1

Poslovni broj: Gž-2498/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž-2498/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića  kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. z. z. m. o., Z., OIB:…, protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB:…, kojega zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-223/2020-10 od 24. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2024.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-223/2020-10 od 24. lipnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 68.055,52 kn/9.032,52 eura[1], sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

 

III. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 344,16 eura, u roku od 15 dana. 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da isplati tužitelju ukupni iznos od 68.055,52 kn sa zateznom kamatom od 14.rujna 2020. do isplate (točka I.), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.430,68 kn (točka II.). 

 

2. Protiv ove presude tužitelj je izjavio žalbu, pobijajući odluku pod točkom II. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom za njeno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje ili preinačenje.

 

3. Žalbu protiv presude je izjavio i tuženik, pobijajući zbog svih zakonskih razloga odluku pod točkom I. izreke, s prijedlogom za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. 

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana, žalba tuženika je osnovana.

 

5. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji ističe tuženik u žalbi jer su u obrazloženju presude navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama dok se navodi žalbe sadržajno odnose na pravilnost primjene materijalnoga prava.

 

6. Odlučne činjenice nisu sporne.

 

7. Nije sporno da je osiguranik tužitelja D. B. dana 12. lipnja 2012. ozlijeđen u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika koji je u kaznenom postupku proglašen krivim i kažnjen za kazneno djelo izazivanja prometne nezgode.  Osiguraniku tužitelja je, počevši od 9. siječnja 2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomične nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu 100% i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje počevši od 16. srpnja 2014.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, prema konačno postavljenom zahtjevu u ukupnom iznosu od 72.486,20 kn za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. kolovoza 2020. (list 47. spisa).

 

9. Nije sporno da je tužitelju za razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. lipnja 2017. dosuđena naknada štete presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu poslovni broj P-372/2017 od 18. srpnja 2019.

 

10. Iako je tuženik 6. studenoga 2019. isplatio tužitelju iznos od 17.220,44 kn,  tijekom postupka osporio je osnov i iznos tužbenog zahtjeva, dijelom zbog zastare ali i tvrdeći da prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao lex specialis, tužitelj  nema pravo na naknadu punog iznosa isplaćenog osiguraniku već  samo razmjernog dijela.

 

11. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu punih iznosa mirovine i naknade za tjelesno oštećenje koje je tužitelj isplatio osiguraniku. Smatra da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom slučaju odlučuje  primjenom propisa koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta koja za njega nastaje prilikom isplate svake mjesečne invalidske mirovine a ne u trenutku štetnog događaja. Za utvrđivanje osnove i visine nastale štete primjenjuje odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, dalje: ZOMO/22) iz koje, kako navodi, proizlazi da stvarna šteta obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu, također i novčana davanja priznata po osnovi priznatog prva na tjelesno oštećenje.  

 

12. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 68.055,52 kn a prihvaćanjem prigovora zastare odbija tužitelja za iznos od 4.430,68 kn.

 

13. U dijelu presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev ostvaren je zakonski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti a ističe ga i tuženik.

 

14. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučuje primjenom propisa važećeg u vrijeme isplate pojedinih iznosa mirovine njegovom osiguraniku, kada za tužitelja nastupa eventualna šteta, a ne primjenom propisa koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja.

 

15. Međutim, kako je osiguranik tužitelja ozlijeđen u prometnoj nezgodi, u ovom slučaju se ima primijeniti  Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, ZOOOP). Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti, sukladno odredbama toga Zakona. U ovom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu na koje se odnosi taj Zakon zbog čega se na odnos tužitelja i tuženika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuju njegove odredbe (Rev-66/22, Rev-678/22). 

 

16. Odredbom čl. 27. ZOOOP-a je propisano:

"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove
zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u
okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o
osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi
liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom
osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine
obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom
osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog
zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju
povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na
subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene
na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove
zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s
odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.".

 

17. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, prema odredbama čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

 

18. Međutim, tužbeni zahtjev ne temelji se na tvrdnji o postojanju takve razlike iznosa niti je tužitelj predložio ikakve dokaze na okolnost postojanja eventualne razlike iznosa koje isplaćuje i onih koje ima u vidu citirana odredba ZOOP-a. Uostalom,  tužitelj upravo isplaćuje osiguraniku invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu iz čega logično proizlazi da ne postoji razlika iznosa koju bi tuženik prema citiranoj odredbi bio dužan isplatiti.

 

19. Stoga je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP, pravilnom primjenom materijalnoga prava valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

20. Zbog izloženih razloga pravilna je odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.430,68 kn neovisno o tome što je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o trogodišnjem zastarnom roku ove vrste tražbine. Naime, kako je šteta u ovom slučaju počinjena kaznenim djelom, na zastaru se primjenjuje privilegirani rok propisan odredbom čl. 231. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15,  29/18, 126/21) prema vremenu zastare za konkretno kazneno djelo (Rev-678/22). 

 

21. Stoga, kako u tome dijelu presude nisu ostvareni  žalbeni razlozi a ne postoje niti oni na  koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP  žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

 

22. Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP tuženiku je dosuđena naknada zatraženog iznosa  troškova žalbe i to za njen sastav 207,38 eura (Tbr. 10. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine br. 138/23)i na ime troška plaćene pristojbe iznos od 136,78 eura, ukupno 344,16 eura.

 

23. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republike Hrvatske (Narodne novine br. 57/22, 88/22) ovaj je sud dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i prema pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog zakona (1 euro = 7,53450 kuna).  

 

 

U Zagrebu, 7. svibnja 2024.

 

                                                                                                         Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.