REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3059/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SN, OIB: [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ljubičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić-Vrdoljak & partneri d.o.o. Split, protiv 1. tuženice SNF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću i 2. tuženice DN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1406/2025-2 od 10. ožujka 2026., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-298/2023 od 6. veljače 2025., u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1406/2025-2 od 10. ožujka 2026., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-298/2023 od 6. veljače 2025., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
4. Tvrdnje tužitelja kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja svode se na neslaganje o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji. Naime, tužitelj u prijedlogu dijelom pitanja i obrazloženjem prijedloga sadržajno ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima, te zapravo iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni i posljedično tome, problematizira pitanje utvrđenja činjenica, a takva pitanja, koja su utemeljena na preispitivanju činjeničnih okolnosti konkretnog predmeta koje predlagatelj ocjenjuje drugačije od suda, ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku, a niti su tako postavljena važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Pri tomu valja ukazati da pitanja, koja se odnose na okolnosti konkretnog spora i shvaćanje tužitelja o tome kako je sud trebao ocijeniti dokaze i primijeniti materijalno pravo, nemaju opći karakter (značenje, važnost) u smislu da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na navedena pitanja moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi.
5. S tim u vezi valja naglasiti da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je bila namjera pok. prednika stranaka LN da jednog dana tužitelj postane vlasnik spornih nekretnina, tj. da je nekretnine koje su predmet tužbe isti zaista bio namijenio tužitelju, ali da do stvarne realizacije te namjere nije došlo slijedom čega se takva namjera pok. LN, o kojoj su iskazivali svjedoci, ne može smatrati usmenom oporukom jer nedostaju izvanredne okolnosti. U tom smislu drugostupanjski sud ističe i činjenicu da nakon brisanja založnog prava na spornim nekretninama pok. LN istima nije raspolagao ni u korist tužitelja niti u korist neke druge osobe, a mogao je to učiniti.
6. U odnosu na pitanja kojima se problematizira stjecanje prava vlasništva dosjelošću valja ukazati na zaključke suda drugog stupnja da „prvostupanjski sud nije mogao ocjenjivati pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina na temelju dosjelosti, jer tužitelji ni u tužbi niti tijekom postupka nije isticao činjenice vezane za stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Naime, za slučaj stjecanja vlasništva dosjelošću potrebno je bilo iznijeti činjenične tvrdnje glede kvalitete posjedovanja i vremena posjedovanja, a takvi navodi nisu bili izneseni ni u tužbi niti tijekom postupka (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-55/19 od 26. travnja 2022.). Zbog toga ni ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati i ocjenjivati postojanje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a u odnosu na koji temelj tužitelj u žalbi samo kratko naznačuje „sud nam čak odbija i dosjelost koju možda ne bi trebao odbijati“, bez ikakvih konkretnih žalbenih navoda“.
7. Stoga u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji naznačena pitanja nisu važna u smislu čl. 385. st. 1. ZPP-a jer odlučivanje u granicama zahtjeva u smislu čl. 2. ZPP -a podrazumijeva ne samo donošenje meritorne odluke upravo o postavljenom zahtjevu, kako on glasi, već i utemeljenje presude kojom se tužbeni zahtjev prihvaća na upravo onoj činjeničnoj osnovi na kojoj sam tužitelj temelji taj zahtjev. Pri tomu valja istaknuti da navodi o tomu da se tužitelj nalazi u posjedu spornih nekretnina ne upućuju na dosjelost (u tom smislu i ovaj sud u odlukama broj Rev-2702/1990, Rev-1519/2018-3 i Rev-55/2019-2).
8. Postavljenim pitanjem kojim se problematizira ocjena dokaza - javnobilježničke izjave 2. tuženice, tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke jer drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi jasne razloge zašto taj dokaz nije ocjenjivao dok u odlukama ovog suda, na koje se kao razlog važnosti tužitelj poziva nije izneseno pravno shvaćanje o postavljenom pitanju. Naime, u odluci broj Rev-x-869/2014 raspravljano je pitanje Ugovora o prodaji dionica, dok je u odluci broj Rev-2014/2015 revizija odbačena i u odnosu na postavljeno pitanje nije izneseno pravno shvaćanje.
9. Pitanjima kojima tužitelj problematizira konvalidaciju ugovora o darovanju i pravu predaju spornih nekretnina pozivajući se na čl. 482. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) i obrazlažući da se nedostatak propisanog oblika ugovora o darovanju nekretnine može nadomjestiti stvarnom predajom nekretnine u neposredan posjed daroprimca, valja istaknuti da tužitelj isto nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude na način kako je problematizira u prijedlogu pa, u pogledu tih navoda, ne može tek u ovom stupnju postupka tražiti pravnu zaštitu, jer se tim pitanjima drugostupanjski sud nije ni bavio. Naime, prema odredbi čl. 389.b st. 2. ZPP -a u prijedlogu za dopuštenje revizije ne mogu se iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi, osim onih koji se odnose na razloge važnosti pitanja iz čl. 385.a ZPP -a zbog kojih se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi. S obzirom na to da tužitelj gore navedene činjenice nije isticao u žalbi, ne može ih u smislu navedene odredbe iznositi niti u revizijskoj fazi postupka.
10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP -a, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 23. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
