Poslovni broj: Usž-3152/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi zastare prava na naplatu poreznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3170/2025-6 od 26. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3170/2025-6 od 26. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-23/24-01/114, urbroj: 513-04-25-2 od 20. lipnja 2025.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnom ističe da je u konkretnom slučaju zanemarena činjenica što je trenutak izvršnosti rješenja kojim je porezno tijelo utvrdilo obvezu odgođen zbog višegodišnjeg zakonom nedopuštenog postupanja drugostupanjskog tijela. Smatra da sud nije utvrdio na temelju kojeg konkretnog dokaza smatra da je prvostupanjsko rješenje postalo izvršno dana 11. rujna 2020. Prigovara što sud nije obrazložio zašto bi propuštanje tužitelja da koristi dodatni pravni lijek zbog šutnje uprave moglo prebaciti posljedice nezakonitog postupanja javnopravnog tijela na tužitelja i time produžiti razdoblje u kojem se može provesti naplata. Tužitelj prigovara što mu na održanoj raspravi nije omogućeno stvarno i djelotvorno usmeno izlaganje odlučnih navoda. Ukazuje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je članak 108. stavak 4. Općeg poreznog zakona tumačio izolirano, bez nužnog sistematskog povezivanja s odredbama koje uređuju žalbeni postupak i zakonski rok za odlučivanje o žalbi. U odnosu na navedeno, ističe da je zakonita odluka po žalbi trebala biti donesena i dostavljena tijekom 2016. stoga je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2017. i protekom šestogodišnjeg roka nastupila bi 1. siječnja 2023. Tužitelj zaključuje da nije mogao i ne smije biti doveden u lošiji položaj zato što je koristio redoviti pravni lijek. Za svoju utvrđenja tužitelj se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Smatra da se početak zastare prava na naplatu ne može pomaknuti zbog nezakonite pasivnosti drugostupanjskog poreznog tijela. Predlaže da Sud usvoji žalbu tužitelja, preinači pobijanu presudu prvostupanjskog suda, usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, poništi rješenje od 20. lipnja 2025. i rješenje od 22. kolovoza 2024. te da se utvrdi da je nastupila zastara prava na naplatu predmetnog poreznog duga, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/04. i 39/26.) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka u spisu predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužitelj 20. travnja 2023. i 19. rujna 2023. podnio zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga koji se odnosi na poreznu obvezu utvrđenu u postupku poreznog nadzora rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb, klasa: UP/I-215-02/16-01/10, urbroj: 513-07-24-01/16-02 od 6. svibnja 2019. koje je postalo izvršno dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbija, a to je u konkretnom slučaju bilo drugostupanjsko rješenje od 29. svibnja 2020. koje je postalo izvršno 11. rujna 2020. Nadalje, proizlazi da je rješenjem tuženika od 20. lipnja 2025. koje je predmet ovog upravnog spora odbijena žalba tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja od 22. kolovoza 2024. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga.
8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 108. stavka 1. i 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 144/22.)
10. Imajući na umu dokumentaciju u spisu predmeta i navedene odredbe Općeg poreznog zakona prvostupanjski je sud osnovano zaključio da su prvostupanjsko porezno tijelo i tuženik pravilno i zakonito postupili kada su odbili zahtjev tužitelja za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga iz razloga jer iz podataka u spisu proizlazi da zastara predmetnog duga nije nastupila.
10. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelju porezna obveza utvrđena rješenjem tijela prvog stupnja od 6. svibnja 2016. koje je postalo izvršno 11 . rujna 2021. zastara prava na naplatu predmetne porezne obveze počela je teći 1. siječnja 2022. slijedom čega do podnošenja zahtjeva tužitelja za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga 20. travnja 2023. i 19. rujna 2023. nije protekao šestogodišnji rok zastare propisan člankom 108. stavkom 1. Općeg poreznog zakona, pa je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da su rješenja tijela prvog stupnja i tuženika kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga zakonita.
11. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
12. Prigovor tužitelja o dugotrajnosti postupka odlučivanja o žalbi, koja je prema njegovom navodu za posljedicu imalo kasniji početak tijeka zastare prava na naplatu poreznog duga nisu osnovani. Naime, zastara prava na naplatu poreznog duga počela je teći od izvršnosti rješenja kojim je porezna obveza utvrđena, a koje je u konkretnom slučaju nastupilo dostavom drugostupanjskog rješenja tužitelju 11. rujna 2020. Stoga okolnost da je o žalbi tužitelja na prvostupanjsko porezno rješenje odlučeno nakon proteka određenog vremenskog razdoblja nije od utjecaja na zakonom propisani početak tijeka zastare.
13. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga, kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 23. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
