ključna za utvrđivanje pravilnog činjeničnog stanja, ukazuje se tužitelju, da je iz navedene dokumentacije priložene uz tužbu razvidno, da je tužitelj bio nesposoban za rad u razdoblju od 14. kolovoza 2025. do 24. kolovoza 2025., što proizlazi iz Prijave o nesposobnosti za rad od 18. kolovoza 2025., zatim u razdoblju od 14. kolovoza 2025. do 29. kolovoza 2025. što proizlazi iz Prijave nesposobnosti za rad od 22. kolovoza 2025. te od 14. kolovoza 2025. do 21. kolovoza 2025., što je razvidno iz Prijave o nesposobnosti za rad tužitelja od 14. kolovoza 2025., dok iz ambulantnog nalaza Sveučilišne klinike za psihijatriju od 8. rujna 2025. proizlazi, da je tužitelj 8. rujna 2025. bio na ambulantnom liječenju u Klinici pod dijagnozama F 43.2 Poremećaj prilagodbe s emocionalnom simptomatikom i Z56.4 Neslaganje s nadređenima kolegama na poslu, te da je do daljnjega nesposoban za rad, dok iz Prijave o nesposobnosti za rad od 9. rujna 2025. proizlazi da je tužitelj bio nesposoban za rad od 29. kolovoza 2025. do 2. studenog 2025. Iz Potvrde o zaposlenju od 23. travnja 2026. proizlazi da je tužitelju radni odnos prestao otkazom od strane radnika te je istom isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 8 radnih dana.

20. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da je 13. kolovoza 2025. usmenim putem dao izvanredni otkaz zbog teškog mobbinga na radnom mjestu uzrokovanog ponašanjem poslodavca i nadređenih te da je od 14. kolovoza 2025. do formalnog isteka radnog odnosa 30. rujna 2025. bio na bolovanju, a kao dokaz svog izvanrednog otkaza dostavlja između navedene medicinske dokumentacije i kopiju Whats up poruke poslodavca od 14. kolovoza 2025., ukazuje se tužitelju, da je izvanredni otkaz Ugovora o radu otkaz koji se daje poslodavcu u pisanom obliku i u slučaju navedenog otkaza, radniku radni odnos prestaje trenutno, odnosno u trenutku kada je poslodavac o istom obaviješten, dakle 14. kolovoza 2025., a ne kao u tužiteljevom slučaju nakon mjesec i 15 dana, nakon kojeg je tužitelj bio osiguran za slučaj nezaposlenosti u razdoblju od 1. listopada 2025. do 9. listopada 2025.

21. Stoga, kako tužitelj u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, niti u ovom upravnom sporu, nije priložio pisanu odluku o otkazu, koju je predao poslodavcu, a u kojoj jasno mora pisati razlog i pozivanje na nemogućnost nastavka radnog odnosa zbog povrede dostojanstva, odnosno zlostavljanja, uvrede i ponižavanja, niti je u postupku koji je prethodio upravnom sporu, niti u ovom upravnom sporu dostavio Sudu pisanu pritužbu za zaštitu dostojanstva koju je radnik ranije predao poslodavcu ili osobi zaduženoj u toj tvrtki, niti iz dokumentacije proizlazi da bi se tužitelj javio Radničkoj komori u Republici Austriji koja izdaje službenu potvrdu da je protiv poslodavaca pokrenut postupak ili prijava zbog mobbinga i ta potvrde iz Republike Austrije služi tuženiku, kao i ovom sudu dokaz da je mobbing postojao, to se osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim, jer suprotno navodima tužitelja iz tužbe, tužitelj nije dao izvanredni otkaz, već se radi o redovnom otkazu s otkaznim rokom, a kako to proizlazi iz gore navedenog PDU1 obrasca, što je razvidno i iz datuma prestanka radnog odnosa, neovisno o tome što je radnik, odnosno ovdje tužitelj, naveo u zahtjevu prvostupanjskom tijelu da je dao izvanredni otkaz Ugovora o radu zbog mobbinga poslodavca, budući u slučaju izvanrednog otkaza Ugovora o radu radni odnos prestaje istog trena, a budući da je radni odnos trajao od 14. kolovoza do 30. rujna, to se u konkretnom slučaju ne radi o izvanrednom otkazu Ugovora o radu zbog mobbinga, pa budući da je radni odnos trajao od 14. kolovoza do 30. rujna, tužitelj je odradio, odnosno u konkretnom slučaju proveo je na bolovanju otkazni rok, a čim postoji otkazni rok radi se o redovnom otkazu Ugovora o radu.

22. Stoga, kako u konkretnom slučaju ni po ovome Sudu tužitelj nije dokazao da je dao izvanredni otkaz Ugovora o radu uzrokovan ponašanjem poslodavca, jer pisanog traga o tome nema, to se osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje ocjenjuje zakonitim, slijedom čega je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 24. rujna 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Tužitelju ČM iz [adresa]

- Tuženom Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Središnjem uredu, Zagreb,

Radnička cesta 1