REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2307/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Allianz Hrvatska d.d., OIB 23759810849, Zagreb, Heinzelova 70, kojeg zastupa punomoćnik AIan-Stjepko Sorić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Lovačko društvo „Jelenski jarak“ Vrbovsko, OIB 49869794327, Vrbovsko, Cetin 1, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Šćulac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3001/2025-3 od 29. prosinca 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda Rijeci poslovni broj P-532/2024- 25 od 23. lipnja 2025., u sjednici održanoj 23. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja.
II. Odbacuje se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3001/2025-3 od 29. prosinca 2025., zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Odgovara li za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na javnoj cesti lovoovlaštenik lovišta iz kojega divljač potječe, ili jedinica lokalne samouprave odnosno korisnik nelovne površine, kada se mjesto štetnog događaja formalno nalazi unutar administrativnih granica naseljenog mjesta, ali je po svojim stvarnim obilježjima faktično nenaseljeno područje bez građevina i bez funkcionalnih obilježja naselja?
2. Je li za primjenu odredaba Zakona o lovstvu o površinama na kojima je zabranjeno ustanovljavanje lovišta odlučna isključivo formalna administrativna granica naselja, ili je sud dužan cijeniti i stvarnu narav prostora, uključujući njegovu faktičnu nenaseljenost, odsutnost građevina i funkcionalnu povezanost s okolnim lovištem kao prirodnim staništem odnosno migracijskim koridorom divljači?
3. Može li se Programom zaštite divljači, koji je po zakonu i po podzakonskim propisima planski akt, odnosno suglasnošću nadležnog Ministarstva na taj program, koja je upravni akt, isključiti ili izmijeniti primjena odredaba Zakona o lovstvu o tomu tko je nositelj prava i obveza zaštite divljači, te tko je u obvezi naknaditi štete koje divljač prouzroči na javnoj cesti?
4. Može li sud zaključak o pasivnoj legitimaciji temeljiti na Programu zaštite divljači odnosno na suglasnosti Ministarstva na taj program, ako bi takvo tumačenje imalo za posljedicu derogaciju odredaba Zakona o lovstvu i prijenos odgovornosti s lovoovlaštenika na jedinicu lokalne samouprave mimo zakonskih pretpostavki?
5. Može li Program zaštite divljači, odnosno suglasnost Ministarstva na taj program, proizvesti pravne učinke u odnosu na štetni događaj koji se zbio prije početka važenja toga programa, i može li se na toj osnovi isključiti pasivna legitimacija lovoovlaštenika?“.
1.2. Smatra da je riječ o pitanjima u pogledu kojeg postoji suprotna praksa, pri tom ukazujući na pravna shvaćanja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-887/2021-2, Pž-419/2022-2, Pž-3304/2024 i dr. te revizijskog suda poslovni broj Rev-3301/2019-2 od 10. svibnja 2023., Rev-429/2023-2 od 19. studenoga 2024. i dr.
1.3. Tužitelj ujedno prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i stoga što tvrdi da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pošteno suđenje.
2. U odgovoru na prijedlog tuženik predlaže tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti, podredno odbiti, uz naknadu troškova.
3. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Predmet spora je regresna naknada štete koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku za štetu na vozilu koju je pretrpio u prometnoj nezgodi uslijed izlijetanja divljači - jelena.
5. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pravna pitanja koja smatra da su važna pitanje za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, uz činjenicu da se pitanja svode na opširno preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene odredaba ZPP te materijalnopravnih odredaba prilikom donošenja odluke u okolnostima slučaja ovog konkretnog predmeta, tužitelj, osim paušalne tvrdnje da su pitanja važna radi osiguranja jednakosti sviju pred zakonom, nije konkretno iznio sadržajne razloge zbog kojih bi odgovor na navedena pitanja bio važan ne samo za odluku u sporu, već i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj sudske prakse. Nadalje, sudska praksa na koju se tužitelj u prijedlogu poziva ne sadržava pravna shvaćanja koja bi bila u proturječnosti s pravnim shvaćanjem na kojem je utemeljena pobijana odluka, a niti sadrži odgovor na koje od pitanja koja tužitelj u prijedlogu postavlja. Isto tako, odluke na koje se tužitelj poziva kao razlog važnosti postavljenih pitanja nisu donesene u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja odnosno pravnu osnovu pobijane odluke.
6. Za napomenuti je da je tužbeni zahtjev odbijen jer je utvrđeno da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženika za prometnu nezgodu, odnosno za nalet na divljač na cesti jer nije pasivno legitimiran obzirom na to da se prometna nezgoda dogodila u gradu [adresa], odnosno, izvan lovišta na kojem bi prava i obveze kao lovoovlaštenik imao tuženik.
7. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: EKLJP), ovaj sud ocjenjuje da je osporavana odluka dostatno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.
8. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tužitelj smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
9. Kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.
10. Prema ocjeni ovoga suda, odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bio potreban za vođenje parnice te je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom III. izreke.
10.1. Naime, imajući u vidu sadržaj čl. 155. st. 1. ZPP i povezujući ovu odredbu sa čl. 10. st. 1. ZPP koji upućuje na obvezu postupanja suda u parničnom postupku na način da se uzrokuje što manje troškova, u okolnostima konkretnog slučaja, a prema sadržaju danog odgovora, ovaj sud je ocijenio da zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
Zagreb, 23. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Ante Perkušić
