REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2813/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Dubravke Srečec Fletko članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Grubeša, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika DIDI d.o.o. OIB: 79387959049, sa sjedištem u Đakovu, Korčulanska 23, kojeg zastupa punomoćnica Jasna Špiranović, odvjetnica u Slavonskom Brodu, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-281/2024-2 od 24. veljače 2026., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-127/2023-17 od 17. studenoga 2023., u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-281/2024-2 od 24. veljače 2026., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-127/2023-17 od 17. studenoga 2023., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica predlaže odbiti, a podredno odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
4. U odnosu na postavljena pitanja u prvom redu valja istaknuti da je u postupku pred drugostupanjskim sudom utvrđeno da iz sadržaja predugovora proizlazi da on sadrži bitne sastojke ugovora o kupoprodaji, a to su predmet ugovora (nekretnina) i kupoprodajna cijena, a kako je sklopljen i u pisanoj formi koju zakon propisuje za tu vrstu ugovora te je i ugovorena kapara, to isti u smislu odredbe čl. 268. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) obvezuje odnosno ima pravne učinke ugovora o kupoprodaji, a što je sukladno pravom shvaćanju ovog suda izraženom u brojnim odlukama (primjerice broj Rev-1199/09 od 18. listopada 2011., Rev-1737/2011 od 26. veljače 2013., Rev-2128/2014 od 3. studenoga 2015., Rev-2479/2017 od 12. siječnja 2022., Rev-602/2020 od 9. siječnja 2024., Rev-1318/2021 od 26. ožujka 2024. i dr.).
5. Postavljenim pitanjima tuženik polazi od pogrešne pretpostavke temeljeći svako pitanje na tvrdnji da je između stranaka sklopljen predugovor. Naime, u postupku je utvrđeno da sklopljeni predugovor sadržajno predstavlja kupoprodajni ugovor sklopljen između stranaka te je proizveo pravni učinak glede kupoprodaje nekretnine. Pravni posao kojega su stranke naslovile kao „predugovor“, a koji sadrži ne samo bitne elemente glavnog ugovora već su stranke istim preuzele obvezu plaćanja cijene, ugovorile su plaćanje kapare (koja je i isplaćena) i predaju u posjed prilikom primopredaje stana uz istovremenu obvezu kupca na plaćanje kupoprodajne cijene to se (pred)ugovor treba smatrati glavnim ugovorom neovisno o tomu kako su stranke naslovile taj pravni posao, a što je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda izraženog u naprijed navedenim odlukama.
6. U odnosu na isplatu kupoprodajne cijene valja odgovoriti da je u postupku utvrđeno da rok za izvršenje te obveze tužiteljice nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora jer iz odredbe čl. 4. ugovora proizlazi da je tuženik bio u obvezi dovršiti stan do konca 2002. i predati ga u posjed tužiteljici nakon ishođenja potrebne dokumentacije uz uvjet istovremene isplate ugovorene cijene na način utvrđen u odjeljku III. predugovora. Kako predmetni stan tuženik nije dovršio do konca 2022. niti pozvao tužiteljicu na predaju stana u posjed, kojim trenutkom bi tek, prema odredbi u odjeljku III. predugovora, dospjela njena obveza plaćanja. Ovo stoga jer je u odjeljku III. predugovora ugovoreno da će kupac ugovoreni iznos kupoprodajne cijene platiti na IBAN račun prodavatelja prilikom primopredaje stana.
7. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na izdavanje tabularne isprave proizlazi kao obveza tuženika iz dvostranog pravnog posla prema tužiteljici kao drugoj ugovornoj stranci jer se radi o derivativnom stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla.
8. Kako predmetni predugovor ima značaj ugovora o prodaji, u konkretnom slučaju radi se o obveznopravnom odnosu stranaka, pa je osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno prosuđivana primjenom odredaba obveznog prava koje uređuju pravila istovremenog ispunjenja, tj. primjenom čl. 358. st. 1. ZOO-a, odnosno odredbe čl. 397. ZOO-a (koja regulira istovremeno ispunjenje kod kupoprodajnog ugovora).
9. Odluke ovog suda na koje se tuženik poziva kao razlog važnosti postavljenih pitanja ne mogu se cijeniti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
9.1. Upravo je odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1897/1983 od 17. svibnja 1984., na koju se tuženik poziva, izraženo pravno shvaćanje da predugovor koji sadrži ne samo sve bitne sastojke glavnog ugovora već su njime stranke preuzele i obvezu plaćanja cijene i predaje u posjed treba smatrati glavnim ugovorom, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u odluci broj Rev-2479/2017 od 12. siječnja 2022., te je sukladno shvaćanju iz pobijane odluke.
9.2. Ni odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2367/2014 od 26. travnja 2016., ne predstavlja razlog važnosti postavljenih pitanja jer je u toj odluci predmet spora zahtjev na utvrđenje da je raskinut predugovor o kupnji nekretnine i da je tužitelj tuženiku vratio iznos od 1.000.000,00 kn „koji je temeljem istog ugovora primio po osnovu kupoprodajne cijene“, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 524.561,02 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
9.3. Pozivajući se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 3093/2021 od 2. rujna 2022., tuženik citira dio odluke zanemarujući da je u toj pravnoj stvari utvrđeno da za sklopljeni predugovor nije utvrđeno postojanje pretpostavki iz čl. 268. st. 3. ZOO-a odnosno nije utvrđeno da je tuženik kao kupac nekretnine dao tužitelju kaparu, pa da bi se na temelju zakonske odredbe iz čl. 303. st. 1. ZOO -a smatralo kako je ugovor sklopljen te da iz tako stipuliranog predugovora ne proizlazi da su stranke zaključile valjani ugovor o kupoprodaji.
9.4. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-907/2014 od 7. studenoga 2018., predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati dvostruku kaparu uslijed raskida ugovora o prodaji nekretnine zbog neispunjenja, a za što je odgovoran tuženik iz razloga što nije svoju obvezu izvršio u fiksnom roku, dok je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da ispunjenje obveze tužiteljice na isplatu kupoprodajne cijene u određenom roku nije ugovoreno kao bitan sastojak ugovora (kada bi ugovoreni rok imao za ugovor karakter raskidajuće klauzule).
9.5. U odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1432/2020 od 28. listopada 2021., preliminarnom ugovoru sud nije dao značaj predugovora, a niti je ugovorenom iznosu od 16.500,00 Eur-a dao značaj kapare već djelomičnog ispunjenja obveze, slijedom čega ni ta odluka ne predstavlja razlog važnosti u smislu odredbe čl. 395.a st. 1. ZPP-a.
9.6. Odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-16/2022 od 1. lipnja 2022. odnosila se na za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu u dijelu kojim se osniva založno pravo na nekretninama, te utvrđenje ništetnim međuvlasničkog ugovora, te nije izraženo pravno shvaćanje koje bi imalo ikakve pravne povezanosti s postavljenim pitanjima.
10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP -a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješiti kao u toč. I. izreke.
11. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 23. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
