REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-2576/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužiteljice ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženog Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, OIB: 95131524528, radi poništavanja i oglašavanja ništavim rješenja, 23. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/24-18/1, URBROJ: 522-4/1-1-1- 24-2 od 26. travnja 2024. i tužbeni zahtjev za oglašavanje ništavim i poništavanje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562- 02/13-0015/37, URBROJ: 522-04/1-1-1-13-2 od 21. kolovoza 2013.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-562-02/24-18/1, URBROJ: 522-4/1-1-1-24-2 od 26. travnja 2024. odbijen je prijedlog za oglašavanje ništavim i za poništavanjem rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/37, URBROJ: 522-04/1-1-1-13-2 od 21. kolovoza 2013. kojim je po službenoj dužnosti oglašeno ništavim rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Referade za skrb, KLASA: UP/I-562-02/97-26/704, URBROJ: 512-62-97-2 od 4. prosinca 1997. i rješenja Ministarstva branitelja KLASA: 562-02/98-01/1207, URBROJ:519-01-98-2 od 6. ožujka 1998. kojim je DŽ priznat status ratnog vojnog invalida IV. skupine sa 80% oštećenja organizma.

2. Tužitelj pobija zakonitost osporavanog rješenja pozivom na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4831/2020 u predmetu JŽ koji je pred Upravnim sudom u Rijeci vodio jedan od četiri ogledna spora u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem odredbe članka 42. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 140/12- dalje ZIDZoPHBDR/12), a kojom odlukom je ukinuta presuda Visokog upravnog suda kojom je osnažena ništavost rješenja sukladno odredbi članka 42. stavka 1. ZIDZoPHBDR/12, uz obrazloženje kako je navedeno postupanje u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem potonje navedene odredbe protuustavno radi retroaktivne primjene zakona te suprotno legitimnim očekivanjima stranke čime je ozbiljno narušen koncept vladavine prava. Nadalje navodi da je načelo legitimnih očekivanja usko vezano uz pravnu sigurnost i zaštitu stečenih prava koje posebno štiti Europski sud pravde u svojoj praksi. O legitimnim očekivanjima govori Ustavni sud i u drugim odlukama pr. U-I-4042/05 od 15. prosinca 2010.i U-I-2921/2003 od 19. studenog 2008.i poziva pritom na odluku ELJSP u predmetu Š protiv Hrvatske od 17. prosinca 2007. Smatra da je odredba članka 42. stavak 1. ZIDZOPHBDR/12 u suprotnosti sa Ustavnim načelima, Konvencijom i Protokolom pa tako oglašavanje ništavim rješenja temeljem odredbe članka 42. stavak 1. ZIDZOPHBDR/12 protuustavno postupanje, suprotno načelu postupovne pravičnosti, legitimnim očekivanjima stranke i predstavlja „nejednakost oružja“. Slijedom navedenog tužitelj da je tuženiku podnio prijedlog za oglašavanje ništavim, a podredno za poništavanjem rješenja Ministarstva branitelja od 21. kolovoza 2013. Tuženo tijelo obrazložilo je razloge radi kojih ne postoji zakonski osnov za poništavanje navedenog rješenja, no, da nije obrazložilo zašto predmetno rješenje nije oglasilo ništavim a obzirom na predmetna utvrđenja Ustavnog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke od 20. prosinca 2022. odnosno da je u istoj za oglašavanje ništavim rješenja temeljem odredbe članka 42. stavak 1. ZIDZOPHBDR/12 utvrđeno protuustavno postupanje radi retroaktivne primjene zakona a što da je suprotno legitimnim očekivanjima stranke i čime je ozbiljan narušen koncept vladavine prava. Pobijano rješenje da je doneseno suprotno osnovnim načelima upravnog postupka iz članka 5., 8., i 9. ZUP-a, koja je tuženo tijelo bilo dužno poštovati. Smatra da stav tuženika nije zakonit, dostatno obrazložen i kontradiktoran je dokazima koji se nalaze u spisu predmeta te suprotan svim stvarnim okolnostima ovog predmeta. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano rješenje tuženika poništi i da se oglasi ništavim prvostupanjsko rješenje a podredno poništi.

3. Tuženik se odgovoru na tužbu poziva na razloge obrazloženja osporavanog rješenja. Navodi da je isto pravilno i zakonito te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije 4. Presuda se donosi bez održavanja rasprave, jer se činjenice od kojih ovisi primjena prava mogu utvrditi iz dostavljenog spisa, stranke spora ne predlažu izvođenje daljnjih dokaza niti izričito zahtijevaju održavanje rasprave, a sve u smislu članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 36/24 i 39/26).

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u spis i spis tuženika priložen uz odgovor na tužbu.

6. Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta, konkretno rješenja od 21. kolovoza 2013. proizlazi da je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Referade za skrb, KLASA: UP/I-562-02/97-26/704, URBROJ: 512-62-97-2 od 4. prosinca 1997. i rješenja Ministarstva branitelja KLASA: 562-02/98-01/1207, URBROJ:519-01-98-2 od **.**.1998., DŽ priznat status ratnog vojnog invalida IV. skupine sa 80% oštećenja organizma, stalno, s osnova ranjavanja dana 14. kolovoza 1992. na „južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak počevši od 01. rujna 1992. pa nadalje. Kao dokaz ranjavanja je prijava stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a od 15. listopada 1997. i status ratnog vojnog invalida stekao je temeljem članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Navedena rješenja oglašena su ništavim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske od 21. kolovoza 2013. po službenoj dužnosti, pozivom na članak 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 140/12 – dalje ZIDZoPHBDR) u vezi s člankom 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 – dalje ZUP) jer prijava stradavanja nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane i nije potpisan od ovlaštene osobe te stoga nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

8. Tužiteljica kojoj je suprug DŽ umro **.**.2007., potom je podnijela 7. siječnja 2014. zahtjev za utvrđivanjem ništavosti klauzule pravomoćnosti rješenja od 7. studenog 2013. i proglašavanje ništavim odnosno poništavanjem rješenja od 21. kolovoza 2013. a koji je zahtjev odbijen rješenjem tuženika od 20. veljače 2014. protiv kojeg je tužiteljica pokrenula upravni spor i presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Us-I-104014 od 22. travnja 2016. odbijena je sa tužbenim zahtjevom za oglašavanje ništavim navedenog rješenja iz razloga jer ne postoje razlozi ništavosti iz članka 128. ZUP-a budući je rješenje od 21. kolovoza 2013. dostavljeno tužiteljici 7. listopada 2013. i kako ga nije osporila postalo je pravomoćno 7. studenog 2013. Povodom žalbe tužiteljice Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Usž-2709/2016-3 od 29. rujna 2016. odbio je žalbu tužiteljice i potvrdio navedenu presudu prihvativši ocjenu prvostupanjskog suda da nije bilo osnove za poništavanje rješenja od 21. kolovoza 2013. primjenom članka 129. ZUP-a a koje je rješenje doneseno temeljem specijalnog zakona, članka 42. ZIDZoPHBDR/12 koji je dao ovlaštenje tuženiku za donošenje takvog rješenja. Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom U-III-513/2017 od 30. listopada 2019. odbio je ustavnu tužbu tužiteljice koja se pozvala na nedopustivost retroaktivne primjene novog zakona na pravomoćno okončan postupak, čime se ruši pravna sigurnost i vladavina prava i jednakost pred zakonom te je ocijenio da nema povrede ljudskih prava i temeljenih sloboda zajamčenih Ustavom dok odluke ELJSP na koje se pozvala tužiteljica (Š protiv Hrvatske, Perić protiv Hrvatske i LB Interfinanz A.G. protiv Hrvatske) odnose se na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju i nisu primjenjive u konkretnom slučaju.

9. Dakle, u odnosu na pozivanje tužiteljice u ovom upravnom sporu na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4831/2022 od 20. prosinca 2022., valja reći da je tom odlukom usvojena ustavna tužba JŽ, poništena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-3512/19-5 od 15. rujna 2020. te je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U navedenoj Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske je, između ostalog, navedeno da je „iz obrazloženja osporene presude razvidno, da je Visoki upravni sud RH pri ocjeni zakonitosti rješenja od 29. srpnja 2013. uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu do sada važećim člankom 42. ZID ZOPHBDR-a/12 u svezi s člankom 2. ZOPHBDR-a/04, člankom 2. ZOPHBDR-a/96 tj. da podnositelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane, a ta okolnost u svim prethodno vođenim postupcima nije ni bila sporna. Međutim, Visoki upravni sud je o tome potpuno zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi bio novi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 121/17 u nastavku teksta: ZOHBDR/17), koji drukčije vrednuje, uređuje sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.“….“. Prema shvaćanju Ustavnog suda, Visoki upravni sud propustio je imati u vidu legitiman cilj odredbe članka 139. ZoHBDR-a/17 u skladu s kojim načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštititi stečena prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu."

10. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZOHBDR-a/17. (članci 139. do 148.). Pored članka 139. ZOHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZOHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.

11. Članak 139. ZOHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

12. Nakon ove odluke Ustavnog suda donesene su brojne odluke kojima su poništene odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i prvostupanjskih upravnih sudova u sporovima u kojima je ocjenjivana zakonitost rješenja tuženika kojima su oglašena ništavim rješenja o priznanju D pozivom na 42. ZOPHBDR- a/12. Visoki upravni sud Republike Hrvatske u daljnjim odlukama (pr. Usž-466/2025 od 26. veljače 2025. i Usž-1740/2024 od 26. rujna 2024. i dr.) a sukladno navedenoj presudi Ustavnog suda od 20. prosinca 2022., ocjenjivao je zakonitost rješenja primjenom članka 139. ZOPHBDR-a/17 te koja je bila intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava iz tog članka zakona.

13. Visoki upravni sud Republike Hrvatske u brojnim presudama koje su se odnosile upravo na predmet kao što je ovaj i tužitelji pozvali na presudu Ustavnog suda od 20. prosinca 2022., iznosi stav:

„Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZOHBDR- a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZOHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi: “Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu…. Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.” Potom zaključuje da iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZOHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji ostvarili status RVI- a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZOHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta: da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Ja odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZOHBDR-a/17. u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status Ja odnosno Da iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud dopisom od 26. travnja 2024. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZOHBDR-a/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO-a) vezano uz isplatu osobne invalidnine. Dopisom od 29. svibnja 2024. Ministarstvo branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZOHBDR-a/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZOHBDR- a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZOHBDR/17. bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZOHBDR-a/17. ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršno i koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO-a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava.“

14. Razmatrajući konkretni slučaj u svijetlu navedenog stava Visokog upravnog suda, s kojim se slaže i ovaj sud, sud ocjenjuje da iz spisa predmeta proizlazi da pokojni suprug tužiteljice DŽ a koji je umro **.**.2007. ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO, koji su nad dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17, bili na redovnoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine te ne ulazi u kategoriju osoba čija stečena prava štiti zakonodavac člankom 139. ZOHBDR-a/17.

15. Slijedom navedenog, osporavano rješenje sud je ocijenio zakonitim, kao i rješenje od 21. kolovoza 2013. i nije bilo mjesta za poništavanje rješenja niti su ispunjeni uvjeti za oglašavanje ništavim rješenja pa je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, sud presudio kao u točki I. izreke.

16. Budući da tužitelj nije uspio u sporu, ne pripada mu ni zatraženi trošak pa je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 23. rujna 2026.

Sutkinja:

Sanda Jeromela

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelju po odvj.

2. tuženiku

3. U spis