REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1440/2020-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr. sc. Dijani Vragović, u pravnoj stvari tužitelja TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vlatka Glad-Zakšek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, dana 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 21. prosinca 2006. broj ugovora 3208122839, kreditna partija broj 7103451220, između tužitelja JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelalčića 10, OIB:92963223473, potvrđen dana 22. prosinca 2006. po javnom bilježniku Vesni Pučar, Zagreb, pod br. Ou-1692/06 i to:

- čl. 3. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje isplatiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora,

- čl. 2. u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te

- čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno da se isti obvezuje kredit plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog 21. prosinca 2006. broj ugovora 3208122839, kreditna partija broj 7103451220, između tužitelja JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelalčića 10, OIB:92963223473, potvrđen dana 22. prosinca 2006. po javnom bilježniku Vesni Pučar, Zagreb, pod br. Ou-1692/06, u preostalom dijelu izuzev odredbi čl. 3. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na osnovi jednostrane odluke banke i da se korisnik kredita obvezuje isplatiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora te čl. 2. i 7. u dijelu kojim je ugovorena valuta švicarski franak za koji se veže glavnica .

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljen 29. siječnja 2016., broj dodatka ugovoru 3208122839/01, potvrđen po javnom bilježniku Jasminki Ankon, dana 24. veljače 2016. pod br. OV- 4006/2016 te Dodatak ugovoru o stambenom kreditu sklopljenom između stranaka 19. rujna 2019. broj ugovora 3208122839/II.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 21. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 213.547,00 CHF. Navodi da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da ništetnost tih odredbi, s obzirom da utvrđuju obvezu korisnika kredita, kao bitan sastojak Ugovora, posljedično „povlači“ ništetnost ostalih ugovornih odredbi, odnosno ugovora u cijelosti. Slijedom navedenog ništetan je i Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu. Stoga glavnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i dodataka ugovora o kreditu u cijelosti. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te osporava tužitelju svojstvo potrošača. Navodi kako su navedene odredbe razumljive i jasne. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (listovi 6-11 spisa), Dodatak Ugovor o kreditu od 9. siječnja 2016. (listovi 12-18), Dodatak Ugovoru o kreditu od 19. rujna 2019. (listovi 19-20), dopis tuženika od 12. studenog 2015. (list 40), izračun konverzije (listovi 42-52), Prijedlog izmjene ugovora (listovi 54-58) spis ovog suda broj Ovr-4315/19 (u priklopu) i spis broj P-5814/23 te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (listovi 136-137). Sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je stvarno dospjeli dug tužitelja na dan otkaza ugovora o kreditu, s obzirom da tužitelj u ovom postupku traži samo utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu stoga utvrđivanje stvarnog iznosa duga tužitelja na dan otkaza ugovora o kreditu nije odlučna činjenica koju bi bilo potrebno utvrđivati u ovom postupku.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), sud je utvrdio da je glavni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan. Slijedom navedenog, sud nije odlučivao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredit sklopio s tuženikom kao kreditorom 21. prosinca 2006. Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 213.547,00 CHF,

- da je predmetnim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF,

- da je sklopljen Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, 29. siječnja 2016. te Dodatak ugovoru o stambenom kreditu 19. rujna 2019.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti, kao i njegovih Dodataka, a s obzirom na navode tužitelja da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i valutnoj klauzuli.

7. U odnosu na svojstvo potrošača, valja reći da je Ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF (čl. 1.) tužitelju kao fizičkoj osobi radi kupnje nekretnine. Ujedno iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo radi kupnje stana za život jer je bio podstanar i to je stan u kojem i danas stanuje na adresi [adresa], i koji stan nije nikada iznajmljivao. U to vrijeme kao i danas zaposlen je u svojoj firmi Credo d.o.o. čija je glavna djelatnost skladištenje i preseljenje, čije sjedište je na adresi [adresa]. Njegova firma je na adresi [adresa], imala poslovni prostor u prizemlju iste zgrade, međutim taj prostor nije kupljen ovim kreditom već je kreditom kupljen stan i garaža. Iz Dodataka ugovoru o kreditu proizlazi da ih je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Zbog navedenog ovaj sud zaključuje da je korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu kao potrošač.

8. Sud je radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužitelja izvršio uvid u Ugovor o kreditu te je saslušao tužitelja.

8.1. Iz odredbe čl. 3. Ugovora proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,50 % godišnje te da se korisnik kredita obvezuje isplatiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.

8.2. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te je čl. 7. ugovoreno da se isti obvezuje kredit plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF.

9. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP -a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

13. Imajući na umu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

14. U svom iskazu tužitelj je naveo da je banka sastavila ugovor, kojeg je pročitao, razumio koliko je mogao kao laik. Nije ekonomist pa je samo načelno znao što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. U banci mu nisu objašnjavali na temelju koji parametara se može mijenjati kamatna stopa niti su ga upozorili na rizike porasta tečaja CHF. Uzeo je kredit u CHF jer za drugo nije bio kreditno sposoban, a tražio je kredit u eurima. O odredbama ugovora o kreditu nije pregovarao već je bio sretan da su mu ponudili ugovor. Ne sjeća se odredbe o naknadama i troškovima, ali zna da mu nisu pojašnjavali za što se te naknade plaćaju. Misli da je ugovor u cijelosti ništetan zbog načina na koji je sklopljen i zbog odredaba koje su toliko nepovoljne za njega, a toliko povoljnije za banku. Navodi da se rata kredita mijenjala na način da je iz početka bila 4.800,00 do 5.200,00 kuna da bi kasnije neke od najvećih rata prelazile 9.000,00 kuna ili 10.000,00 kuna, što mu je bio problem za plaćati. S bankom je sklopio konverziju jer više nije mogao plaćati ratu. Nije osporavao obračun konverzije već je bio sretan da će se to riješiti. Prilikom potpisivanja konverzije nije bilo govora o tome da bi se njezinim prihvatom odrekao se svojih prava. Niti je u tom trenutku znao da je valutna klauzula u CHF ništetna. Ugovor o kreditu otkazan je 2018. ili 2019., ne može točno reći iz kojih razloga jer je pokušao dugovanje po tom kreditu otplatiti i prodajom garaže koji iznos je uplaćen banci na ime duga. Nastao je problem kada je odbio solemnizirati ugovor o kreditu ili njegov dodatak u kojem je stajalo da se odriče prava na naknadu i potraživanja s osnove preplaćenih rata.

14.1. Sud je u prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan u dijelu u kojem navodi da je prihvatio sklapanje navedenog ugovora jer je riječ o jedinoj ponudi kredita koju je dobio, a bez posebnog upozorenja vezano uz porast tečaja valute CHF. Iz iskaza također slijedi da se nije posebno pregovaralo u pogledu odredaba koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i naknade koje se kao korisnik kredita obvezao platiti. Na temelju navedenog ovaj sud zaključuje da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te naknadama tužitelju nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da se o istima nije pojedinačno pregovaralo zbog čega uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja (tako i VSRH u Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019. i dr.). Ujedno iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogo pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadama.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 4607 i 79/07, dalje ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.

16. Korisnik kredita, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo korisnika kredita u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo a korisnikom kredita, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

17. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, odnosno da se o njima nije moglo pregovarati jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da se o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu naknadu nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.). Slijedom navedenog utvrđena je ništetnom.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 3. spornog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i plaćanje naknada te čl. 2 i 7. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

19. Međutim, ništetnost navedenih ugovornih odredbi ipak za sobom ne povlači ništetnost čitavog predmetno Ugovora jer isti može opstati i bez navedenih odredbi u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a.

19.1. Naime, kako su prema odredbi čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, naknada za obradu kredita i prijevremena otplata kredita, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Stoga je valjalo zahtjev tužitelja da se predmetni Ugovor utvrdi u cijelosti ništetnim odbiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

20. S obzirom da je sud našao osnovanim prihvatiti zahtjev radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope, valutnu klauzulu i plaćanje naknada, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev kao djelomično osnovan pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

21. Iako sud u ovom postupku s obzirom na djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev nije ovlašten odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, valja reći da u slučaju kada se glavnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora u takvom je zahtjevu sadržano i utvrđenje ništetnosti i pojedinih ugovornih odredbi.

22. U odnosu na zahtjev tužitelja da se u cijelosti utvrdi ništetnim Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, 29. siječnja 2016. te Dodatak ugovoru o stambenom kreditu 19. rujna 2019., valja reći da iz činjeničnih navoda tužbe nije jasno koji bi to bili razlozi njihove ništetnosti dok je tužitelj naveo da mu je tuženik nezakonito otkazao ugovor o kreditu jer nije bilo uvjeta za otkaz pa se bez toga ne može uspostaviti ravnoteža niti se tužitelj može vratiti u činjeničnu i pravnu poziciju kao da ništetnih odredbi nije bilo.

22.1. Sama okolnost da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u CHF) ocijenjene ništetnima ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Dodatak ne predstavlja novaciju u smislu odredbe članka 326. ZOO-a, pa se opće pravilo da novacija nema učinka ako je prijašnja obveza ništetna ne može primijeniti. Dodatak čini novu i samostalnu pravnu osnovu utemeljenu na prisilnoj odredbi zakona, koja ima vlastite pravne učinke neovisno o valjanosti odredaba osnovnog ugovora. Stoga ni pozivanje na opće pravilo ZOO-a o tome da ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjanim kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO) nije primjenjivo na Dodatak (VSRH, Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.). Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ZIDZPK/15 ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima (VSRH u odluci broj Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.). Slijedom navedenog, kako sud nije našao razloge zbog kojih bi navedeni Dodaci ugovoru bili ništetni, odbijen je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu.

23. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova ko ji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

23.1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je djelomično uspio u sporu u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu, i to u pogledu odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula te naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, stoga je sud, imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona, odlučio da će svaka stranka snositi svoje troškove postupka.

23.2. Slijedom navedenog, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, kako je to odlučeno u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 23. rujna 2026.

Sutkinja:

dr. sc. Dijana Vragović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.