Poslovni broj: Usž-2718/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Vjenceslava Radmanović, odvjetnica u Rijeci, Šime Ljubića 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, Rijeka, Žrtava fašizma 3, OIB: 36162371878, radi lakše povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-2576/2025-9 od 7. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-2576/2025-9 od 7. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijala, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, klasa: NK-UP/II-114-04/25-01/1, urbroj: 511-01-158-25-10 od 27. listopada 2025. kao i radi poništenja prvostupanjskog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko goranske, klasa: NK-UP/I-114-04/25-01/12, urbroj: 511-09-100-25-80 od 17. rujna 2025. ispravljenog rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko goranske, klasa: NK-UP/I-114-04/25- 01/12, urbroj: 511-09-100-25-85 od 8. listopada 2025. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnom prigovara što je prvostupanjski sud odlučne činjenice pogrešno utvrdio, što su mu odbijeni svi dokazni prijedlozi radi utvrđivanja odlučnih činjenica u vezi spornog događaja te prigovara što nije saslušan. Ističe da se sud nije pozvao na zakon iz kojeg bi proizlazilo da navedeno postupanje tužitelja predstavlja propust temeljem kojeg bi bio odgovoran za počinjenje lake povrede službene dužnosti. Ukazuje da svjedoci u službenoj zabilješci sastavljenoj istog dana kada se dogodio sporan događaj nisu naveli da je tužitelj izrekao predmetne riječi, a na ročištu su svi svjedoci lažno svjedočili da je tužitelj izgovorio navedene riječi. Ističe da je razgovor vodio isključivo sa GV te je prije dolaska policijskih službenika CV i NV nije razgovarao o njihovom pos tupanju prema strankama. Ističe da je GV o predmetnom događaju sastavila službenu zabilješku tek 19. prosinca 2024. Ukazuje da svjedok JV koji je tog dana bio u dežurstvu nije čuo navodne riječi koje se tužitelju stavljaju na teret. Prigovara što se sud nije očitovao o činjenici da su u upravnom postupku sudjelovali ČV te ŽV iako je tužitelj protiv njih podnio kaznene prijave. Tužitelj u žalbi opširno iznosi razloge iz kojih smatra da se radi o namještenom postupku. Prigovara što mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku čime je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Predlaže da Sud usvoji žalbu te preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu opširno iznosi tijek predmetne upravne stvari i ističe razloge iz kojih žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima. Predlaže da se žalba odbaci obzirom da tuženik ne raspolaže saznanjima je li tužitelj uz predmetnu žalbu dostavio punomoć odvjetnika Marka Krpana. Tuženik zaključuje da je činjenično stanje u odnosu na lakšu povredu službene dužnosti detaljno utvrđeno, da su se analizirali izvedeni dokazi pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te da je na temelju tako potpuno i nesporno utvrđenog činjeničnog stanja tuženik izrekao tužitelju odgovarajući disciplinsku kaznu. Ukazuje na odredbe članka 58., 47. i 9. Zakona o općem upravnom postupku te praksu Upravnog suda u Rijeci u odluci Us l-943/2023. Ukazuje da tužitelj ničim nije dokazao da bi svjedoci na ročištu lažno svjedočili. Zaključuje da je prvostupanjski sud proveo postupak sukladno pravilima sudskog postupka, pravilno i u cijelosti proveo dokazni postupak, potpuno i u cijelosti utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo. Predlaže da Sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. i 39/26.) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud utvrđuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz podataka spisa predmeta dostavljenih ovom Sudu iz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja proveden disciplinski postupak u kojem je utvrđeno da se tužitelj dana 18. prosinca 2024. za vrijeme rada, u vremenu od 15:44 sati do 19:01 sati u prostorijama operativnog dežurstva u II. policijskoj postaji Rijeka neuljudno odnosio prema šefici smjene GV na način da joj se obraćao povišenim tonom i vikom govoreći da je nesposobna, da ne zna raditi svoj posao, da ne zna razliku između kaznenog djela i prekršaja, te dana 18. prosinca 2024. u vremenu od 19:59 sati do 20:08 sati u prostorijama operativnog dežurstva u II. policijskoj postaji Rijeka neuljudno se odnosio prema šefici smjene CV na način da joj se obraćao povišenim tonom i vikom govoreći joj da je operativno dežurstvo glupo, da je nesposobna i glupa i da ne zna raditi svoj posao, čime je počinio lakšu povredu službene dužnosti iz članka 95. točka 4. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj: 34/11. – 56/19.) opisanu kao „neuljudan odnos prema strankama i suradnicima za vrijeme rada“ zbog čega mu je na temelju članka 110. stavka 1. točke 2. Zakona o policiji utvrđena novčana kazna u visini od 3% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu.

7. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom disciplinskom postupku.

8. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred prvostupanjskim disciplinskom sudom, pravilno su prvostupanjski sud i disciplinski sudovi primijenili materijalno pravo zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje disciplinske kazne zbog lakše povrede službene dužnosti iz članka 94. stavka 4. Zakona o policiji te je tužitelju izrečena novčana kazna.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima utemeljeno odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Razmatrajući podatke spisa predmeta ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da su iskazi saslušanih svjedoka GV, CV, DV, NV koji su bili neposredno nazočni predmetnog dana tijekom obavljanja službe tužitelja i iskazi ŠVZ i ĆV u bitnome podudarni. Naime, sadržajno su svi navedeni svjedoci u disciplinskom postupku iskazivali o neprimjerenom ponašanju i komuniciranju tužitelja spram nadređenih službenica. Navedeni iskazi podudaraju se kako sadržajno, tako i prostorno i vremenski. Nadalje se ističe da iskazivanje u obliku službene zabilješke svjedoka koji nisu bili neposredno nazočni predmetnog dana, a koji su saznanja stekli od osoba koje su bile neposredno nazočne, nije sporan, budući da i takav način utvrđivanja činjenica može biti podoban za njihovo ispitivanje i provjeru te ga je potrebno dovesti u svezu s ostalim dokazima. U tom smislu se ističe da je iskazivanje tih svjedoka također sadržajno podudarno iskazima svjedoka koji su bili neposredno nazočni.

11. Prigovor tužitelja koji je isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora kako u prvostupanjskom disciplinskom postupku nisu prihvaćeni njegovi dokazni prijedlozi i da nije sudjelovao u disciplinskom postupku ne utječu na drukčije rješenje predmetne upravne stvari. Naime, u upravnom postupku u smislu članka 58. stavka 1. i članka 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09. i 110/21.) svi dokazi su izjednačeni, pa službena osoba koja vodi postupak može neke dokaze prihvatiti, a neke ne prihvatiti pa prema tome odlučiti da li su neke činjenice dokazane ili ne, što ovisi o njezinom slobodnom uvjerenju, a sve da bi se utvrdile relevantne činjenice odnosno pravo činjenično i pravno stanje stvari. Potrebno je istaknuti da za prihvaćanje pojedinog dokaznog prijedloga treba postojati dovoljna vjerojatnost da je riječ o dokaznom sredstvu relevantnom i nužnom za utvrđivanje neke odlučne činjenice, a u okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjsko disciplinsko tijelo je provelo sve relevantne dokaze, iste detaljno analiziralo pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te je logično obrazložilo koji dokazi su dokazivali koje odlučne činjenice te na temelju tih dokaza pravilno utvrdilo činjenično stanje. Nadalje, ovaj Sud ocjenjuje kao neosnovane žalbene navode tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u disciplinskom postupku obzirom da iz podataka spisa predmeta proizlazi da mu je omogućeno aktivno sudjelovanje i to na način da se očituje o povredi službene dužnosti koja mu je stavljena na teret što je učinio u usmenoj formi na zapisnik 12. ožujka 2025. te na zapisnik 8. srpnja 2025. i 8. rujna 2025. kada je u spis dostavio pisanu obranu.

12. U pogledu prigovora tužitelja o neizvođenju predloženih dokaza u upravnom sporu, valja reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi u smislu članka 49. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, međutim dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocijenivši suvišnim izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio obzirom da se odlučne činjenice mogu utvrditi iz dokumentacije priložene spisu predmeta upravnog postupka i spora te izvođenje predloženih dokaza nije bilo nužno za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja.

13. Slijedom svega navedenog trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

14. S obzirom da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 23. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić