REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6840/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja ČD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupano po generalnoj punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. rujna 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika RD, odvjetničkog vježbenika te zamjenice punomoćnice tuženika DD, odvjetničke vježbenice, 24. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9013303756 od dana 28. studenog 2007. godine zaključenog između tužitelja ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% ( nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju ČD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.324,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2026. do isplate prema stopi, određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 28. studenog 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9013303756, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 177.362,80 KN. Kredit je dan na rok otplate od 180 (slovima: stoosamdeset) mjeseci. Člankom 12.3. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj „de facto“ bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 886,81 HRK.

1.1. Spornim člankom 12.3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj dalje navodi da se radilo o tipskom ugovoru, koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.2. Tužitelj još ističe da mu tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada, koja mu je naplaćena, prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba, kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Stoga tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te obvezati tuženika na naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane i predlaže tužbu odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja. Naime, kako ističe budući da zahtjev za isplatu nije postavljen, tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje jer za tužitelja nije postojala zapreka da istom tužbom potražuje i utvrđenje i isplatu, a iz kojeg kondemnatornog zahtjeva bi proizlazio njegov pravni interes. Nadalje, tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9013303756 izrijekom je bilo dopušteno, odnosno uređeno zakonskim odredbama. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (dalje: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada, koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku.

2.1. Dakle, ugovaranje naknada za pojedine troškove, koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost, već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika.

2.2. Usprkos gore citiranim odredbama, koje predstavljaju „lex specialis“ u odnosu na druge odredbe, koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da, sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. Službenik tuženika, koji je ugovarao ovaj kredit, tužitelju je jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, i jednostavnim čitanjem predmetne ugovorne odredbe može se shvatiti koje protučinidbe se plaćaju (jasno iz samog naziva) te koji je njihov ekonomski doseg (svaki prosječan potrošač sposoban je izračunati postotak od ukupnog iznosa kredita).

2.3. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju, tijekom pregovora, ali i naknadno, pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato, koji troškovi se plaćanjem ulazne naknade podmiruju. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju precizno odrediti njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna, pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik pojašnjava, koje je troškove imao, u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove, odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu.

Troškovi obrade kreditnog zahtjeva primjerice predstavljaju:

- operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškove trećih strana, koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Sve su to radnje, koje je tuženik bio dužan izvršiti, odnosno troškovi, koje je tuženik imao.

2.4. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno, prilikom ugovaranja kredita, razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 0,50% od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora. Tuženik se protivi tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka jer, među ostalim, potražuje trošak pribave podataka o naplaćenoj naknadi za obradu kredita, koji nije bio potreban, ni nužan za vođenje parnice. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo predložene dokaze i tako pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu (list 6-11 spisa), presliku dopisa tuženika (list 4 spisa), saslušan je tužitelj (list 198spisa) te je pročitana priležeća sudska praksa (list 77-156, 161-178, 184-192 i 201-217 spisa). Stranke na ročištu 10. rujna 2026. nisu imale daljnjih dokaza te je sud glavnu raspravu zaključio.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud ocjenjuje zahtjev osnovanim, a kako je to navedeno u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi, kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 28. studenog 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9013303756, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 177.362,80 kuna za kupnju stambenog objekta;

- da je čl. 12.3. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn; Sve navedeno jasno i nedvojbeno proizlazi iz dokumentacije na listovima 4-11 spisa, koja se odnosi na presliku Ugovora o kreditu i dopis tuženika o tome da su naplaćeni troškovi po kreditu, a koju dokumentaciju tuženik nije ničim osporio.

7. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetna, a sporno je i postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe bez kondemnatornog zahtjeva. Sporan je i tužiteljev status potrošača.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužitelja, koji je u iskazu (list 198 spisa) u bitnom naveo da mu je predmetni kredit bio potreban za stambeno zbrinjavanje te da i dalje stanuje u predmetnoj nekretnini kao i da ista nikada nije davana u najam ili zakup. Kod zaključenja ugovora ništa mu nije pojašnjeno o predmetnoj naknadi, već mu je samo ugovor dan na potpis, a tužitelj nije toliko detaljno ugovor čitao. Naknada mu je odmah naplaćena, a anuitete je sam tužitelj plaćao. Istaknuo je da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva te da on nije mogao pregovarati o predmetnoj naknadi i, koliko se sjećao, naknada mu je naplaćena u iznosu od oko 900,00 kuna. Odgovorio je i da u vrijeme sklapanja ni tijekom otplate kredita nije imao OPG. Na pitanje je li pitao službenika da mu pojasni pojedine odredbe ugovora, odgovorio je da nije jer su već imali slijedećeg klijenta i dali su mu ugovor samo da ga potpiše.

9. Sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja jer je uvjerljiv i životno logičan te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke, o spornoj odredbi Ugovora, kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima, koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti.

10. Dakle, sud ocjenjuje da je izostala informiranost na što se konkretno sporna naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

11. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i o visini te naknade. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika, koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora, dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu, prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% iznosa kredita. Slijedom izloženog, jasno je da je plaćanje predmetne naknade bio uvjet dobivanja kredita jer je ugovoreno da se plaća prije ili najkasnije istovremeno s korištenjem kredita.

14. Pritom valja navesti da sporna odredba Ugovora dakle, samo sadržava odredbu da se predmetna naknada naplaćuje u visini od 0,50% iznosa kredita, a nije navedeno koji su konkretni kriteriji za određenu visinu te konkretne naknade.

15. Ocjena je ovog suda da je predmetna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (članak 12.3. Ugovora o kreditu) transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima, koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi, koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe, koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom, koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornoj naknadi ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 12.3. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. U skladu s odredbom čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu, u kojoj su stvarno nastali.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 12.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koji jedna ugovorna strana (sastavljač), prije ili u trenutku sklapanja ugovora, predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 12.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku utuženu naknadu, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 84. st. 1. ZZP/03 te ništetna u smislu članka 87. st.1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

24. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice, koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnoj situaciji, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba sadržane u čl. 12.3. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

27. U odnosu na tuženikovo osporavanje tužiteljevog svojstva potrošača valja navesti da je, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe, koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je takav tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim. Povrh toga, sud je na tu okolnost saslušao tužitelja i u cijelosti ocijenio njegov iskaz vjerodostojnim, a tuženik baš ničim nije potkrijepio svoju tvrdnju da tužitelj nije potrošač niti je u tom pravcu predlagao izvođenje kakvih dokaza. Tužitelj je iskreno naveo da nije vlasnik obrta ni član kakvog trgovačkog društva kao i da nema OPG i to mu sud vjeruje, a tuženik je morao i mogao dostaviti u spis izvatke iz odgovarajućih registara, ukoliko tvrdi suprotno. Također, ovom je sudu vrlo teško povjerovati da bi tuženik kao specijalizirana bankarska ustanova bio toliko aljkav u svom poslovanju da bi sklopio kredit sa fizičkom osobom za kupnju stambenog objekta, koji bi bio za kakve poslovne svrhe, a da u toj situaciji ne bi provjeravao bonitet firme i navedeno stavio kao naznaku u sami Ugovor, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj, radi čega takav prigovor tuženika ovaj sud ocjenjuje u potpunosti proizvoljni, paušalnim, ničim dokazanim i stoga neosnovanim.

28. Što se pak tiče tuženikovog prijedloga da se tužba odbaci zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, isti je neosnovan. To stoga jer pravni interes za isticanjem deklaratornog zahtjeva, kao što je predmetni, ne isključuje sama činjenica što pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev. Odredbom čl. 187. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (stavak 1.), a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.).

29. Tužitelj je činjeničnim navodima svoje tužbe te predloženim i dostavljenim dokazima uz istu, dokazao postojanje svog pravnog interesa na isticanje zahtjeva na utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi i takav zahtjev, koji je istaknut radi zaštite njegovih pravnih interesa, može biti i jest, osnov za buduće zahtjeve, one na isplatu, u predmetnom slučaju eventualno neosnovano stečenog iznosa tzv. ulazne naknade. Međutim, navedena okolnost ne oduzima tužitelju pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe bez isticanja zahtjeva za isplatu.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, a sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku-odvjetniku i odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj označio u tužbi (1.327,23 €) i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

31. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 28.10.2025. 25 bodova (tbr.8/3 Tarife), za sastav podnesaka od 8.1.2026. i 23.2.2026. po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1 Tarife), za sastav podneska od 13.4.2026. 50 bodova (tbr. 8/3 Tarife) te za zastupanje na ročištu 10.9.2026. 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 475 bodova što primjenom tbr. 54. Tarife iznosi 950,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV po tbr. 46. (237,50 eur) iznosi 1.187,50 €. Navedenim troškovima treba dodati i trošak plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 € i na presudu od 110,00 €, pa sveukupno dosuđeni troškovi iznose 1.324,05 eur. Tužitelju nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer ovaj sud ocjenjuje da taj trošak nije potreban za vođenje parnice, a imajući u vidu dostupnost presude te okolnost da sud ima mogućnost održati ročište i neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište (čl. 335.st.6. ZPP). Također, sud se slaže s tuženikom glede neosnovanosti zahtjeva za naknadu troška sastava dopisa tuženiku s poštarinom od 6.3.2025. (list 219,220 spisa), a kojim dopisom je tražio podatak o naplaćenim naknadama. To stoga jer se u ovom predmetu nije raspravljalo o tome da li je i u kojem iznosu naplaćena naknada, već samo o ništetnosti ugovorne odredbe, kojom je naknada ugovorena, pa nije ni od kakvog značaja visina te naknade, koja tijekom postupka nije ni utvrđena, a niti je spisu priložen ikakav dokaz o visini iste. Povrh toga, tuženik nije ni sporio da je naknada naplaćena, već je samo sporio ništetnost iste. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP- a, dok se odluka o visini stope zatezne kamate temelji na odredbama čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

32. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP, budući da u sporu nije uspio.

Zagreb, 24. rujna 2026.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz pristojbu na presudu 110,00 €

- punom. tuženika