REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1875/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vinko Arelić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Arelić & Mlinarić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđivanja pravne valjanosti usmene oporuke, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-977/2025-2 od 20. studenoga 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1428/2023-20 od 17. srpnja 2025., u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-977/2025-2 od 20. studenoga 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1428/2023-20 od 17. srpnja 2025., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. Tužitelj u prijedlogu, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP -a, ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica predlaže odbaciti, a podredno odbiti prijedlog kao neosnovan, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP -a, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

4. Tvrdnje tužitelja kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja svode se na neslaganje o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji. Naime, tužitelj u prijedlogu dijelom pitanja i obrazloženjem prijedloga sadržajno ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima, te iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni i posljedično tome, problematizira pitanje utvrđenja činjenica, a takva pitanja, koja su utemeljena na preispitivanju činjeničnih okolnosti konkretnog predmeta koje predlagatelj ocjenjuje drugačije od suda, ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku, a niti su tako postavljena važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Pri tomu valja ukazati da pitanja, koja se odnose na okolnosti konkretnog spora i shvaćanje tužitelja o tome kako je sud trebao ocijeniti dokaze i primijeniti materijalno pravo, nemaju opći karakter (značenje, važnost) u smislu da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na navedena pitanja moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi.

5. U odnosu na pitanja kojima se problematizira valjanost usmene oporuke u smislu čl. 37. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje: ZN) valja naglasiti da je dopuštenost usmene oporuke vezana uz postojanje određenih izvanrednih okolnosti, koje moraju ne samo objektivno postojati nego moraju (u određenom konkretnom slučaju) i spriječiti oporučitelja u sastavljanju pismene oporuke. Postojanje izvanrednih okolnosti je pravni standard, što znači da izvanredne okolnosti sudovi ocjenjuju prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Upravo su tako postupili nižestupanjski sudovi te na temelju izvedenih dokaza odlučili o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ocjenjujući izvanredne okolnosti time što se ostavitelj na sastavljanje usmene oporuke odlučio u trenutku dok je teško bolestan bio u bolnici i na dan diktiranja usmene oporuke nije se mogao pomaknuti i da je izgledao kao čovjek kojem je bolest uznapredovala te nije bio u mogućnosti napraviti pisanu oporuku, a što potvrđuje činjenica da je preminuo samo dva dana nakon usmenog očitovanja svoje volje, dok ga je u namjeri sastavljanja oporuke u pisanom obliku spriječila smrt. Naime, ostavitelj je imao namjeru sastaviti pisanu oporuku te je početkom tjedna u kojem je umro kontaktirao tuženicu da angažira odvjetnika, što je ona učinila, međutim do navedenog nije došlo jer je ostavitelj umro u bolnici drugi dan po sačinjenju usmene oporuke **.**.2021.

6. Smisao odredbe čl. 37. ZN-a je u tomu da u trenutku izvjesnosti skore smrti oporučitelj nema mogućnosti sačiniti pisanu oporuku jer ga u tome sprječavaju okolnosti koje su iznenada i nepredviđeno nastupile, a koje okolnosti su se u konkretnom slučaju ostvarile.

7. U pitanjima navedenim pod 2., 3. i 5. predlagatelj sugerira da je ostavitelj bio u stanju potpisati oporuku, a što je u suprotnosti s utvrđenjima u postupku pred nižestupanjskim sudovima da se okolnosti u kojima je sastavljena sporna usmena oporuka mogu smatrati izuzetnim prilikama uslijed kojih oporučitelj nije bio u mogućnosti sastaviti pisanu oporuku jer je izražavanje posljednje volje u pisanom obliku za njega bilo očigledno teži način od usmenog izražavanja. Nižestupanjski sudovi su postojanje izvanrednih okolnosti cijenili u trenutku davanja izjave usmene oporuke, što je u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženog u brojnim odlukama (primjerice broj Rev-x- 954/2014-2 od 10. prosinca 2014.).

8. Šestim pitanjem se preispituje pogodnost određenih dokaznih sredstava za dokazivanje izvanrednih okolnosti iz čl. 37. st. 1. ZN-a te ovlast suda da odlučuje koje će dokaze izvesti, a formuliran je tako da na njega nije moguće dati jednoznačni odgovor. Naime, sud utvrđuje odlučne činjenice na temelju dokaza, koji su izvedeni po prijedlogu stranaka, a u ovoj pravnoj stvari sud je izveo sve dokaze koje su stranke predložile dok je tužitelj odustao od izvođenja dokaza za saslušanjem svjedoka VM, obzirom da ista nije dostupna jer se nalazi na ratištu u Ukrajini, kao i od izvođenja dokaza sudsko medicinskim vještačenjem, te saslušanjem bolničkog osoblja na odjelu kirurgije u OB dr. Tomislav Bardek.

9. Pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev -1492/2014-2 od 15. svibnja 2018. kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužitelj zanemaruje činjenicu da se u toj pravnoj stvari ocjena izvanrednih okolnosti temeljila na utvrđenjima koja su proizlazila iz nalaza i mišljenja vještaka (da je ostavitelj bio u stanju sastaviti i pisanu oporuku, odnosno odrediti da se pozove javni bilježnik ili sudac u bolnicu te da ostavitelj pred njima svoju oporuku potpiše) kao i na činjenici da je sporna usmena oporuka izjavljena 15. travnja 2010., a oporučitelj je umro **.**.2010. Uspoređujući okolnosti u citiranoj odluci nužno je ocijeniti da su okolnosti tog predmeta neusporedivi s predmetnom pravnom stvari. Ni odluke Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-67/2022-4 od 12. veljače 2024. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3339/2018-2 od 3. srpnja 2018. na koje se poziva podnositelj ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu, zbog čega nema ni pretpostavki pozivati se na pravno shvaćanje iz istih presuda u pravcu argumentiranja osnovanosti prijedloga za dopuštenje revizije.

10. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a ocjena je ovog suda da tužitelj navodima iz prijedloga nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava, bilo povrijeđeno neko temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

11. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkim slučajevima (a što ovaj slučaj nije).

12. Imajući na umu ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenih pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj odluci odgovoreno je na sve žalbene navode tužitelja od odlučnog značenja, pobijana presuda je obrazložena i udovoljava zahtjevu prava na obrazloženu odluku te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.

13. Pritom, treba naglasiti da revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP - a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje revizije primarno vezana za donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Dakle, primjenjivo na okolnost konkretnog slučaja, revizijski sud u tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije doista ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede nekog temeljnog ljudskog prava jer neuspjeh u postupku ne znači da su tužitelju ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije.

14. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

15. Tuženici nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

Zagreb, 23. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić