Poslovni broj: Usž-2892/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Davor Popović, odvjetnik u Karlovcu, Kralja Tomislava 6 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, OIB: 36162371878, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2180/2024-5 od 20. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2180/2024-5 od 20. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, KLASA: NK-UP/II-114-04/24-02/98, URBROJ : 511-01-158-24-5 od 31. listopada 2024., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 31. listopada 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda MUP-a, Zagreb, KLASA: NK-UP/I-114-04/23-02/243, urbroj: 511-01-158-24-7 od 4. rujna 2024. kojim je utvrđeno da je tužitelj odgovoran za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji ("Narodne novine", 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.) opisane kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije“, zbog čega mu je temeljem članka 110. stavka 2. točke 6. istog Zakona izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe, a u bitnom iz razloga jer je učitavao i dijelio sadržaje koji se karakteriziraju kao dječja pornografija.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom ističe da sud u postupku nije proveo niti jedan dokaz, već je svoju odluku utemeljio isključivo na tvrdnji tuženika koji je pogrešno interpretirao obranu tužitelja u disciplinskom postupku. Ističe da je činjenični opis teže povrede službene dužnosti identičan s činjeničnim opisom kaznenog djela u vezi kojeg se vodi kazneni postupak pa je tužitelj predložio uvid u kazneni spis, u kojem se postupku provodi informatičko vještačenje (koje još nije dovršeno), je li mobitel tužitelja bio hakiran i tko je osoba koja je izvršila učitavanje odnosno dijeljenje video sadržaja sa spornog mobitela tužitelja. Tužitelj smatra da nije jasno kako je u takvoj situaciji prvostupanjski sud faktično prejudicirao i kaznenu odgovornost tužitelja jer ukoliko je mobitel tužitelja bio hakiran i ukoliko tužitelj nije izvršio učitavanje i dijeljenje spornog sadržaja, tada nikako ne može postojati ni disciplinska odgovornost tužitelja. Ističe da je tvrdnja tuženika, koju prihvaća i sud, da tužitelj u svojoj obrani nije navodio da je njegov mobitel hakiran potpuno neosnovana i predstavlja povredu načela prava na obranu tužitelja u postupku. Navodi da je jasno i decidirano izjavio kako ne zna kako se sporni sadržaj našao na njegovom mobitelu pa je u takvoj situaciji jedini logičan zaključak da je mobitel tužitelja bio hakiran u vezi čega je tužitelj u kaznenom postupku dostavio i odgovarajuće dokaze. Smatra da je stoga osnovan njegov prijedlog da se zastane s ovim postupkom dok se ne provede informatičko vještačenje jer će se isključivo tim vještačenjem nesporno utvrditi je li tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te predmet vrati na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da su prigovori tužitelja u žalbi istovjetni prigovorima koje tužitelj ističe tijekom disciplinskog postupka i sudskog spora na koje prigovore mu je detaljno, argumentirano i razumljivo odgovoreno. Također ističe kako mogućnost istodobno vođenja disciplinskog i kaznenog postupka ne dovodi u pitanje samostalnost ovih oblika odgovornosti jer je riječ o primjeni različitih propisa na iste događaje. S time u vezi ističe, da u slučaju kada policijski službenik istom radnjom ostvari obilježja i disciplinskog i kaznenog postupka, kako je to u konkretnom slučaju, ne vrijedi načelo ne bis im idem, već načelo paralelne odgovornosti odnosno policijski službenik za to djelo može biti odgovoran i disciplinski i kazneno. Zaključno, tuženik ističe kako tužitelj tijekom usmene rasprave pred Prvostupanjskim disciplinskim sudom nije imao primjedbe niti na jedan provedeni dokaz, niti je predložio bilo koje druge dokaze kojima bi potvrdio svoje navode da nije napravio to za što se predmetnim zahtjevom tereti, dok je mogućnost hakiranja istaknuo tek u žalbenom postupku. Tuženik iz navedenih razloga predlaže da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu u granicama navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi za osporavanje prvostupanjske presude.
7. Prvostupanjski sud je održao raspravu čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Analizirajući podatke spisa predmeta, ovaj Sud je suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da je u provedenom disciplinskom postupku na temelju detaljne analize svih dokaza zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti dokazana odgovornost tužitelja za počinjenje djela koje mu se stavlja na teret, dok tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenja disciplinskih sudova , a niti je to učinio žalbenim navodima.
9. Naime, tužitelj i u žalbi ponavlja svoje navode da je donošenje ovdje disciplinskih rješenja preuranjeno jer se u odnosu na isto djelo protiv tužitelja vodi i kazneni postupak. U odnosu na taj prigovor ovaj Sud samo može ponoviti da se radi o odvojenim postupcima jer se u disciplinskom postupku utvrđuje postojanje disciplinske odgovornosti policijskih službenika, a ne njihova kaznena odgovornost, budući da je svrha disciplinskog postupka osiguranje urednog i učinkovitog djelovanja službe, kroz održavanje radne discipline, ali i kroz zaštitu ugleda i časti službe unutarnjim poslova pa eventualno postojanje prekršajne odnosno kaznene odgovornosti ne utječe na odlučivanje o postojanju disciplinske odgovornosti policijskog službenika.
10. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne nalaze osnovanim i od utjecaja na drukčiju odluku u predmetnoj upravnoj stvari, pa je trebalo temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 23. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
