REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-8/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŽ iz [adresa], Dr. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Brunu Čohilju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, Republika Austrija, Paldau, Paldau 40, OIB: 25376204437, zastupanog po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar d.o.o. u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1017/2023-16 od 6. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-26/2023-35 od 4. travnja 2023., u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tužitelja.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1043/10 od 15. rujna 2010. nedopuštena za iznos od 6.636,14 EUR/ 50.000,00 kn (toč. I. izreke), tužbeni zahtjev je odbijen u preostalom dijelu kojim je predloženo utvrditi da je navedena ovrha nedopuštena (toč. II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja radi naknade parničnih troškova (toč. III. izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 16.386,28 EUR/ 123.462,43 kn zajedno sa zakonskim kamatama, dok je u dijelu iznad dosuđenog odbijen zahtjev tuženika radi naknade parničnih troškova (toč. IV. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke (toč. I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja radi naknade troška žalbe (toč. II. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika radi naknade troška odgovora na žalbu (toč. III. izreke).
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-2777/2025-2 od 1. srpnja 2025. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude drugostupanjskog suda zbog pravnog pitanja:
„Kod ustupanja tražbine radi ispunjenja (čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima) da li je samo primatelj ustupljene tražbine ovlašten (aktivno legitimiran) za vođenje postupka prisilne naplate?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) podnio reviziju protiv presude suda drugog stupnja zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, predlažući ukinuti odluke nižestupanjskih sudova, podredno preinačiti pobijanu presudu drugostupanjskog suda, uz naknadu troškova revizijskog postupka.
5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbaciti, podredno odbiti reviziju tužitelja, uz naknadu troška odgovora na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. S obzirom na sadržaj pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom predmetu, u ovom je stupnju postupka sporno je li kod ustupanja tražbine radi ispunjenja u smislu čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) samo primatelj ustupljene tražbine ovlašten (aktivno legitimiran) za vođenje postupka prisilne naplate.
9. Predmet spora je zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu poslovni broj Ovr-1043/10 od 15. rujna 2010.
10. Sud prvog stupnja ocijenio je kako je predmetna ovrha nedopuštena za iznos od 6.636,14 EUR koji je tužitelj podmirio u tijeku postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da tuženik tražbinu radi čije se naplate vodi sporni ovršni postupak nije ustupio trećoj osobi (društvu EOS MATRIX d.o.o.), već da je navedeno društvo samo opunomoćio za poduzimanje pojedinih radnji u svrhu naplate iste tražbine, uključujući zaprimanje uplata od tužitelja.
11. Sud drugog stupnja ocijenio je kako je između tuženika i društva EOS MATRIX d.o.o. bio sklopljen ugovor u smislu odredbe čl. 88. st. 2. ZOO (tzv. inkaso cesija), budući da se sva ovlaštenja koja je tuženik (vjerovnik tužitelja kao dužnika) prenio na društvo EOS MATRIX d.o.o. odnose na ustupanje potraživanja iz ugovora o kreditu radi naplate od dužnika, te da se ne radi o „pravoj cesiji“ budući da tražbina ostaje u ustupiteljevoj imovini sve do naplate od dužnika, slijedom čega ju dužnik može valjano ispuniti i ustupitelju i primatelju.
12. Tužitelj u reviziji navodi kako je prijenosom tražbine sa cedenta cesionar postaje formalni ovlaštenik tražbine, a time i isključivo aktivno legitimiran za vođenje postupka prisilne naplate, dok cedent gubi ovlaštenje zahtijevati naplatu od dužnika.
13. Sukladno odredbi čl. 88. st. 1. ZOO, kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine, dok je odredbom čl. 88. st. 2. ZOO propisano da se, kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. Odredbom čl. 88. st. 4. ZOO nadalje je propisano kako u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju.
14. U pogledu razloga na kojima tužitelj temelji reviziju, potrebno je ukazati na pravno shvaćanje izraženo u odluci ovog suda broj Rev-1050/2021-2 od 28. rujna 2021. koje glasi:
„5.1. Iz navedenih odredbi proizlazi da se, kada se radi o prijenosa tražbine radi ispunjenja dužnikova obveza gasi, odnosno smanjuje, tek kad vjerovnik (primatelj) naplati ustupljenu tražbinu. Posebnost ustupanja radi ispunjenja ogleda se u mogućnosti da dužnik ustupljene tražbine (cesus) može ispuniti obvezu i cedentu i cesionaru, čak i kada je obaviješten o ustupanju (čl. 88. st. 4. ZOO), jer kod ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini ustupitelja do naplate od dužnika, pa dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kada je obaviješten o ustupu, što nije slučaj kod redovite cesije (čl. 82. i 83. ZOO-a). Ne naplati li se primatelj u cijelosti, zadržava ono što je naplatio od dužnika, a za ostatak tražbine i dalje ima zahtjev prema ustupitelju.
15.2. Ustup umjesto ispunjenja postoji kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu koju ima prema svom dužniku, kako bi se tim ustupom oslobodio svoje obveze. Sklapanjem ugovora o cesiji dužnikova se obveza gasi do svote tako ustupljene tražbine (čl. 88. st. 1. ZOO-a). Ovakvo odstupanje je ustvari zamjena ispunjenja jer su se vjerovnik i dužnik sporazumjeli da će se dužnik osloboditi svoje obveze na taj način što će umjesto dužne činidbe ispuniti neku drugu, ovdje umjesto isplate duga svom vjerovniku ustupa mu svoje tražbine prema trećemu. Ustupitelj može ustupiti primatelju cijelu ili dio tražbina, već prema tome koliko mu je dužan. Ustupljena tražbina u trenutku sklapanja ugovora prelazi u imovinu primatelja. Ustupom mjesto ispunjenja gasi se obveza koju je ustupitelj imao prema primatelju do svote ustupljene tražbine, ali se gasi i tražbina ustupitelja prema dužniku jer ona prelazi na primatelja.
16. Prema navedenom, razlika između ove dvije vrste ustupa tražbine je u tome što je kod ustupanja umjesto ispunjenja namjera ugovornih strana da se dužnik oslobodi svoje obveze koju ima prema vjerovniku ustupanjem tražbine, dakle, da svoju obvezu podmiri isključivo ustupom, a ne plaćanjem vjerovniku. Kod ove vrste ustupa primatelj sklapanjem ugovora postaje vjerovnik ustupljene tražbine i ona postaje dio njegove imovine, dok kod ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini ustupitelja sve do njene naplate od dužnika te je upravo to i razlog zbog kojeg dužnik kod ove vrste ustupa može svoju obvezu ispuniti ustupitelju neovisno o tome što je obaviješten o ustupanju. Isto tako, kod ove vrste ustupa vjerovnik (primatelj, cesionar) koji se nije uspio naplatiti od dužnika (cesusa) može tražiti naplatu od svojeg dužnika (ustupitelja, cedenta).“.
15. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, proizlazi kako kod ustupanja tražbine radi ispunjenja (sukladno čl. 88. st. 2. ZOO) tražbina ostaje u imovini ustupitelja sve do naplate od dužnika ustupljene tražbine, pri čemu dužnik istu tražbinu može ispuniti i ustupitelju i primatelju tražbine, dok se kod ustupanja tražbine umjesto ispunjenja (prema čl. 88. st. 1. ZOO) tražbina ustupitelja gasi prema dužniku jer ona prelazi na primatelja.
16. Slijedom navedenog, s obzirom da kod ustupanja tražbine radi ispunjenja (čl. 88. st. 2. ZOO) tražbina sve do naplate ostaje u imovini ustupitelja, to proizlazi kako ustupitelj ostaje ovlašten (aktivno legitimiran) i za vođenje postupka prisilne naplate takve tražbine. Stoga na postavljeno revizijsko pitanje tužitelja valja odgovoriti kako kod ustupanja tražbine radi ispunjenja primatelj ustupljene tražbine nije jedini ni isključivo ovlašten (aktivno legitimiran) za vođenje postupka prisilne naplate, već je uz njega za to ovlašten i ustupitelj sve do naplate ustupljene tražbine od dužnika.
17. Iz navedenih razloga, s obzirom da shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na postavljeno pitanje ne odstupa od shvaćanja ovog suda, to se revizija tužitelja ukazuje neosnovanom, te ju je valjalo odbiti na temelju čl. 391. st. 6. ZPP i odlučiti kao u izreci.
18. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, budući da ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), s obzirom da tuženik u navedenom podnesku ne iznosi nikakve okolnosti koje bi bile relevantne ovom sudu za donošenje odluke povodom podnesene revizije.
Zagreb, 23. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
