Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-382/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, izvan rasprave, 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka, te nepoštena odredba čl. III. Ugovora o kreditu, broj 029-50-3090 sklopljenog dana 12. listopada 2005. godine, zaključenog između tužitelja JB, kao korisnika, te tužene Raiffeisen bank d.d. kao kreditora a koji dio glasi: „.NAKNADA: 3,30 %(tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja“.

II. Tužena Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 dužna je tužitelju ĐB, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 324,51 EUR (slovima: tristodvadesetčetiri eur-a i pedesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 17. listopada 2005. godine, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena: Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, dužna je tužitelju ĐB, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 155,00 eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, kako navodi, odredbe članka III. Ugovora o kreditu broj: 029-50 – 3090 od 17.10.2005. (a zapravo se radi o članku 3. i Ugovoru od 12.10.2005.g.), kojim je podigao kredit u iznosu protuvrijednosti 15.582,65 eur. U tužbi potom iznosi da je istom odredbom ugovoreno plaćanje „naknade 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno“, te je istu Korisnik kredita bio dužan platiti prilikom prvog korištenja kredita. Nastavno obrazlaže kako je tužena predmetnu odredbu iz članka III. unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja , a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetnost takve odredbe. Naime, poziva se na članak 96. st. 1. ZZP-a prema kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno pak st. 2. istog članka ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj slijedom toga tvrdi da je ugovorna odredba čl. III. ugrađena u tzv. tipski, standardizirani ugovor, koji je tužitelju predočen po principu „uzmi ili ostavi“, te tužitelj na istu odredbu nije mogao utjecati niti je s tuženikom pojedinačno pregovarao; a istom je došlo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka jer je navedeni iznos naplaćen od tužitelja bez ikakva objašnjenja, pa dakle predlaže donijeti odluku kao u izreci. Dodatno ističe da ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a da bi ih bio dužan snositi tužitelj, napose imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima osobe zaposlene u tu svrhu, te je banci jedna od osnovnih djelatnosti obrada ugovora o kreditu. Prema tome, po tužitelju navedena odredba čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu nije jasna ni određena, iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je troškove odnosno naknade bio dužan snositi i u kojem iznosu; a naplatom predmetnog iznosa od tužitelja prouzročena je znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača, pa ujedno traži vraćanje naplaćenog iznosa od tužene i slijedom svega navedenog predlaže u odnosu na glavno potraživanje donijeti presudu kao u točki I. i II. izreke ove odluke. Uz to potražuje trošak postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Po zaprimanju tužbe tuženik je pozvan dostaviti odgovor na tužbu u roku 30 dana. U pozivu je tuženik upozoren na potrebu očitovanja na navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je pozvan dostaviti dokaze za svoje tvrdnje. Također je upozoren u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 da će u slučaju nedostavljanja odgovora biti donesena presuda zbog ogluhe.

3. Međutim, tuženik nije u zadanom roku dostavio odgovor na tužbu niti je to učinio do pisanja ove odluke, pa kako zapravo nije ni na koji način osporio navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, to su se već u tom smislu ispunili uvjeti za donošenje presude temeljem ogluhe. No, osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza priloženih uz tužbu, uz daljnje utvrđenje da navedene činjenice nisu u suprotnosti s pridonesenim dokazima ili općepoznatim činjenicama te da ne postoje opće poznate okolnosti zbog kojih bi tuženik opravdano bio spriječen dostaviti odgovor na tužbu. Stoga je temeljem čl. 331.b st.1 ZPP -a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i donesena presuda kao u izreci. Odnosno, nasuprot tome što tuženik nije osporio navode u tužbi ni protivio se postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj je za svoje tvrdnje pridonio dokaze u vidu podneska tuženika o dostavljanju zatražene dokumentacije tužitelju, Potvrde kojom se potvrđuje da je tužitelj bio korisnik kredita, Ugovora o kreditu broj 029-50-3090865 od 12.10.2005.g., Otplatnog plana i Kontrolnog ispisa unosa korištenja, sve dostavljeno uz tužbu, te uz potvrdu o uplati sudske pristojbe za tužbu na listu 28 spisa, pa se obzirom na postojanje zakonske osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva i meritorno utvrđuje ispunjenje uvjeta u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku. Stoga je slijedom navedenog donesena presuda kao u točki I. i II. izreke ove odluke.

4. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavak 1. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP -a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da je u stavku 2 sadržano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

5. Isto tako, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

6. S tim u vezi za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i u tu svrhu ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, te iz predmetne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Nasuprot tome i unatoč tome, evidentno je da je tužitelj platio te troškove kod banke i snosio sve druge troškove vezane uz sklapanje ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija i sl. Osim toga, nejasno je na što se odnosi id. naknada obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se ista odnosi, već je samo navedeno da je naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan platiti prilikom korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno.

7. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 155/23 i 146/25 nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su dakle glavnica i ugovorene kamate, pa je slijedom toga ujedno razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja bilo kakvu naknadu koja se evidentno odnosi na obradu kredita. To pak posljedično znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Rep. Hrvatske, pa je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu takve odredbe ZOO-a.

8. Uz to valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i koji su konačno neproporcionalni.

9. Također, imajući u vidu navedenu situaciju u spisu tuženik nije ni pokušao dokazati, u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a, da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe. Iz toga je dakle također za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP-a, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a, te potrebu povrata onog iznosa koji je plaćen na osnovu ništetne odredbe predmetnog članka 3. id. Ugovora o kreditu. Slijedom je slijedom svega prethodno navedenog donesena odluka kao u točki I. i II. izreke ove presude.

10. Napominje se da je unatoč opasci iz uvodnog dijela obrazloženja (u odnosu na ništetnu i bez pravnog učinka, te nepoštene odredbu „čl. III.“, zadržano u točki I. izreke ove presude takvo naznačenje predmeta postupka, jer je jasno i razvidno o kojoj se odredbi radi, dok je u točki III. izreke ove presude pridodano od kada teku kamate na troškove postupka, jer je to (očito greškom) propušteno učiniti u predloženoj točki tužbenog zahtjeva kojom se potražuju troškovi (a propo, ista točka je u tužbenom zahtjevu također pogrešno naznačena kao točka „V“ umjesto točka III.).

11. Odluka o troškovima postupka donesena je u korist tužitelja jer je uspio u postupku, a u tužbi je potraživao trošak postupka za sastav tužbe s pripadajućim PDV- om u iznosu od 125,50 eur. Id. trošak je kao opravdan dosuđen, ali i trošak sudske pristojbe za tužbu koji je platio u iznosu od 15,00 eur, koliko mu pripada i na ime sudske pristojbe za presudu. Naime, prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama za presudu zbog ogluhe plaća se polovičan iznos sudske pristojbe, pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 155,00 eur-a sa zakonskim zateznim kamatama kako je određeno u točki III. izreke ove odluke.

U Karlovcu 24. rujna 2026.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca.

2. Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69.