Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-723/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Darku Kožiću odvj. iz Ivanca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, zast. po pun. iz OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-233/2019-35 od 24. rujna 2025., 23. rujan 2026.,

p r e s u d i o je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-233/2019-35 od 24. rujna 2025. u točkama III i IV izreke uz ispravak po drugi puta napisane točke II do IV izreke tako da po drugi put navedena točka II piše „točka III“, točka III „piše točka IV“ i točka IV „ piše točka V izreke“.

2. Uvaženjem žalbe tuženika djelomično se preinačuje citirana presuda u dijelu točke I izreke za isplatu glavne tražbine u iznosu od 1. 687,51 eur te u dijelu točke II izreke za isplatu glavne tražbine u iznosu od 5.920,13 eur te se odbija tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

1. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku.

2. Ukida se citirana presuda u točki I izreke u dijelu isplate zateznih kamata na iznos od 1. 687,51 eur obračunatih na pojedinačne mjesečne iznose s t ijekom po mjesecima od 1. veljače 2008. do 01. siječnja 2014., u točki II izreke u dijelu isplate zateznih kamata na iznos od 5.920,13 eur obračunatih na pojedinačne mjesečne iznose s tijekom po mjesecima od 1. studenog 2004. do 01. rujna 2015., pa do isplate te u točki V izreke te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij nove glavne rasprave.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom 1. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova ništetnosti odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope isplati iznos od 1.687,51 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF isplati iznos od 5.920,13 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Ponovnom točkom II izreke koja treba biti točka III odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, kao neosnovan. Točkom III izreke, koja treba biti točka IV izreke, odbijen je prigovor tuženika radi prijeboja podnijet sudu prvog stupnja dana 31. listopada 2024. kao neosnovan dok je točkom IV izreke, koja treba biti točka V, naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.822,86 eura sa zateznim kamatama .

2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25: dalje- ZPP).

3. Predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Tuženik je uz žalbu podnio i zahtjev za izuzeće svih sudaca koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku i ovaj žalbeni sud je primjenom odredbe čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a odbacio taj zahtjev jer nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda, odnosno svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

7. Kod donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao ni povreda iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna, sadrži razloge odlučnim činjenicama i mogu se ispitati. Sud prvog stupnja naveo je odlučne razloge na kojima temelji utvrđenje o ništetnosti ugovora o kreditu. Sukladno tome nije povrijedio ni načelo ocjene materijalnih dokaza ni počinio ostale bitne povrede postupka na koje se žalitelj uopćeno poziva kao ni odredbe 338. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži sve što treba sadržavati.

8. Sud prvog stupnja je utvrdio:

-da je ugovorna odredba o nadležnosti suda prema sjedištu tuženika, nepoštena i ništetna te da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj, koji ima prebivalište na području [adresa], vođenjem parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio bi izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajući na tužitelja u smislu prava na pristup sudu,

-da je u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a nadležan prvostupanjski sud kao sud sjedišta poslovne jedinice u kojoj je sklopljen predmetni ugovor o kreditu,

-da su stranke postupka sklopile u [adresa] Ugovor o [broj kredita] dana 1. listopada 2004. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 104.743,87 chf (švicarskih franaka) i to stambeni kredit uz hipoteku s rokom vraćanja od 360 mjeseci uz početnu kamatnu stopu od 4,99%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja računa banke te da su dana 11. siječnja 2016. sklopile i Aneks aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverziji.

-da se utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja se odnosi i na tuženika, a kojom je sud utvrdio ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosi na ovaj predmet, u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) te članka 502.c ZPP-a te da tuženik u ovom dokaznom postupku nije dokazao da bi sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o njima pregovaralo te da tuženik nije bio nepošten,

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu te da tuženik nije dokazao da bi tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope,

-da Dodatak Ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

-da okolnost sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu i utvrđenja iznosa preplate, ne opravdava zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita,

-da je vještačenjem, na matematički izračun kojega stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da preplata po neto tečaju chf iznosi 5.920,13 eura dok preplata po osnovu promjenjive kamatne stope iznosi 1.687,51 euro te da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu tog iznosa, u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja,

-da nije zastarjela predmetan tražbina jer da je prekinut rok zastare podnošenjem kolektivne tužbe i da od pravomoćnosti presude u tom predmetu do podnošenja predmetne tužbe (12. lipnja 2019) nije protekao zastarni rok od pet godina,

-da je neosnovan prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik jer da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO -a budući da plaćanjem navedenih otplatnih rata tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

9. Prije svega pravilno je sud prvog stupnja odbio i prigovor mjesne nenadležnosti i naveo je odlučne razloge za takvo utvrđenje. Pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika ništetna. Naime, kako se o ugovornoj odredbo o mjesnoj nadležnosti suda sjedišta tuženika nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Nastavno, pravilno je utvrdio mjesno nadležnim prvostupanjski sud kao sud sjedišta poslovne jedinice tuženika, u smislu odredbe čl. 59. ZZP-a i svi žalbeni navodi kojima se osporava to utvrđenje su neosnovani.

10. Pravilno je utvrdio sve bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je kroz prethodno pitanje utvrdio ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dao je valjane razloge za takvo utvrđenje.

11. Osim toga pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.

lipnja

2014. povodom

koje

je

donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kama tne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

13. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Sukladno tome prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP- a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice o postojanju informiranog pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. U odnosu na prigovor nejednakosti oružja, valja reći slijedeće. Cijeneći stavove Ustavnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj U-III-1593/21 idr. od 29. studenog 2023., ovaj sud je mišljenja da su tuženiku bila osigurana postupovna jamstva jednakosti oružja i kontradiktornosti u pogledu dokazivanja odlučne okolnosti prethodne obaviještenosti potrošača o osporenim ugovornim odredbama. Tuženik je predložio saslušanje svojeg djelatnika, međutim bez obrazloženja na koje okolnosti bi se navedena osoba trebala saslušati, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio provesti navedeni dokaz u situaciji kada tuženik nije decidirano naveo koje bi se činjenice trebale dokazati saslušanjem njegovog djelatnika. Osim toga činjenični navodi tužbe ne opravdavaju tvrdnju o punoj i pravoj obaviještenosti tužitelja o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule jer tužitelj čak ni činjenično ne tvrdi da bi obavijestio tužitelja kao potrošača zašto mijenja kamatnu s topu razlozi niti da ga je obavijestio o kriterijima na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni korisnik kredita, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule, a što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati .

17. Nastavno, u odnosu na žalbene navode tuženice o dispozitivnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom treba reći da je nesporno odredbama ZOO-a dopušteno zaključivanje ugovora valutnom klauzulom, no u konkretnom slučaju djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF već iz razloga tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.

18. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da nije zastarjela predmetna tražbina i da je tuženik nepošteni stjecatelj i razlozi suda prvog stupnja u tom dijelu prihvatljivi su i ovom žalbenom sudu.

19. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev za isplatom obračunate pretplate temeljem tečajne razlike i promjenjive kamatne stope za iznos glavne tražbine od 1.687,51 eur i 5. 920,13 eur utvrđenih točkom I i II izreke i navodi koje iznosi usvajajući taj dio zahtjeva nisu prihvatljivi ovom žalbenom sudu.

20. Prije svega treba kazati da se na ocjenu poštenosti Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju izričite odredbe ZZP-a, dok se materijalnopravne posljedice utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu prosuđuju po odredbama ZOO-a, koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu kako je to određeno u ZID ZPK/15.

21. Donošenje ZID ZPK-a imalo je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti eur s time da se u smislu odredbi čl. 19.b i čl. 19.c tog Zakona razlika više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u eur-ima računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

22. Budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope to je na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) zbog čega više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. Odredbama čl. 19 d i 19 e ZID ZPK/15 propisana je detaljna, jasna i transparentna procedura koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora i tužiteljica kao potrošač bila je u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

23. Nije ni pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i koji je tužiteljica slobodnom voljom prihvatila zbog čega nema nejednakosti pred zakonom i sudovima. Prihvaćanjem konverzije tužitelj se više se ne nalazi u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je stvarna ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji.

24. Za istaknuti je i da je zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl.19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1.ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji tužitelj zahtijeva, unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

25. Valja dodati i da ništetnost odredbi osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne dovodi u pitanje valjanost sporazuma o konverziji (tako VS u predmetu Gos-1/2019) jer je odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19:dalje-ZZP/14), koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, propisano da se te odredbe ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, kako je to u ovom predmetu, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

26. Utvrđenje o obvezi vraćanja cjelokupnog preplaćenog iznosa ne može se temeljiti ni na i na sudskoj praksi Suda EU u određenim predmetima jer je presudom Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., donesenom povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

27. Slijedom navedenog tužitelj ne ostvaruje pravo na isplatu glavnice izračunate pretplate tečajne razlike i promjenjive kamatne stope u dosuđenim iznosima od 1.687,51 eur i u iznosu od 5.920,13 eur te je primjenom odredbe čl. 373. st. 1. točka 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu u tom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u točki I i II izreke u dijelu zahtjeva za isplatom navedenih iznosa.

28. Pravilno je sud prvog stupnja točkom IV izreke odbio prigovor radi prebijanja kao neosnovan i svi žalbeni navodi tuženika u tom dijelu su neosnovani. Tuženik nema pravo na naplatu tražbine na temelju ništetne ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača budući da kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora te je primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen i taj dio izreke presude.

29. Međutim, iz sadržaja predmeta proizlazi da tužitelj tužbenim zahtjevom sadržajno potražuje i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije koji bi mu pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a pripadali.

30. Prema pravnom shvaćanju ovoga žalbenog suda, dio zateznih kamata za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka do dana prestanka obveze izvršene konverzijom, nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa bi u tom dijelu bio osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a i tužitelju bi za razdoblje od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) pripadale zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, na sve one iznose koje je plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga također treba dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

31. Budući da sud prvog stupnja nije utvrđivao iznos navedenih zateznih kamata na preplaćene iznose do dana izvršene konverzije valjalo je ukinuti pobijanu presudu u dijelu zateznih kamata kako bi prvostupanjski sud u ponovnom postupku vještačenjem utvrdio taj iznos i vodeći računa o iznesenim navodima ponovno odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Kod donošenja odluke trebalo bi voditi računa i o odredbi čl. 31. ZOO-a u smislu koje bi na iznos dospjelih, a neisplaćenih zateznih kamata tužitelju pripadale procesne kamate od dana podnošenja tužbe.

32. Stoga je primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuta pobijana presuda u dijelu zateznih kamata na iznos glavne tražbine iz točke I i II izreke te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u novi stadij glavne rasprave, u smislu odredbe članka 377. ZPP-a.

33. Budući da je prvostupanjski sud uslijed očite greške u pisanju dva puta napisao točku II izreke valjalo je izvršiti ispravak u smislu odredbe 342. ZPP-a te po drugi put navedenu točku II utvrditi „točkom III“, točku III „utvrditi točkom IV“ i točku IV „utvrditi točkom V izreke“.

34. Kako je zbog ukidanja dijela presude za sada neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka koja o tom uspjehu ovisi te je na osnovi odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu žalbe iz točke V izreke odluči u konačnoj odluci.

U Rijeci, 23. rujan 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić