REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3160/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Pezer, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-223/2025-2 od 27. ožujka 2026., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-19/2023-29 od 13. lipnja 2025., u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-223/2025-2 od 27. ožujka 2026., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-19/2023-29 od 13. lipnja 2025., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
1.1. Tužitelj u prijedlogu, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP -a, ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP -a, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Ovo stoga jer odgovor na postavljena pitanja ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, odnosno utvrđenja u svakom pojedinom postupku. Naime, zaključak je nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da mu tuženica nije omogućila korištenje dnevne stanke, a da je teret dokaza na tužitelju, na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a na tužitelju. Nižestupanjski sudovi su takav zaključak donijeli u okolnostima ovog slučaja polazeći od činjenice da tuženica nije pozitivnim propisima imala predviđenu obvezu evidentiranja korištenja dnevnog odmora sukladno Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“, broj 73/17) te da na temelju izvedenih dokaza tužitelj nije dokazao da zbog radne angažiranosti u dežurstvu nije mogao koristi dnevne stanke, jer i prema iskazu svjedoka ta angažiranost nije bila cjelodnevna i nisu za vrijeme trajanja dežurstva stalno bile iznimne situacije zbog kojih tužitelj nije mogao koristiti dnevne stanke. Nadalje, niti odluka ovoga suda na koju se tužitelj pozvao poslovni broj Rev-300/2023 od 23. svibnja 2023. ne daje važnost postavljenim pitanjima jer je donesena u drugačijim pravnim i činjeničnim okolnostima. U tom predmetu sud je zaključio da je tužitelj na temelju zapovijedi dnevno radio 12 sati (na poslovima elektroničkog izviđanja, održavanja i osiguranja objekta), pa ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor od 60 minuta, a da tuženica nije ni tvrdila, a niti je dokazala da je tužitelju omogućila korištenje dnevnog odmora od 60 minuta jer samo pozivanje tuženice na Pravilnik o prehrani pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 131/13, 36/15, 51/15, 121/16 i 38/18), koji regulira tek pravo radnika na jedan obrok za 8 sati rada, a preko toga 3 dnevna obroka, nije dokaz da je korišten sporni uvećani dnevni odmor.
Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a ocjena je ovog suda da navodima iz prijedloga tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji.
4. Imajući na umu ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenih pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj odluci odgovoreno je na sve žalbene navode tužitelja od odlučnog značenja, pobijana presuda je obrazložena i udovoljava zahtjevu prava na obrazloženu odluku te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da je tužitelju povrijeđeno pravo jednakost pred zakonom.
5. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije, jer to što sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.
6. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 23. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
