REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3603/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Dubravke Srečec Fletko članice vijeća i Svjetlane Vidović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nori Erceg, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi utvrđenja i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3650/2024-2 od 10. ožujka 2026., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-326/2022 od 11. travnja 2024., u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3650/2024-2 od 10. ožujka 2026., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-326/2022 od 11. travnja 2024., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. Tužitelj u prijedlogu, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP -a, ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP -a, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

4. Tvrdnje tužitelja kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja svode se na neslaganje o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji. Naime, tužitelj u prijedlogu dijelom pitanja i obrazloženjem prijedloga sadržajno ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima, te iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni i posljedično tome, problematizira pitanje utvrđenja činjenica, a takva pitanja, koja su utemeljena na preispitivanju činjeničnih okolnosti konkretnog predmeta koje predlagatelj ocjenjuje drugačije od suda, ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku, a niti su tako postavljena važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Pri tomu valja ukazati da pitanja, koja se odnose na okolnosti konkretnog spora i shvaćanje tužitelja o tome kako je sud trebao ocijeniti dokaze i primijeniti materijalno pravo, nemaju opći karakter (značenje, važnost) u smislu da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na navedena pitanja moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi.

5. Stoga u odnosu na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti da ocjena poštenja posjeda ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja (tako i ovaj sud primjerice u odluci broj Rev-1146/22 od 15. prosinca 2022.), a posebice ovisno o istaknutim prigovorima tuženika i provedenim rezultatima dokazivanja kako na okolnost mogućnosti stvari da bude predmet stjecanja prava vlasništva tako i na okolnost kvalitete (savjesnosti / poštenja) posjeda, kada je ista osporena (Rev-257/2024 od 5. ožujka 2024.). Kako je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je posjed obitelji tužitelja bio nesavjestan jer su znali da im pravo na taj posjed ne pripada, slijedom čega, tužitelj nije dokazao tražene pretpostavke vezano uz kvalitetu posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću niti je u tijeku postupka obrazložio zašto je suvlasništvo stekao upravo u ¼ dijela to je u postupku tuženica dokazala nepoštenje posjeda tužitelja. Pozivanje predlagatelja na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-3074/77, Rev-2426/1990 i Rev-597/2022 ne može se ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a jer navedene odluke ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu.

6. U odnosu na ostala postavljena pitanja, uz činjenicu da se pitanja svode na preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj je u prijedlogu propustio određeno navesti razloge zbog kojih smatra da bi upravo naznačena pitanja bila važna ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP -a, tj. zbog čega bi pitanja bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi, a što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. Okolnost da o određenom pravnom pitanju ne bi postojala praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sama po sebi pravno pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Tako navedeni razlozi ne ispunjavaju pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a jer nepostojanje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o određenom pitanju automatski ne znači ispunjenje pretpostavki za dopuštenost revizije. Uz to tužitelj niti ne ukazuje na možebitno postojanje različite prakse nižestupanjskih sudova o tom pitanju (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) niti iznosi druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije.

7. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a ocjena je ovog suda da tužitelj navodima iz prijedloga nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava, bilo povrijeđeno neko temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

8. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkim slučajevima (a što ovaj slučaj nije).

9. Imajući na umu ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenih pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelj bilo omogućeno da se izjasni o navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj odluci odgovoreno je na sve žalbene navode tužitelja od odlučnog značenja, pobijana presuda je obrazložena i udovoljava zahtjevu prava na obrazloženu odluku te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom niti išta ukazuje na to da bi tužitelju u postupku bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva odnosno tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.

10. Pritom, treba naglasiti da revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP - a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje revizije primarno vezana za donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Dakle, primjenjivo na okolnost konkretnog slučaja, revizijski sud u tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije doista ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede nekog temeljnog ljudskog prava jer neuspjeh u postupku ne znači da su tužitelju ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije.

11. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 23. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić