REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-50/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. TM, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23.; dalje u tekstu: KZ) i dr., odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 20. prosinca 2024. broj K-16/2024 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. listopada 2025. broj I Kž-65/2025-9, u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. TM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 20. prosinca 2024. broj K-16/2024 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. listopada 2025. broj I Kž-65/2025-9 TM je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ-a za koje djelo je utvrđena kazna zatvora u trajanju devet godina te zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. KZ-a za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine pa je primjenom čl. 51. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju devet godina i šest mjeseci u koju kaznu se ima uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. listopada 2023. nadalje. Osuđeniku su izrečene dvije sigurnosne mjere, na temelju čl. 72. st. 1. i 3. KZ-a sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju koje je pet godina dulje od izrečene kazne zatvora i počinje teći od izvršnosti presude te na temelju čl. 69. KZ-a sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja počinje teći pravomoćnošću presude i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

2. Osuđenik je osobno, podneskom naslovljenim „žalba“, i putem branitelja Vinka Ljubičića odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ljubičić & Vrdoljak u Splitu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev). U osobnom zahtjevu nisu naznačene zakonske osnove zbog kojih je zahtjev podnesen dok je u zahtjevu putem branitelja navedeno da „se izjavljuje“ zbog „povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. točka 1., 4., te 5. ZKP-a, zatim povrede odredaba kaznenog postupka … u čl. 468. st. 2. ZKP-a, te povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi, te povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu“, dakle „zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 517. ZKP-a“. Predlaže „ukinuti osporene odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, predmet vratiti na ponovni postupak podredno odluke preinačiti na način da se osuđenom izreče blaža sankcija.“ Oba zahtjeva će biti razmotrena kao osuđenikov jedinstveni zahtjev.

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u osobnom zahtjevu navodi kako je „osuđen na ozbiljnu kaznu a za koju sud nema jasan odgovor“, da u prometno tehničkom vještačenju „ima jako puno nejasnoća“ i da je „prometno tehnički vještak napravio kardinalne pogreške“ uz molbu da „ovo vještvo jako dobro pogledate jer svi koji su ovo pogledali…ostaju u čudu“ te da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske „pojasni“ presudu budući da „s ovom nezgodom nemam nikakve veze“.

5.1. U zahtjevu putem branitelja tvrdi da je „sud …pogrešno primijenio odredbu čl. 41. i 47. Kaznenog zakona“ jer „neprijeporno kršenje odredbe čl. 52. st. 1. i 2. ZOSPC od strane drugog sudionika u prometu…i kroz kaznu okrivljenom treba imati znatno veći značaj u odnosu na kaznu koja je izrečena“ dakle da je trebalo „u znatno većoj mjeri cijeniti protupravno postupanje oštećene“ čime je došlo do povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz „čl. 469. st.1., 4., te 5. ZKP-a“ (ispravno bi bilo čl. 469. toč. 1., 4. i 5. ZKP-a). Nastavlja se zamjerkama da je „došlo i do tzv. posredne povrede Kaznenog zakona“ te da „okrivljeni ustraje u svim navodima iz žalbe, a posebno“ jer je ostvarena „bitna povreda iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP-a obzirom da …postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima kako prvostupanjske tako i drugostupanjske presude i to o sadržaju iskaza vještaka, odnosno samog vještva i njegovih navoda na raspravi“, jer su „pogrešno … utvrđene odlučne činjenice“ odnosno da neke nisu uopće utvrđene u odnosu na dinamiku nastanka prometne nesreće i vrednovanje iskaza svjedoka te nalaza i mišljenja vještaka pri čemu se „izriče… kazna koja je najveća izrečena za ovo kazneno djelo od strane Županijskog suda u Splitu u posljednjih 20-tak godina“. Prigovara da je „sud … postupio protivno ZKP-u kada je odbio prijedloge za dopunu vještačenja i dopunu dokaznog postupka“ te da u odnosu na kazneno djelo nepružanja pomoći „na okolnosti stanja okrivljenog… nema nikakvog mišljenja vještaka odgovarajuće struke“ pa „Nije bilo razloga odbiti takav dokaz“ uz zamjerke sudu da „potpuno zanemaruje nalaz vještaka psihijatra…i mišljenje toksikologa“ o „kognitivnoj i intelektualnoj sposobnosti [osuđenikovog] uvida u događaj i donošenje ispravnih odluka.“ pa radi „svega navedenog te radi onoga što je navedeno u žalbi protiv prvostupanjske presude predlaže…utvrditi da je zahtjev osnovan“.

6. Premda je „Obrana … svjesna da prigovori činjenične naravi … nisu dopušteni ovim izvanrednim pravnim lijekom“ (odlomak 3/ zahtjeva) valja istaknuti da se prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP zahtjev može podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP-a ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. Pored toga, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona zahtjev podnosi, potrebno je konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) što je osnova za utvrđenje krivnje i primjenu materijalno pravnih odredbi zakona.

7. Utvrđenje dinamike događaja odnosno načina na koji je osuđenik upravljao vozilom u konkretnim okolnostima, koje su rezultirale prometnom nesrećom u kojoj su dvije osobe smrtno stradale dok je jedna osoba zadobila tešku tjelesnu ozljedu, nakon čega se osuđenik udaljio s mjesta nesreće bez da je pružio pomoć teško ozlijeđenoj osobi bilo je predmetom dokazivanja tijekom rasprave, a potom problematizirana u žalbenom postupku. Ponovno polemiziranje osuđenika u zahtjevu (osobnom i putem branitelja) o nepravilnosti utvrđenja ovih činjenica izraz je njegova nezadovoljstva ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud što shodno navedenom zakonskom ograničenju nije predviđeno ispitivati ovim izvanrednim pravnim lijekom.

7.1. Pored toga, u dijelu zahtjeva u kojem se obrazlaže povreda zakona iz čl. 469. toč. 1., 4. i 5. ZKP-a osuđenik osporava pravilnost vrednovanja okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, zbog čega se također zahtjev ne može podnijeti, a kako su pojedinačno utvrđene i jedinstvena kazna zatvora odmjerene u zakonom predviđenim okvirima nema ni povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika.

8. Osuđenik je uvodno u žalbi protiv prvostupanjske presude naznačio da je podnosi „zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka“, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka obrazloženjem žalbe upirao je na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, te je uz već istaknute žalbene osnove problematizirao i odluke o sigurnosnoj mjeri i troškovima postupka. Budući da se nije žalio zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, niti povrede prava na obranu na raspravi, sukladno čl. 517. st. 2. ZKP-a ove povrede ne može isticati u zahtjevu, osim ako su počinjene u drugostupanjskom postupku, što je također potrebno jasno i konkretno argumentirati (u zahtjevu paušalno: „Osuđeni smatra da su svi ovi razlozi isticani u žalbi protiv prvostupanjske presude, a neki su počinjeni i u drugostupanjskom postupku“).

9. Nadalje, drugostupanjski sud je razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode. Osim što nije našao postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika (odlomci 7. i 8. presude) posebno pomno su ocijenjene zamjerke s osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oba kaznena djela (odlomak 9. do 10.2. presude). Žalbeni sud se jasno referirao na neprihvatljivost obrane osuđenika da je uzrok prometne nesreće „kočenje vozila oštećene ZM“ kao „reakcija na nepropisnu vožnju oštećenog RM“ već da materijalni tragovi fiksirani očevidom uz sudjelovanje vještaka i provedeno prometno vještačenje te personalne dokaze (iskaz RM) nedvojbeno potvrđuju optužbu da je uzrok inkriminirane prometne nesreće „optuženikovo kršenje triju blanketnih odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama“ o kojima je žalbeni sud dao podrobne razloge (odlomci 9., 9.1., 9.2., 9.3. presude). Jednako tako su temeljito razmotreni i žalbeni navodi osuđenika u odnosu na kazneno djelo nepružanja pomoći i ocjenu personalnih dokaza (ZM, HM, NM, VM) na temelju kojih je drugostupanjski sud prihvatio pravilnim zaključak suda prvog stupnja „da je optuženik bio svjestan situacije i stanja opasnosti za oštećenog RM koju je sam prouzročio te da je u takvim okolnostima napustio mjesto nesreće i otišao svojoj kući.“ (odlomci 10. i 10.1.). Pored toga drugostupanjski sud je posebno ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer nisu provedeni dokazi koje je predložila obrana (odlomci 9.4. i 10.2.) te je dostatnim argumentima ocijenio i ostale žalbene navode kojima se problematizirala odluka o kazni, sigurnosnim mjerama i troškovima postupka (odlomci 11. do 13.).

10. Prema izloženom proizlazi da je sud drugog stupnja ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika odnosno nije previdio ni jedan važan prigovor, dajući razumne, relevantne i podrobne argumente za svoju odluku. Stoga, osim što nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a naznačena u zahtjevu, neutemeljeno je i eventualno smjeranje osuđenika na arbitrarnost osude kada „moli pojašnjenje“ presude. Naime, iz obrazloženja presuda nižih sudova posve je jasno da prikupljeni i analizirani dokazi ne podupiru temeljnu osuđenikovu tezu kako „nema veze s prometnom nesrećom“ nastojeći prikazati da je uzrok nesreće u prelasku vozila iz suprotnog smjera (vozilo kojim je upravljao VM) u prometnu traku kojom se kretalo vozilo pokojnih oštećenica, a iza njih vozilo osuđenika, a druga je stvar što utvrđenja i razloge nižih sudova osuđenik ne prihvaća kao pravilne.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP-a trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 23. rujan 2026.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo