Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1324/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Crnković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović&Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3302/2025-12 od 29. prosinca 2025., dana 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3302/2025-12 od 29. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja JD za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P -3302/2025-12 od 29. prosinca 2025. pod stavkom I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 270,01 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2007. pa do isplate. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 269,91 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 91,39 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika u cijelosti, predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 62,50 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 270,01 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, stečenog od strane tuženika temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita (tzv. ulaznoj naknadi).

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pošteno suđenje zajamčenog čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17).

9. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je tužitelj s tuženikom 27. ožujka 2007. sklopio Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 49.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, radi adaptacije kuće ,

- da je tuženik 6. travnja 2007. naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 270,01 EUR (441,00 CHF, sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu kojim je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9% iznosa kredita),

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije imao priliku pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o konkretnoj odredbi,

- da se konkretna ugovorna odredba u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., dalje: ZZP) smatra nepoštenom, a da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP-a),

- da tuženik nije dokazao opravdanost naplate naknade,

- da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer je iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita,

- da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

- da je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 270,01 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2007. pa do isplate,

- da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, imajući u vidu pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa da stoga u konkretnom slučaju zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

10. Uzimajući u obzir činjenično stanje utvrđeno u ovom predmetu iz kojeg proizlazi da je tuženik 6. travnja 2007. od tužitelja naplatio iznos od 270,01 EUR temeljem ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je u smislu odredaba iz čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO -a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, te čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučio kao pod stavkom I. izreke pobijane presude.

11. Pritom valja naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (konkretno naknadi za obradu kredita) odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

12. Imajući u vidu da se Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 27. ožujka 2007., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba.

13. Osim toga valja istaknuti da načelno nije sporno ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženika iznesene u žalbi, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane.

14. Također, tuženik neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, budući da je odluka o prigovoru zastare pravilno donesena, uzimajući u obzir pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., sukladno kojem je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u predmetnom slučaju zastara nije ni počela teći prije pravomoćnosti konkretne odluke kojom je utvrđena, a kamoli da je već nastupila.

15. Valja dodati da ovaj sud nije razmatrao žalbene navode tuženika u kojima on ističe da je u predmetnom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer je u ovom predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP-a, riječ o sporu male vrijednosti, pa se presuda, sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP-a, ne može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, već samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

16. Nadalje, odluka o trošku parničnog postupka (stavak II. izreke pobijane presude) pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. i 107/25), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23., 35/24., 152/24. i 52/25), Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23) u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO- a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

17. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da su tužitelju neopravdano priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu jer da je odredbom iz čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Ovo stoga jer predmetni postupak nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

18. Slijedom navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP -a valjalo je odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka sukladno čl. 166. st. 1. ZPP - a, u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 23. rujna 2026.

Sutkinja:

Jadranka Travaš