REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž Ob-1/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ž[adresa] str. 5, [adresa], zastupana po punomoćnicima Silviji Gnjidić, odvjetnici u Zagrebu i odvjetniku Mariju Lovriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice ŽOB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao pravne slijednice iza pok. ranijeg tuženika SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vicku Dabeliću, odvjetniku u Orebiću, radi utvrđenja bračne stečevine, rješavajući žalbu tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, od 5. lipnja 2025., poslovni broj: P Ob-142/2023, 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice ĐO iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 5. lipnja 2025. poslovni broj P Ob-142/2023 pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice ĐO iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku od 5. lipnja 2025. poslovni broj P Ob-142/2023 pod točkom II. izreke.

II. Odbijaju se tuženica sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, a tužiteljica sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

I. Utvrđuje se da je tužiteljica ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] javnobilježničkim aktom Ugovorom darovanja od 12. kolovoza 1999. godine sačinjenog kod javnog bilježnika Andelka Stanića pod brojem OU-347/99, stekla valjani pravni osnov za upis prava vlasništva na kat. čest. [katastarska čestica] u naravi kuća, dvorište, pašnjak površine od 1.073 m2, upisane u z. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 1/2 suvlasničkog dijela, pa je tužena SOB, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravna slijednica ranijeg tuženika SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna trpjeti upis prava vlasništva u zemljišne knjige ovoga suda na kat. čest. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvorište, pašnjak površine od 1.073 m2, upisane u z. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za 1/2 suvlasničkog dijela, na ime tužiteljice.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim se zahtijevalo da je tuženi SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trenutno na adresi [adresa] dužan priznati i izdati tužiteljici tabularnu izjavu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige i druge očevidnike u roku od 15 dana po pravomoćnosti, jer da će u protivnom ova presuda zamijeniti istu, kao i u dijelu u kome se zahtijevalo da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka zajedno sa kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Odbija se kao neosnovan prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere slijedećeg sadržaja:

"1. Zabranom protivniku osiguranja da otuđi i optereti imovinu na koje su upravljene tražbine u naravi kat. čest. br. [katastarska čestica] u naravi kuća, dvorište, pašnjak površine od 1073 m2 upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku upisati zabilježbu ove zabrane u zemljišnim knjigama odmah po primitku ovog rješenja.

2. Zabrana je provedena danom dostave prijepisa rješenja protivniku osiguranja.

3. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka."

II. Svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. izreke, te protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. rješenja, žalbu je podnijela tuženica zbog žalbenih razloga iz članka 353. točka 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; 70/19 i 80/22 dalje: ZPP).

3.1. Prije svega, tuženica smatra da je tužbu trebalo odbaciti zbog nepotpune pasivne legitimacije, navodeći da su nakon smrti ranije tuženog SO tužbom morali biti obuhvaćeni svi njegovi zakonski nasljednici, odnosno, uz tuženicu, i njegova djeca SOB i ŠO, jer da se radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima.

3.2. U okviru žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženica ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer da su njezini razlozi o odlučnim činjenicama proturječni, čime upire na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Tvrdi i da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev time što je, umjesto zahtijevanog utvrđenja da je tužiteljica stekla pravo vlasništva, utvrdio da je Ugovorom o darovanju od 12. kolovoza 1999. stekla valjani pravni osnov za upis prava vlasništva te je, umjesto zahtijevanog izdavanja tabularne isprave, naložio tuženici trpljenje upisa prava vlasništva.

2.3. Nadalje, tuženica osporava zaključak prvostupanjskog suda o pravnoj naravi Ugovora o darovanju od 12. kolovoza 1999. Smatra međusobno proturječnim zaključke suda prema kojima taj ugovor predstavlja valjani ugovor o darovanju, a istodobno izražava volju tadašnjih bračnih drugova da njime urede svoje bračno imovinske odnose i podijele zajedničku imovinu. Prema žalbenim navodima, ako je stvarna volja ugovornih strana bila podjela njihove zajedničke imovine, tada se valjanost takvog pravnog posla mora prosuđivati prema odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, br. 11/78, 27/78, 45/89, 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90 i 25/94; dalje: ZBPO), koje uređuju sporazumnu diobu zajedničke imovine bračnih drugova i propisani oblik takvog pravnog posla. Tuženica smatra da ugovor ne udovoljava zakonskim zahtjevima forme jer je ovjeren samo potpis SO, zbog čega drži da je ugovor ništav.

2.4. Tuženica nadalje tvrdi da je predmetni ugovor ništav i zbog toga što su bračni drugovi prethodno, 1983. u [adresa], sklopili bračni ugovor koji nije bio raskinut. Navodi da je upravo radi utvrđenja ništavosti Ugovora o darovanju pokrenula parnični postupak poslovni broj POb-106/2024 te da je predlagala prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja tog postupka, odnosno rješavanja pitanja valjanosti ugovora kao prethodnog pitanja, a o kojem prijedlogu prvostupanjski sud, prema njezinim tvrdnjama, nije dao odgovarajuće razloge.

2.5. Žalbenim navodima tuženica osporava i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da su predmetnu kuću svojim sredstvima gradili braća SO i EO na zemljištu njihova oca ŠO. Ističe da tužiteljica za takvu tvrdnju nije pružila materijalne dokaze, te da takvo utvrđenje nema uporišta ni u iskazima saslušanih svjedoka. Poziva se na iskaze ŠO, HO i EO, za koje tvrdi da su suglasno iskazivali da je kuću u razdoblju od 1978. do 1982. na svojem zemljištu izgradio ŠO, koji je u njoj živio sa suprugom, a potom je 1986. kuću i zemljište darovao sinovima. Smatra da navedeno potvrđuju i povijesni zemljišnoknjižni izvadak te podaci o povijesti promjena u katastru.

2.6. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda da ŠO nije raspolagao dovoljnim sredstvima za gradnju te da su sredstva za izgradnju osiguravali njegovi sinovi SO i EO koji su živjeli i radili u [adresa], smatrajući da je takav zaključak utemeljen na pretpostavkama, a ne na provedenim dokazima. Ukazuje da su SO i EO u vrijeme gradnje bili relativno mladi, da su u [adresa] zasnivali vlastite obitelji i imali druge financijske obveze, zbog čega smatra nedokazanim zaključak da su financirali izgradnju predmetne kuće. Iz toga izvodi zaključak da predmetna nekretnina nije predstavljala bračnu stečevinu SO i tužiteljice.

2.7. Podredno, tuženica navodi da bi, čak i kada bi se prihvatilo utvrđenje da su SO i EO financirali gradnju kuće, tada bila riječ o ulaganju u nekretninu koja je u vrijeme gradnje bila u vlasništvu njihova oca ŠO, budući da je kuća izgrađena do 1982., dok je nekretnina sinovima darovana tek 1986. godine. Stoga smatra da nekretnina koju je SO stekao darovanjem predstavlja njegovu posebnu imovinu.

2.8. U tom smislu tuženica ističe da se imovinskopravni učinci stjecanja i ulaganja, s obzirom na vrijeme njihova nastanka, imaju prosuđivati prema odredbama tada važećeg ZBPO-a, pozivajući se i na prijelazne odredbe kasnijeg Obiteljskog zakona prema kojima se njegovim stupanjem na snagu ne mijenjaju prava i dužnosti stečeni prema prijašnjim propisima. Smatra da eventualna ulaganja jednog bračnog druga u posebnu imovinu drugog bračnog druga u okolnostima konkretnog slučaja ne daju osnovu za stvarnopravni zahtjev na nekretnini, već eventualno za obveznopravni zahtjev radi naknade uloženih sredstava, pozivajući se pritom na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-823/14 od 16. travnja 2014.

2.9. Slijedom navedenog, tuženica smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrdio odlučne činjenice, te posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u točki I. izreke, što je, prema njezinu stajalištu, dovelo i do nepravilne odluke o troškovima postupka.

2.10. Predlaže stoga prihvatiti žalbu i ukinuti pobijanu presudu u točki I. izreke te odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. rješenja, a podredno preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev iz točke I. odbije i tuženici dosudi zahtijevani trošak postupka. Traži trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava sve žalbene navode tuženice, smatrajući da ne postoji nepotpuna pasivna legitimacija niti su počinjene istaknute bitne povrede postupka ili prekoračen tužbeni zahtjev. Ističe da je Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. valjan te da raniji bračni ugovor iz 1983. nema utjecaja na predmetnu nekretninu. Osporava i žalbene navode o načinu stjecanja i izgradnje nekretnine, pozivajući se na provedene dokaze i sadržaj Ugovora o darovanju, te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njezina izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a o odlučnim činjenicama prvostupanjski sud dao je jasne i dostatne razloge koji nisu međusobno proturječni. Okolnost što tuženica ne prihvaća ocjenu izvedenih dokaza, činjenične zaključke i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda ne čini navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

6. Nije osnovan ni žalbeni navod tuženice da su nakon smrti prvotnog tuženika SO postupkom morali biti obuhvaćeni svi njegovi zakonski nasljednici, odnosno tužiteljica, tuženica i sin ŠO, kao jedinstveni i nužni suparničari.

6.1. Nakon smrti SO prvostupanjski sud je rješenjem od 1. veljače 2022. prekinuo postupak, a pravomoćnim rješenjem od 2. studenoga 2023. postupak nastavio s tuženicom ĐOB, kao njegovom pravnom sljednicom, na temelju Europske potvrde o nasljeđivanju Općinskog suda u Villingen-Schwenningenu od 3. kolovoza 2022., iz koje proizlazi da je tuženica oporučna nasljednica cjelokupne imovine SO.

6.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno, primjenom članka 215. ZPP-a, postupak nastavio s tuženicom kao pravnom sljednicom prvotnog tuženika. Žalbeno pozivanje na tužiteljicu i sina pokojnog SO kao njegove zakonske nasljednike nije od utjecaja jer iz navedene Europske potvrde o nasljeđivanju proizlazi da je upravo tuženica njegova oporučna nasljednica cjelokupne imovine, pa ne postoji nasljednička zajednica više osoba koje bi kao nužni i jedinstveni suparničari morale biti obuhvaćene na pasivnoj strani ove parnice.

6.3. Slijedom toga, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

7. Nije osnovan ni žalbeni navod da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a.

8. Tužiteljica je podneskom od 17. rujna 2019., zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 24. rujna 2019., prije zaključenja prethodnog postupka 25. listopada 2019., uredila tužbeni zahtjev zahtijevajući da se utvrdi da je na temelju javnobilježničkog Ugovora o darovanju od 12. kolovoza 1999. stekla valjani pravni osnov za upis prava vlasništva predmetne nekretnine u 1/2 dijela te da je tadašnji tuženik SO dužan to priznati i izdati joj tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi i drugim očevidnicima.

8.1. Pritom je u dijelu kojim je utvrdio da je tužiteljica na temelju javnobilježničkog Ugovora o darovanju od 12. kolovoza 1999. stekla valjani pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u 1/2 dijela prvostupanjski sud odlučio upravo u granicama tako postavljenog tužbenog zahtjeva, pa u tom dijelu o njegovu prekoračenju ne može biti riječi.

8.2. Prema odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Međutim, je li tužbeni zahtjev prekoračen ne prosuđuje se samo formalnom usporedbom pojedinih izraza sadržanih u tužbenom zahtjevu i izreci presude, već prema sadržaju i opsegu pravne zaštite koja je zahtijevana na određenoj činjeničnoj osnovi.

8.3. U konkretnom slučaju sadržaj zahtijevane pravne zaštite bio je usmjeren na utvrđenje da Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. predstavlja valjani pravni osnov za upis prava vlasništva tužiteljice na 1/2 predmetne nekretnine te na ostvarenje upravo toga zemljišnoknjižnog upisa.

8.4. Zahtjev za izdavanje tabularne isprave nije sam sebi svrha, već je usmjeren omogućavanju zemljišnoknjižnog upisa radi kojega je takva pravna zaštita zahtijevana. Međutim, člankom 7. Ugovora o darovanju iz 1999. SO već je izričito ovlastio tužiteljicu da na temelju tog Ugovora, bez njegova daljnjeg pitanja i sudjelovanja, ishodi uknjižbu prava vlasništva u 1/2 dijela, pa nije bilo osnove njegovu pravnu slijednicu obvezivati na ponovno izdavanje tabularne isprave.

8.5. Stoga time što je prvostupanjski sud, umjesto nalaganja izdavanja tabularne isprave koja je u potrebnom sadržaju već bila dana Ugovorom, tuženici naložio trpjeti provedbu upisa radi kojega je ta isprava zahtijevana, nije tužiteljici dosudio drugo pravo niti pravnu zaštitu šireg sadržaja od zahtijevane.

8.6. Dosuđeno trpljenje odnosi se na istu nekretninu, isti suvlasnički dio od 1/2, isto pravo vlasništva, isti Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. kao pravni osnov, te upravo na onaj zemljišnoknjižni upis čije je ostvarenje tužiteljica zahtijevala.

8.7. Pritom je tužiteljica 29. siječnja 2019., prije nego što je tuženica na temelju Ugovora o darovanju od 20. ožujka 2019. stekla i upisala pravo vlasništva predmetne nekretnine, ishodila zabilježbu ovog spora, koja prema članku 81. stavku 2. tada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 – ispravak i 108/17 – dalje: ZZK) proizvodi učinak da pravomoćna presuda donesena u povodu tužbe djeluje i protiv osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.

8.8. Slijedom toga, nalog tuženici kao sadašnjoj knjižnoj vlasnici da trpi upis prava vlasništva tužiteljice ne predstavlja novu niti drukčiju pravnu zaštitu od zahtijevane, već ostvarenje upravo onoga zemljišnoknjižnog učinka na koji je bio usmjeren postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga prvostupanjski sud nije odlučio izvan granica tužbenog zahtjeva iz članka 2. stavka 1. ZPP-a, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a.

9. Neosnovano tuženica ukazuje i na propust prvostupanjskog suda da prekine ovaj postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Općinskim sudom u Dubrovniku vodi pod poslovnim brojem P Ob-106/2024 radi utvrđenja ništavosti Ugovora o darovanju od 12. kolovoza 1999.

9.1. Pitanje valjanosti navedenog Ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari, budući da odluka o postavljenom tužbenom zahtjevu ovisi o tome predstavlja li taj Ugovor valjani pravni osnov za upis prava vlasništva tužiteljice.

9.2. Prema članku 12. stavku 1. ZPP-a, kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno, dok će prema članku 213. stavku 1. točki 1. ZPP-a sud odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju.

9.3. Stoga sama činjenica da se pred Općinskim sudom u Dubrovniku u predmetu P Ob-106/2024 vodi postupak radi utvrđenja ništavosti Ugovora o darovanju od 12. kolovoza 1999. nije predstavljala razlog zbog kojeg bi prvostupanjski sud bio dužan prekinuti ovaj postupak.

9.4. Štoviše, prvostupanjski sud je pitanje valjanosti navedenog Ugovora sam raspravio i riješio te je za zaključak da Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. predstavlja valjan pravni posao dao razloge u obrazloženju pobijane presude, pri čemu je ispitao i prigovore tuženice kojima je njegova valjanost osporavana, uključujući prigovore koji se odnose na predmet darovanja, pravnu prirodu i formu Ugovora te tvrdnju da se radi o prividnom pravnom poslu.

9.5. Stoga prvostupanjski sud, time što nije prekinuo postupak do pravomoćnog okončanja predmeta P Ob-106/2024, nije nepravilno primijenio odredbe članka 12. stavka 1. i članka 213. stavka 1. točke 1. ZPP-a na način koji bi bio ili mogao biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

10. Naposljetku, ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio ni postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su SO kao darovatelj i tužiteljica ŽO kao obdarenica **.**.1999. sklopili Ugovor o darovanju, kojim je SO tužiteljici bez naknade darovao 1/2 nekretnine opisane tim Ugovorom, da je tužiteljica darovanje prihvatila te da joj je darovatelj dao izričitu suglasnost za uknjižbu prava vlasništva darovanog suvlasničkog dijela.

13. Navedena utvrđenja prvostupanjski sud pravilno temelji prvenstveno na sadržaju samog Ugovora. U njemu SO navodi da je vlasnik i posjednik zemljišta koje je stekao darovanjem od svoga oca, dok je člankom 3. izričito ugovoreno da tužiteljici bez naknade daruje 1/2 zemljišta i stambene zgrade, da tužiteljica darovanje prihvaća te da darovatelj zadržava preostalu 1/2, a člankom 7. tužiteljici je dana izričita suglasnost za uknjižbu prava vlasništva darovanog dijela.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, predmetni Ugovor nije privatna isprava na kojoj bi bio samo ovjeren potpis SO. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. sastavljen kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u obliku javnobilježničkog akta pod poslovnim brojem OU-347/99. Iz samog akta proizlazi da je javni bilježnik sudjelovao u njegovu sastavljanju, ispitao sposobnost i ovlaštenje ugovornih strana za sklapanje pravnog posla, objasnio im njegov smisao i posljedice te se uvjerio u njihovu pravu i ozbiljnu volju, nakon čega su ugovorne strane izjavile da su akt pročitale i razumjele te ga vlastoručno potpisale.

14.1. Stoga žalbeni navod da je ovjeren samo potpis SO polazi od pogrešne činjenične pretpostavke i ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o obliku u kojem je Ugovor sklopljen.

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da iz sadržaja Ugovora proizlazi suglasna volja ugovornih strana da SO bez naknade raspolaže s 1/2 predmetne nekretnine u korist tužiteljice, a tužiteljica takvo darovanje prihvati. Takvo utvrđenje dodatno potvrđuje činjenica da su SO i tužiteljica nakon sklapanja Ugovora zajednički podnijeli prijedlog za njegovu provedbu u zemljišnim knjigama 5. listopada 1999. godine.

15.1. Okolnost što je u Ugovoru navedeno da se darovanjem ujedno uređuju njihovi imovinski odnosi, kao ni njihova izjava da stambena zgrada predstavlja bračnu stečevinu, ne dovodi u pitanje navedeno činjenično utvrđenje o sadržaju njihove volje. Iz cjelokupnog sadržaja pravnog posla jasno proizlazi očitovanje volje SO da tužiteljici bez naknade daruje 1/2 predmetne nekretnine te njezino očitovanje da takvo darovanje prihvaća.

16. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tuženica osporava identitet nekretnine koja je bila predmet Ugovora o darovanju, ukazujući na okolnost da je u Ugovoru navedena čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je predmet ove parnice čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

17. Prvostupanjski sud pravilno je na temelju povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka utvrdio da je još 17. rujna 1996., dakle prije sklapanja Ugovora o darovanju iz 1999., evidentirano cijepanje čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je SO u vrijeme sklapanja Ugovora još uvijek bio formalno zemljišnoknjižno upisan na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao vlasnik je uknjižen 2017..

17.1. Identitet predmetne nekretnine prvostupanjski sud dodatno je utvrđivao očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka za geodeziju Mija Penda, te geodetskim vještačenjem. Vještak je na temelju očevida i uvida u katastarski operat identificirao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], položaj stambenog objekta i pripadajućeg zemljišta, te izradio pregledni nacrt smještaja predmetne nekretnine u prostoru, a stranke na njegov pisani nalaz i mišljenje nisu imale primjedbi.

17.2. Pravilno je stoga prvostupanjski sud zaključio da različita oznaka nekretnine u Ugovoru iz 1999. i njezina sadašnja zemljišnoknjižna oznaka ne znači da se radi o različitim nekretninama. Iz sadržaja Ugovora, povijesnog zemljišnoknjižnog slijeda, provedene parcelacije te rezultata očevida i geodetskog vještačenja proizlazi identitet nekretnine koja je bila predmet darovanja s nekretninom koja je danas označena kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

17.3. Time nisu osnovane ni žalbene tvrdnje kojima se valjanost Ugovora osporava polazeći od toga da čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije bila predmet darovanja.

18. U odnosu na tvrdnju da je čest. zem. [katastarska čestica] predstavljala nepodijeljenu zajednicu te da SO stoga nije mogao raspolagati predmetnom nekretninom, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio zemljišnoknjižni slijed prema kojem su na temelju Ugovora o darovanju od 18. studenoga 1986. na suvlasničkom dijelu njihova oca kao suvlasnici bili upisani SO i EO, svaki u odgovarajućem idealnom suvlasničkom dijelu, nakon čega je 1996. provedena parcelacija, a SO je 2017. na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjižen kao vlasnik u cijelosti. Stoga žalbena tvrdnja da predmet darovanja uopće nije moguće povezati s današnjom čest. zem. [katastarska čestica] nema uporište u utvrđenom zemljišnoknjižnom slijedu.

19. Nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke ni opširni žalbeni navodi kojima tuženica osporava zaključke prvostupanjskog suda o tome tko je gradio i financirao obiteljsku kuću te se, pozivajući se na iskaze ŠO, UO i EO, zalaže za zaključak da je kuću izgradio i financirao otac SO.

19.1. Naime, pitanje tko je i iz kojih sredstava financirao izgradnju stambenog objekta nije odlučno za ocjenu predstavlja li Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. valjani pravni osnov za upis prava vlasništva tužiteljice na darovanom suvlasničkom dijelu.

19.2. Tuženica tim žalbenim tvrdnjama u bitnome nastoji dokazati da predmetna nekretnina nije predstavljala bračnu stečevinu tužiteljice i SO, već posebnu imovinu SO. Međutim, čak i kada bi se prihvatila činjenična teza tuženice da je kuću financirao i izgradio otac SO, te da je SO nekretninu potom stekao od oca i da je ona predstavljala njegovu posebnu imovinu, takvo utvrđenje ne bi dovelo do drukčijeg zaključka o postavljenom tužbenom zahtjevu. Naprotiv, ako je nekretnina predstavljala posebnu imovinu SO, tada je on bio ovlašten tom imovinom raspolagati i njezinu 1/2 darovati tužiteljici.

19.3. Stoga za odluku u ovom sporu nije potrebno konačno razriješiti pitanje tko je financirao izgradnju kuće niti je li prije sklapanja Ugovora o darovanju iz 1999. stambeni objekt predstavljao bračnu stečevinu ili posebnu imovinu SO. Odlučno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je SO Ugovorom o darovanju od 12. kolovoza 1999. raspolagao s 1/2 predmetne nekretnine u korist tužiteljice, a tužiteljica takvo darovanje prihvatila.

20. Iz istog razloga nije odlučan žalbeni navod prema kojem ulaganje u izgradnju objekta na zemljištu druge osobe samo po sebi ne dovodi do stjecanja prava vlasništva, već eventualno do obveznopravnog zahtjeva ulagatelja. Tužiteljica svoje pravo na 1/2 predmetne nekretnine u ovom postupku ne izvodi iz ulaganja u njezinu izgradnju, već iz Ugovora o darovanju od 12. kolovoza 1999. kao pravnog posla kojim je SO raspolagao predmetnim suvlasničkim dijelom u njezinu korist. Stoga žalbeni navodi o pravnim učincima ulaganja u tuđu nekretninu nisu odlučni za ishod ovog spora.

21. Pravilnost odlučnih činjeničnih utvrđenja nije dovedena u pitanje ni žalbenim pozivanjem na Bračni ugovor iz 1983., kojim su tužiteljica i SO uredili svoje bračnoimovinske odnose ugovaranjem režima odvojene imovine.

22. Prvostupanjski sud je utvrdio postojanje i sadržaj tog Ugovora. Međutim, čak i kada bi se prihvatila žalbena tvrdnja da je njime valjano uspostavljen režim odvojene imovine i da je predmetna nekretnina predstavljala posebnu imovinu SO, ta okolnost ne dovodi u pitanje odlučno utvrđenje da je SO naknadno, Ugovorom o darovanju iz 1999., raspolagao s 1/2 te nekretnine u korist tužiteljice. Postojanje režima odvojene imovine samo po sebi ne dovodi u pitanje činjenicu naknadnog raspolaganja jednog bračnog druga vlastitom imovinom u korist drugoga.

23. Slijedom navedenog, žalbenim navodima tuženice nisu dovedena u sumnju odlučna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da je Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. sklopljen između SO i tužiteljice, da je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta OU-347/99, da je njime SO tužiteljici bez naknade darovao 1/2 predmetne nekretnine, da je tužiteljica darovanje prihvatila i da joj je dana suglasnost za uknjižbu, kao ni utvrđenje identiteta nekretnine obuhvaćene tim Ugovorom s nekretninom koja je danas označena kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

24. Okolnosti vezane uz to tko je financirao i izgradio obiteljsku kuću te je li nekretnina prije sklapanja Ugovora iz 1999. predstavljala bračnu stečevinu ili posebnu imovinu SO nisu odlučne za ishod ovog spora, jer ni njihovo utvrđenje na način za koji se tuženica zalaže ne bi isključilo naknadno raspolaganje SO s 1/2 predmetne nekretnine u korist tužiteljice.

25. Stoga žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan.

26. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

27. Za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu odlučno je predstavlja li Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. valjani pravni osnov za upis prava vlasništva tužiteljice na 1/2 predmetne nekretnine.

28. U vrijeme sklapanja toga Ugovora na snazi je bio Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO/91), koji ugovor o darovanju nije uređivao kao poseban ugovor, dok je člankom 27. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) propisano da se paragrafi Općeg građanskog zakonika glede darovanja primjenjuju kao pravna pravila ako su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske.

29. Prema pravnom pravilu iz § 938. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) darovanje je ugovor kojim se stvar drugome prepušta bez naknade, dok je prema § 943. OGZ-a za darovanje bez prave predaje potreban propisani oblik.

30. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi je bio i Zakon o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94 i 162/98 – dalje: ZJB), prema čijem je članku 53. stavku 1. točki 3. javnobilježnički akt bio potreban za pravnu valjanost darovnog ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca.

31. Kako je Ugovor od 12. kolovoza 1999. sklopljen u obliku javnobilježničkog akta OU-347/99, neosnovani su žalbeni navodi da je ovjeren samo potpis SO. Predmetni Ugovor nije privatna isprava s ovjerenim potpisom darovatelja, već je sklopljen upravo u obliku koji je tada važećim propisima bio predviđen za valjanost darovanja bez neposredne predaje stvari.

32. Na drukčiji zaključak ne utječu ni žalbeni navodi kojima tuženica valjanost Ugovora osporava pozivajući se na pravnu narav predmetne imovine. Ako je predmetna nekretnina predstavljala vlastitu imovinu SO, on je njome bio ovlašten raspolagati. S druge strane, ni eventualno utvrđenje da je predmetna nekretnina predstavljala zajedničku imovinu bračnih drugova, u okolnostima konkretnog slučaja, ne daje osnovu za zaključak o ništavosti predmetnog Ugovora, budući da je tužiteljica kao drugi bračni drug sudjelovala u njegovu sklapanju i prihvatila raspolaganje učinjeno u svoju korist.

33. Iz istog razloga ni Bračni ugovor iz 1983. i eventualno njime uspostavljen režim odvojene imovine ne dovode do drukčijeg zaključka. Čak i kada bi se prihvatilo žalbeno stajalište da je predmetna nekretnina bila vlastita imovina SO, prema članku 30. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV) on je kao vlasnik bio ovlašten njome raspolagati, pa tako i darovati njezinu 1/2 tužiteljici.

34. Stoga za odluku nisu odlučni ni žalbeni navodi o tome tko je financirao i izgradio predmetnu kuću niti pozivanje na pravne učinke ulaganja u tuđu nekretninu, jer tužiteljica svoje pravo ne temelji na stjecanju vlasništva građenjem ili ulaganjem, već na Ugovoru o darovanju od 12. kolovoza 1999.

35. Slijedom navedenog, žalbenim navodima nije dovedena u pitanje valjanost Ugovora o darovanju niti je osnovan prigovor njegove ništavosti. Polazeći od njegova sadržaja i oblika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da taj Ugovor predstavlja valjani pravni osnov za upis prava vlasništva tužiteljice na darovanom suvlasničkom dijelu.

36. Prema članku 115. stavku 1. i članku 119. stavku 1. ZV-a, na temelju valjanoga pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva vlasništvo prelazi na stjecatelja na način određen zakonom, dok se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe zakonom predviđenim upisom u zemljišnu knjigu. Stoga okolnost što tužiteljica na temelju Ugovora iz 1999. nije tada provela uknjižbu ne dovodi u pitanje valjanost pravnog osnova koji iz toga Ugovora proizlazi.

37. Na navedeno ne utječe ni kasnije raspolaganje SO u korist tuženice, jer je tužiteljica 29. siječnja 2019., prije kasnijeg raspolaganja od 20. ožujka 2019., ishodila zabilježbu ovog spora. Prema članku 81. stavku 2. tada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 – ispravak i 108/17 – dalje: ZZK), pravomoćna presuda donesena u zabilježenom sporu djeluje i protiv osoba koje su knjižna prava stekle nakon zabilježbe spora.

38. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da Ugovor o darovanju od 12. kolovoza 1999. predstavlja valjani pravni osnov za upis prava vlasništva tužiteljice na 1/2 predmetne nekretnine, pa žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

39. Pravilna je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke pobijanog rješenja. S obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u postupku, pravilno je prvostupanjski sud, primjenom članka 154. stavka 4. ZPP-a, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

40. Slijedom svega navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje tuženica ukazuje, niti je ovaj sud utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke te rješenje o troškovima postupka u točki II. izreke, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a i članku 380. točka 2. ZPP-a.

41. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je jer sa žalbom nije uspjela, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP- a.

42. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a, jer taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o žalbi.

43. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude i pod točkom I. izreke rješenja odluka prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.

Slavonski Brod, 23. rujna 2026

Predsjednik vijeća

Draženka Ilak