REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-25/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. Zagreb protiv tuženice ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], uz sudjelovanje umješača na strani tuženice ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i Partneri, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 22. kolovoza 2025., poslovni broj: Pn-2138/2012-154, u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.,

r i j e š o  j e

Uvažava se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 22. kolovoza 2025., poslovni broj: Pn-2138/2012-154 u pobijanoj točki I, II I III te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, pred drugog suca pojedinca.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Nalaže se tuženiku ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju TZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 43.106,89 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim za razdoblje od 20. listopada 2009. godine do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište 8 uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, za razdoblje od 31. prosinca 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na iznos od 41.664,34 eura počev od 16. svibnja 2012. pa do isplate, na iznos od 635,60 eura počev od 16. svibnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 398,17 eura počev od 21. svibnja 2012. pa do isplate, na iznos od 46,45 eura počev od 11. ožujka 2010. pa do isplate, na iznos od 106,18 eura počev od 1. travnja 2010. pa do isplate, na iznos od 209,70 eura počev od 20. listopada 2009. pa do isplate, a na iznos od 46,45 eura počev od 2. prosinca 2010. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.''

II./ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.

III./ Nalaže se tužitelju TZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku ... [adresa], [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.256,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. kolovoza 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV./ 1. Odbija se zahtjev umješača za naknadu troška parničnog postupka."

2. Protiv točke I, II i III prvostupanjske odluke pravodobno se žali tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti žalbu i prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev usvoji, a podredno ukinuti prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda o odlučnoj činjenici je li tužitelj u prometnoj nesreći od 21. travnja 2009. sudjelovao kao suvozač ili vozač motornog vozila. Ističe da je prvostupanjski sud taj zaključak izveo na temelju zapisnika o očevidu, obavijesnih razgovora od 28. svibnja 2009. i 6. lipnja 2009., sadržaja tužbe podnesene radi naknade štete iz istog štetnog događaja protiv umješača u postupku Pn-1625/14, iako iz drugih dokaza proizlazi suprotno. U tom smislu tužitelj ukazuje na obavijesne razgovore od 25. travnja 2009., od 2. srpnja 2009. i 23. travnja 2009. iskaze svjedoka TZ u ovom postupku i u kaznenom postupku poslovni broj K-188/2011, na činjenicu da je u kaznenom postupku protiv tužitelja kao okrivljenika pravomoćno odbijena optužba da bi kao vozač počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće, na iskaz tužitelja u navedenom kaznenom postupku, sadržaj sudskih odluka u postupku radi naknade štete iz predmetnog štetnog događaja kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2117/12 i odluke po žalbi Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj: Gž-3/2023. te na iskaz svjedoka CZ, koji je prvostupanjski sud u cijelosti propustio obrazložiti te medicinsku dokumentaciju tužitelja.

2.2. U odnosu na navedene okolnosti tužitelj ističe da je zapisnik o očevidu sastavljen nakon što su tužitelj i svjedok TZ prevezeni u bolnicu, kada na mjestu događaja nije bilo moguće utvrditi tko je upravljao vozilom, da je policija odmah u bolnici pristupila obavljanju obavijesnih razgovora, pri čemu je tužitelj već 23. travnja 2009. iskazao da je u prometnoj nesreći sudjelovao ka suvozač. Neovisno od te činjenice tužitelj ističe da službena bilješka policije nije niti može biti dokaz u kaznenom postupku, s obzirom da istu samo informativno sastavlja policijski službenik, dok su s druge strane iskazi dani u kaznenom postupku formalne dokazne radnje te da se prvostupanjski sud, osim što propušta obrazložiti iskaze svjedoka i tužitelja koje su dali u kontradiktornim sudskim postupcima K-188/2011 i Pn-2117/12 te u ovom postupku, iscrpljuje u činjenici da je tužitelj u postupku poslovni broj Pn-1625/14 podnio tužbu protiv ovdje umješača radi naknade štete iz istog štetnog događaja u čijem je historijatu navedeno da je nastradao kao vozač.

2.3. Tužitelj nadalje ističe da je u postupku poslovni broj Pn-1625/14 tužba podnesena radi isplate iz ugovornog odnosa temeljem police osiguranja od trajnog invaliditeta, zbog čega činjenica je li tužitelj nastradao kao vozač ili putnik nije pravno relevantna niti je ta činjenica utvrđivana u predmetnom postupku te da je navedena činjenica paušalno i pogrešno preuzeta iz sadržaja policijskog zapisnika o očevidu. Dalje navodi da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti zbog čega je u dva kontradiktorna postupka: K-188/2011 te Pn-2117/12 i Gž-2/2023, ista činjenica utvrđena drugačije.

2.4. Nadalje tužitelj navodi da su višestruko promašena shvaćanja prvostupanjskog suda da bi po načelu non venire contra factum proprium, tužitelj kao posljedicu trpio gubitak prava na naknadu štete u ovoj parnici, da se prvostupanjski sud ne poziva niti na jedan materijalnopravni ili postupnopravni propis i da u tom dijelu presudu nije moguće ispitati čime je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da tuženica nije bila stranka u postupku Pn- 1625/14 pa da se tuženica nije imala na što osloniti, kako to tvrdi prvostupanjski sud, već upravo suprotno, da je tuženica bila stranka u postupku Pn-2117/12 (Gž-3/2023) u kojem su tužitelj i svjedok TZ iskazali da je u štetnom događaju tužitelj sudjelovao kao putnik pa se tuženica prema logici prvostupanjskog suda na ovu činjenicu mogla osloniti.

2.5. U odnosu na navedeno načelo tužitelj nadalje ističe da se načelo non venire contra factum proprium odnosi isključivo na nesavjesno korištenje procesnim ovlaštenjima, odnosno na nedopustive postupovne dispozicije stranke, odnosno da stranka svjesno unaprijed stvara razlog za pobijanje da bi se njega pozvala ako i kada joj to bude konveniralo pa da iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo te nije obrazložio koju je odredbu materijalnog prava primijenio kod odluke o tužbenom zahtjevu zbog čega se prvostupanjska presuda ne može ispitati.

2.6. Nadalje tužitelj navodi da prvostupanjski sud u cijelosti propušta obrazložiti da je u kaznenom postupku protiv tužitelja odbijena optužba da bi isti kao vozač počinio kazneno djelo u svezi s štetnim događajem, da je u kaznenom postupku svjedok TZ iskazao da je bio vozač teretnog vozila, a ne putnik i time sebe izložio opasnosti kaznenog progona, da je u postupku radi naknade štete Pn-2117/12 (Gž-3/2023) utvrđeno da je TZ bio vozač i da se po načelu res judicata pro veritate habetur treba smatrati istinitom činjenična osnova pravomoćne presude, da je TZ iskazujući da je bio vozač, a ne putnik sebi umanjio odštetu iz predmetnog štetnog događaja, koju bi dobio u punom iznosu, odnosno bez uračunavanja doprinosa u nastanku štetnog događaja te konačno da se u medicinskoj dokumentaciji tužitelja iz 2011. izrijekom navodi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju nastradao kao suvozač. Tužitelj pri tome navodi da prvostupanjski sud uopće nije cijenio iskaz svjedoka UZ, policijskog službenika u civilu, koji se zatekao na licu mjesta i svjedočio da je TZ bio vozač, a ne tužitelj.

2.7. Iz navedenih razloga tužitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku smatrajući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i da nema razloga o odlučnim činjenicama.

2.8. Tužitelj osporava odluku prvostupanjskog suda o parničnim troškovima u točkama II i III izreke.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst; dalje ZPP), u svezi sa člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ujedno ukazuje u žalbi. Naime, pobijana presuda ima nedostataka zbog koji se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su izneseni razlozi nejasni i proturječni, osobito u pogledu odlučne činjenice je li tužitelj u štetnom događaju od 21. travnja 2009. sudjelovao kao vozač ili putnik u motornom vozilu, kao i u pogledu ocjene dokaza na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoj zaključak.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 43.106,89 eura, koji se odnosi na povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te na imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja.

7. Iz prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da je protiv tužitelja pokrenut kazneni postupak pred Općinskim sudom u Karlovcu, poslovni broj K-188/2011, zbog kaznenog djela izazivanje prometne nesreće,

- da iz zapisnika o očevidu proizlazi da se prometna nesreća dogodila 21. travnja 2009., na 49,1 km južnog kolničkog traka autoceste [adresa] ([adresa]), da je do dolaska ekipe za očevid, mjesto događaja izmijenjeno u toliko što su sve ozlijeđene osobe prevezene u [obrt],

- da se u kaznenom spisu nalaze službene bilješke policijskih službenika o obavljenom obavijesnom razgovoru s tužiteljem i svjedokom JZ, koji je razgovor obavljen na odjelu traumatologije [obrt], dana 23. travnja 2009. i prema kojim bilješkama je tužitelj izjavio da misli da je u vozilu bio suvozač i da je vozilom upravlja TZ, sjeća se da je osjetio jak udarac u zadnji dio njihovog teretnog vozila nakon čega su probili zaštitnu ogradu te prešli na suprotni kolnički trak i sudarili se sa osobnim automobilom iz smjera [adresa], sjeća se da je ispao iz teretnog vozila, osjetio je jake bolove i probudio se u bolničkoj sobi, dok je TZ izjavio da je vozilom upravljao tužitelj, da nakon prometne nesreće ne zna kako je izašao iz vozila niti se sjeća drugih pojedinosti nesreće osim da je osjetio jak udarac u zadnji dio njihovog vozila, da je njihovo vozilo probilo zaštitnu ogradu i prešlo na suprotnu stranu kolnika i da je u tom trenutku došlo do sudara s automobilom koji je naišao iz smjera [adresa],

- da su s obzirom na zdravstveno stanje tužitelja i svjedoka obavljeni i dodatni policijski obavijesni razgovori te da je TZ dana 25. travnja 2009. izjavio da je upravljao kombi vozilom, da se ne sjeća kako je do prometne nesreće došlo, da ne zna kojim je prometnim trakom upravljao, kojom se brzinom kretao niti koliko je vozila sudjelovalo u prometnoj nesreći, a 28. svibnja 2009. da je kombi vozilom upravljao tužitelj, dok je tužitelj 6. rujna 2009. izjavio da je on vozio teretno vozilo i da TZ nema položenu C kategoriju, a 2. srpnja 2009. da je u vozilu bio suvozač, da je bio vezan sigurnosnim pojasom i da je vozilom upravljao TZ,

- da je tužitelj kao okrivljenik u kaznenom postupku iskazao da je u prometnoj nesreći od 21. travnja teško povrijeđen, da je bio suvozač u kombiju, a vozač je bio TZ,

- da je svjedok ŠZ u kaznenom postupku iskazao da je policijski službenik, da je naišao na prometnu nesreću i da je pomagao ozlijeđenim osobama, da je iz kombija bio izvučen mlađi suvozač i da je mjesto suvozača bilo prazno, da je u kombiju bio stariji gospodin i da ne može tvrditi je li bio vozač ili suvozač, ali su njega drugog izvlačili iz kombija, a sve osobe su izvlačili na desnu stranu kombija, odnosno na stranu suvozača,

- da je TZ u kaznenom postupku iskazao da je kombijem do [adresa] upravljao tužitelj, da su stali u jednom restoranu u [adresa] i da su se zamijenili pa je svjedok vozio kombi od [adresa] prema [adresa],

- da je medicinskim vještačenjem u kaznenom postupku utvrđeno da je tužitelj zadobio brojne ozljede glave, prsnog koša, trbuha i lijevog stopala, da je ozljeda trbuha izravno ugrozila život tužitelja zbog opasnosti od iskrvarenja te je radi nje bio u hitnosti i operiran te da se sa sudskomedicinskog aspekta utvrđenje osobe vozača i suvozača ne može sa apsolutnom sigurnošću i decidirano odrediti pa sudski vještak ne može isključiti da je u predmetnoj prometnoj nesreći tužitelj bio suvozač, a TZ vozač, kako su to oni i izjavili na glavnim raspravama,

- da je protiv tužitelja kao okrivljenika odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz članka 272 stavka 1. i 2. KZ/97,

- da je TZ u parničnom postupku pred prvostupanjskim sudom iskazao da je sudjelovao u prometnoj nesreći na način da je vozio kombi vozilo, da je kraj njega sjedio tužitelj i da su se vozili [adresa] od mora prema [adresa], da nisu točni navodi zapisnika o očevidu jer je svjedok upravljao teretnim vozilom i da je kombi inače vozilo tužitelj, međutim kako je isti bio umoran svjedok je preuzeo vožnju negdje na autocesti te da kombi vozilo naprijed ima tri sjedala, a tužitelj je sjedio na mjestu suvozača odmah uz desna vrata,

- da je tužitelj iskazao da je vozilom upravljao TZ jer je on bio umoran pa su se zamijenili i da su to često mijenjali u vožnji, da je u prometnoj nesreći zadobio višestruke prijelome i to prijelom rebara, prsne kosti, puknula mu je slezena te druge brojne ozljede zbog kojih je 20 dana proveo na Odjelu intenzivne njege, a odmah po dolasku u bolnicu hitno je operiran jer mu je život bio u opasnosti, da je zadobio puno teže ozljede nego vozač TZ i da sjeća se da su policijski službenici više puta dolazili u bolnicu i uzimali njegove izjave, s tim da ne zna što im je govorio, a nije bio u stanju ništa potpisati,

- da je umješač dostavio preslik dijela spisa Pn-1625/2014 iz kojeg proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv ... [adresa] radi naknade štete zbog trajnog invaliditeta u kojoj je navedeno da je tužitelj bio vozač teretnog vozila i da se u ovom predmetu tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva,

- da je presudom poslovni broj Pn-2177/2012-107 od 10. ožujka 2022., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3/2023-3 od **.**.2023. TZ dosuđena naknada štete zbog ozljeda koje je pretrpio u predmetnoj prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao kao vozač teretnog vozila,

- da su provedena medicinska i prometna vještačenja te vještačenja po [obrt] i [obrt] te da sudski vještaci ne mogu isključiti da je tužitelj bio suvozač, međutim da njegove ozljede ukazuju više na činjenicu da bi u prometnoj nesreći sudjelovao kao vozač.

8. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je tužitelj u parnici Pn-1625/14, koja je završena odricanjem od tužbenog zahtjeva, tvrdio da je vozač teretnog vozila, dok u ovoj parnici potražuje naknadu štete temeljeći svoj zahtjev na suprotnoj tvrdnji, odnosno da je u prometnoj nesreći bio suvozač. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je takvo postupanje tužitelja protivno načelu non venire contra factum proprium, što za posljedicu ima gubitak prava na naknadu štete u ovoj parnici.

8.1. Ujedno prvostupanjski sud navodi da, kada ovlaštenik nekog prava iznese određenu činjenicu na kojoj temelji ostvarenje svojeg prava prema drugoj strani, druga se strana ima se pravo na tu se činjenicu osloniti pa ovlaštenik prava, ovdje tužitelj, ne može naknadno činjeničnu osnovu mijenjati jer bi takvo postupanje bilo protivno načelu zabrane ponašanja proturječnog ranijem vlastitom ponašanju i načelu dobre vjere, što dovodi do gubitka toga prava.

8.2. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te da nije potrebno ocjenjivati dokaze izvedene radi utvrđivanja je li tužitelj u prometnoj nesreći bio vozač ili suvozač, kao ni dokaze izvedene radi utvrđenja opsega štete. Smatra da je za odluku u ovom postupku jedino odlučno to što se tužitelj o činjenici je li u prometnoj nesreći sudjelovao kao suvozač ili kao vozač različito izjašnjavao u parnicama koje je pokrenuo radi ostvarenja prava na naknadu štete zbog ozljeda zadobivenih u toj prometnoj nesreći.

9. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan niti ga ovaj sud može prihvatiti.

10. Teorija venire contra factum proprium sastoji se u tome da nitko ne može ostvariti pravo koje je u proturječnosti s njegovim ranijim ponašanjem jer se njegovo sadašnje ponašanje u takvom slučaju očituje kao povreda načela savjesnosti i poštenja. Navedeno načelo proizlazi iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima te sankcionira zlonamjerno, prevrtljivo i protivno dobroj vjeri ponašanje stranke, koja s namjerom izigrava opravdano povjerenje druge strane.

11. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sama činjenica da je u ranijem postupku radi isplate po polici invalidnosti tužitelja u historijatu tužbe navedeno da je tužitelj upravljao vozilom, nakon čega se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva, ne može se sama po sebi smatrati factum proprium, odnosno svjesnim, voljnim i pravno relevantnim ponašanjem tužitelja. Naprotiv, iz stanja spisa i kronologije svih postupaka, uključujući kazneni postupak, iskaze tužitelja i svjedoka, kao i pravomoćnu presudu Pn-2177/2012-107 od 10. ožujka 2022., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3/2023-3 od 2. veljače 2023., u kojoj je utvrđeno da je druga osoba upravljala vozilom, proizlazi da okolnosti vezane uz pitanje tko je u vrijeme prometne nesreće upravljao vozilo zahtjevaju cjelovitu ocjenu svih izvedenih dokaza. Tužiteljevu tvrdnju da je u prometnoj nesreći sudjelovao kao suvozač nisu apsolutno mogli isključiti niti sudski vještaci. Pri takvom stanju stvari prvostupanjski sud nije mogao zaključak o gubitku prava na naknadu štete temeljiti isključivo na navodu sadržanom u ranijem postupku bez ocjene svih okolnosti na koje tužitelj ukazuje. Isto tako, prije donošenja takvog zaključka bilo je potrebno utvrditi u kojim okolnostima je u tužbi Pn-1625/14, navedeno da je tužitelj upravljao vozilom te iz kojih razloga se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva pa prvostupanjski sud bez utvrđenja navedenih okolnosti te bez ocjene svih provedenih dokaza nije imao dostatnu osnovu za zaključak da je ponašanje tužitelja suprotno načelu non venire contra factum proprium.

12. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud primjenom navedenog načela zapravo pobjegao od svoje temeljne dužnosti ocjene dokaza iz članka 8. ZPP- a. Naime, prvostupanjski sud nije ocijenio niti jedan izvedeni dokaz pojedinačno, kao niti u njihovoj međusobnoj povezanosti, već je zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na činjenici da je u tužbi za naknadu štete zbog trajne invalidnosti navedeno da je tužitelj upravljao vozilom te da se potom odrekao tužbenog zahtjeva. Pri tome nije dao razloge zbog koji toj okolnosti daje odlučnu važnost niti je ocijenio ostale izvedene dokaze koji dovode u pitanje zaključak da je tužitelj svjesno i voljno iznio neistinitu tvrdnju o svojoj ulozi u prometnoj nesreći, na što i tužitelj osnovano ukazuje u žalbi. Posebno valja pri tome ukazati da se pitanje je li tužitelj u prometnoj nesreći sudjelovao kao vozač ili suvozač ne može razriješiti izdvajanjem pojedinog navoda iz drugog postupka, već ocjenom cjelokupne dokazne građe. U tom smislu prvostupanjski sud je bio dužan ocijeniti i iskaze tužitelja i svjedoka TZ i UZ, sadržaj dokumentacije iz kaznenog postupka, provedena medicinska i prometna vještačenja te ostale provedene dokaze kao i činjenicu da je TZ pravomoćno dosuđena naknada štete zbog iste prometne nesreće u kojoj je sudjelovao kao vozač.

13. Nadalje, iz provedenih medicinskih i prometnih vještačenja proizlazi da sudski vještaci nisu mogli s apsolutnom sigurnošću utvrditi je li tužitelj u trenutku prometne nesreće bio vozač ili suvozač. Iako su vještaci, imajući u vidu karakter i raspored zadobivenih ozljeda, ocijenili da ozljede više upućuju na mogućnost da je tužitelj sudjelovao u prometnoj nesreći kao vozač, nisu mogli isključiti mogućnosti da se nalazio na mjestu suvozača pa je ove dokaze prvostupanjski sud dužan cijeniti zajedno s ostalim izvedenim dokazima.

14. Osim toga, osnovano tužitelj u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije naveo odredbu materijalnog prava na kojoj temelji zaključak da tužitelj, zbog navodno protivnog postupanja načelu venire contra factum proprium, gubi pravo na naknadu štete. Prvostupanjski sud u odluci ne navodi pravnu osnovu za takav zaključak pa iz obrazloženja pobijane odluke nije moguće razabrati na kojoj konkretnoj odredbi materijalnog prava prvostupanjski sud temelji zaključak o gubitku tužiteljevog prava na naknadu štete.

15. Iz navedenih razloga ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a pa je, na temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a, valjalo žalbu tužitelja uvažiti i prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanim točkama I,II i III izreke te u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. Na temelju članka 371. ZPP-a ovaj sud je odredio da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem, imajući u vidu da ovaj parnični postupak traje više od 14 godina te da unatoč brojnim izvedenim dokazima, prvostupanjski sud iste nije uopće ocijenio. Imajući u vidu navedeno, kao i potrebu da se u ponovljenom postupku otklone utvrđeni nedostaci te osigura učinkovito ostvarenje prava stranka na suđenje u razumnom roku i učinkovita pravna zaštita, ovaj sud smatra opravdanim odrediti da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti utvrđenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, uvažavajući utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja te će provesti novu glavnu raspravu i ujedno dopunski saslušati tužitelja na okolnosti sastava tužbe u predmetu Pn-1625/14 i razloga odricanja od tužbenog zahtjeva u tom predmetu. Prvostupanjski sud će potom provesti cjelovitu ocjenu svih izvedenih dokaza sukladno članku 8. ZPP-a, ocijenit će istaknuti prigovor zastare i odlučiti o protivljenju tuženika i umješača preinaci tužbenog zahtjeva te će, ovisno o utvrđenim činjenicama donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku, koju će valjano obrazložiti sukladno članku 338. stavku 4. ZPP-a, a tom će odlukom odlučiti i o troškovima parničnog postupka te troškovima ovog žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

18. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci rješenja.

Slavonski Brod, 23. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić