REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20350 Metković

Poslovni broj: P-28/2026-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mateu Barbiru, odvjetniku u Vrgorcu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. rujna 2026. u nazočnosti tužitelja, njegova punomoćnika i zakonskog zastupnika tuženice TK, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik za cijelo dijela k. č. [katastarska čestica], pašnjak, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. tijelo II, k. o. [katastarska općina], površine 499 m², prikazanog u skici izmjere društva Polić j.d.o.o. iz travnja 2025. unutar lomnih točaka 1-3, 48-53, 35-47, 1, koja skica čini sastavni dio ove presude, što je tuženica dužna priznati.

II. Tužitelj je ovlašten na temelju ove presude i prijavnog lista zatražiti uknjižbu prava vlasništva na nekretnini iz točke I. izreke na svoje ime za cijelo, uz istodobno brisanje toga prava s imena tuženice, što je tuženica dužna trpjeti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je zatražio utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 499 m², prikazanog u skici izmjere lomnim točkama 1-3, 48-53, 35-47, 1, te ovlaštenje da na temelju presude i prijavnog lista ishodi uknjižbu uz istodobno brisanje prava tuženice. Tvrdi da je sporni dio sastavni dio zemljišne cjeline ograđene suhozidom koju su njegovi prednici držali i obrađivali kroz više naraštaja.

2. Tuženica je osporila i dopuštenost i osnovanost tužbe. Smatra da nije ispunjena pretpostavka iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku jer tužitelj u postupku mirnog rješenja spora nije pokrenuo osiguranje dokaza. U odnosu na glavnu stvar osporila je slijed, trajanje i kakvoću posjeda te istaknula potrebu utvrđenja je li sporni prostor šuma, šumsko zemljište ili dio javne prometne površine.

3. Tuženica je u odgovoru na tužbu zatražila naknadu troška njegova sastava u iznosu od 200,00 EUR. Međutim, nakon zaključenja raspravljanja obje su stranke izjavile da ne popisuju troškove postupka, pa sud o troškovima nije odlučivao.

4. Sud je saslušao svjedoke ŽK, FK i AK te tužitelja kao parničnu stranku. Svjedoka MK nije saslušao jer je tužitelj od toga dokaza odustao.

5. Od materijalnih dokaza sud je pročitao i pregledao zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], posjedovni list 928 k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ugovor o dosmrtnom uzdržavanju između PK i ZK s javnobilježničkom ovjerom, ugovor o darovanju s ovjerom potpisa, rješenje o nasljeđivanju O-37/77 od 16. lipnja 1977., položajni nacrt i skicu nekretnine s preklopom podataka katastarskog plana, zapisnik o očevidu od 18. svibnja 2026. s prijepisom te izvode Geoportala Državne geodetske uprave u slojevima HOK i 1968. godina. Stranke nisu imale primjedbi na izvedene dokaze.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i rezultata cijelog postupka, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Prigovor za odbačaj tužbe nije osnovan. Među strankama nije sporno da se tužitelj 28. listopada 2025. obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora i da je 29. prosinca 2025. odgovorio na dopis državnog odvjetništva. Tuženica svoj prigovor veže uz to što je tužitelj odbio prije parnice pokrenuti postupak osiguranja dokaza.

8. Prema članku 186.a stavku 10. Zakona o parničnom postupku Republika Hrvatska i podnositelj zahtjeva mogu zatražiti od suda izvođenje dokaza potrebnih za ocjenu zahtjeva, a prema članku 39. Zakona o državnom odvjetništvu državno odvjetništvo može od podnositelja zatražiti pokretanje takva postupka. Iz samog teksta tih odredbi proizlazi da osiguranje dokaza nije obvezan sastojak zahtjeva za mirno rješenje spora. Njegovo nepokretanje stoga ne proizvodi posljedicu iz članka 38. stavka 4. Zakona o državnom odvjetništvu. Budući da do podnošenja tužbe 3. veljače 2026. zahtjev nije prihvaćen, a od njegova podnošenja protekla su tri mjeseca, ispunjena je procesna pretpostavka iz članka 186.a stavka 5. Zakona o parničnom postupku.

9. Iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. tijelo II, k. o. [katastarska općina], kao vlasništvo Republike Hrvatske za cijelo. Tuženica je zato pasivno legitimirana. U tužbenom zahtjevu bilo je navedeno zk. tijelo III. Riječ je o očitoj pogrešci u oznaci zemljišnoknjižnog tijela jer su broj čestice, uložak, katastarska općina, površina i oblik utuženog dijela određeni bez dvojbe. Navođenjem točne oznake zk. tijela II u izreci nisu promijenjeni ni predmet ni opseg tražene zaštite.

10. Predmet spora identificiran je kao dio k. č. [katastarska čestica] površine 499 m², prikazan točkama 1-3, 48-53, 35-47, 1 u skici izmjere društva Polić j.d.o.o. iz travnja 2025. Taj se dio nastavlja na k. č. [katastarska čestica], na kojoj je tužitelj prema zemljišnoknjižnom izvatku upisan kao vlasnik za cijelo. Na očevidu 18. svibnja 2026. utvrđeno je da se pokazani prostor nalazi sjeverno od županijske i nerazvrstane ceste, da je u cijelosti omeđen postojećim suhozidom te da između utuženog dijela i k. č. [katastarska čestica] nema vidljive međe, nego u naravi čine jedinstvenu cjelinu. Nekretnina je u većem dijelu bila očišćena, s niskim raslinjem, a suhozid je bio patinaste boje koja upućuje na njegovu dugotrajnost.

11. Stalni sudski vještak Zlatan Polić na očevidu je potvrdio da pokazani predmet spora odgovara dijelu k. č. [katastarska čestica] površine 499 m² prikazanom na njegovoj skici iz travnja 2025. te je original skice priložio u spis. Sud prihvaća to utvrđenje jer je vještak usporedio stanje na licu mjesta sa svojom izmjerom, a stranke na identifikaciju nisu imale primjedbi.

12. ŽK, koji sa strankama nije u srodstvu, živi oko 100 metara od nekretnine i poznaje je cijeli život. Iskazao je da su je držali ĐK, zatim PK i potom tužitelj. Prostor je opisao kao cjelinu omeđenu suhozidom, s lastvama i vrtačama u kojima su se sadili krumpir i povrtne kulture te sijali ječam i žito. Kao umirovljeni djelatnik geodetske uprave objasnio je i da katastarsko i zemljišnoknjižno stanje na tom području nisu usklađeni. Odlučno je da je iz vlastitog dugogodišnjeg opažanja potvrdio privatno korištenje unutar suhozida, miran posjed obitelji PK i izostanak gospodarenja Republike Hrvatske, dok je prostor koji su mještani smatrali državnom šumom smjestio sjevernije, na lokalitet zvan Muša.

13. FK također nije u srodstvu s tužiteljem. Živi u obližnjem zaseoku i često je prolazio pokraj nekretnine. Osobno pamti da je PK ondje kopao i obrađivao zemlju, a suhozid uz mjesni put opisao je kao star i pravilnog oblika. Potvrdio je da u obitelji nema spora o tom posjedu. Na pitanje tuženice jasno je razlučio trasu vodovoda na južnoj strani, navodeći da sporni dio tu trasu ne obuhvaća.

14. AK prva je rodica tužitelja, zbog čega je sud njezin iskaz ocjenjivao s dodatnim oprezom. Ipak, njezin se iskaz u bitnome podudara s iskazima dvojice nesrodnih svjedoka. Rođena je 1955. i živi pedesetak metara od nekretnine. Pamti suhozid od najranijeg djetinjstva, a osobno ju je baka UK vodila na nekretninu, gdje su se sadili ječam, ljutika i krumpir. Poslije je ondje viđala tužiteljeva oca PK kako bere drva i kopa krumpir. Nikada nije čula da bi njega ili njegove prednike i potomke netko ometao u posjedu.

15. Tužitelj je opisao isti način uporabe i isti prijenos posjeda: od pradjeda PK na djeda ĐK, potom na oca PK i na njega. Njegov iskaz o radu s ocem na lastvama, suhozidu i izostanku bilo kakva spora podudara se s osobnim opažanjima svjedoka. Sud ga zato prihvaća u dijelu u kojem ga potvrđuju ostali dokazi.

16. Iskazi su u odlučnim činjenicama skladni: svi opisuju istu ograđenu zemljišnu cjelinu, istu poljoprivrednu uporabu, posjed UK i ĐK, zatim PK i poslije tužitelja, bez ometanja i bez konkurentskih zahtjeva. Njihova manja odstupanja o tome tko je sagradio suhozid ili kojim je pravnim poslom posjed prešao na tužitelja razumljiva su s obzirom na protek vremena i nisu odlučna za dosjelost. Sud nije prihvatio kao neposredno znanje njihove navode o događajima iz 19. stoljeća, nego samo kao obiteljsku i mjesnu predaju. Za odluku je dovoljno ono što su osobno opažali od 1950-ih i 1960-ih godina nadalje.

17. Rješenje o nasljeđivanju O-37/77 potvrđuje da su iza UK njezini sinovi PK i Z proglašeni nasljednicima, svaki za jednu polovinu ostavine navedene u rješenju. Ugovor o darovanju potvrđuje naknadno uređenje odnosa između braće, a ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine s PK na tužitelja. Sporni dio nije u tim ispravama označen sadašnjom katastarskom oznakom. Zato one same nisu dovoljne za stjecanje vlasništva na tom dijelu, ali zajedno s iskazima potvrđuju obiteljski slijed u kojem je predan posjed zemljišne cjeline.

18. Činjenica da je k. č. [katastarska čestica] u posjedovnom listu evidentirana kao šuma ne pobija utvrđeni način uporabe baš utuženog dijela. Katastarski upis nije dokaz vlasništva, niti iz njega proizlazi da je svaki dio čestice u naravi šuma. Svjedoci su suglasno opisali obrađene lastve unutar suhozida, a ŽK razlučio je taj prostor od šume sjevernije. Ni eventualno svojstvo šume ili šumskog zemljišta ne bi samo po sebi isključivalo dosjelost. Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom U-I- 374/1998 od 12. siječnja 2000. ukinuo je odredbu koja je apsolutno priječila stjecanje vlasništva dosjelošću na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu.

19. Navod o javnom putu također ne dovodi u sumnju sposobnost predmeta spora za stjecanje vlasništva. Zemljišnoknjižni izvadak utuženi dio prikazuje kao vlasništvo tuženice, a ne kao opće ili javno dobro. Na očevidu je utvrđeno da je sporni prostor sjeverno od županijske i nerazvrstane ceste, dok ga od okolnog prostora odvaja suhozid. S time se podudara iskaz FK, koji je put smjestio uz suhozid, a vodovod na južnu stranu izvan spornog dijela. Grad Vrgorac, iako obaviješten o parnici, nije stupio u postupak niti je istaknuo pravo na spornom dijelu.

20. Prema članku 388. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak pročišćenog teksta; dalje: ZV), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona 1. siječnja 1997. prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u vrijeme stjecanja. Zato se na posjed koji je započeo znatno prije stupanja na snagu ZV-a primjenjuju i pravna pravila Općeg građanskog zakonika, koja se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Narodne novine broj 73/91; dalje: OGZ), kao i odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima mjerodavne za kasnije razdoblje.

21. Prema pravnom pravilu paragrafa 1468. OGZ-a, kada nekretnina nije upisana na ime osobe koja je stvarno posjeduje, vlasništvo se dosjelošću stjecalo protekom trideset godina poštenog posjeda, dok je prema paragrafu 1472. OGZ-a za stjecanje protiv fiskusa i drugih povlaštenih osoba bilo potrebno četrdeset godina. U ovom predmetu nije dokazano da je sporni dio u vrijeme početka posjeda obitelji FK bio upisan kao državna imovina niti da je tada imao režim društvenog vlasništva. Ako se pođe od općeg roka iz paragrafa 1468. OGZ-a, taj je rok istekao još kod tužiteljevih prednika prije 8. listopada 1991.

22. Posjed UK i ĐK nastavio se preko njihova sina PK do tužitelja, bez prekida i bez promjene načina izvršavanja. Rješenje o nasljeđivanju, ugovor o darovanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju potvrđuju obiteljski i pravni slijed, dok iskazi svjedoka potvrđuju stvarnu predaju i nastavak posjeda baš na ograđenoj zemljišnoj cjelini. Stoga je pravo koje je dosjelošću stečeno kod prednika, zajedno s nastavljenim samostalnim posjedom, prešlo na tužitelja. Okolnost da sporni dio u tim ispravama nije označen sadašnjom katastarskom oznakom ne mijenja taj zaključak jer je predmet posjeda u naravi bio određen suhozidom, a u ovom postupku i geodetski identificiran.

23. Neosnovan je i prigovor tuženice utemeljen na režimu društvenog vlasništva. Točno je da se prema članku 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću te da sadašnji članak 388. stavak 4. ZV-a propisuje da se u rok dosjelosti ne uračunava vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, izvorni članak 388. stavak 4. ZV-a, koji je vrijedio od 1. siječnja 1997., propisivao je upravo suprotno - da se ranije vrijeme posjedovanja uračunava. Ustavni sud Republike Hrvatske tu je odredbu ukinuo odlukom broj U-I-58/1997 i dr. od 17. studenoga 1999., objavljenom u Narodnim novinama broj 137/99, nakon čega je novelom iz 2001. donesena odredba drukčijeg sadržaja.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. i Rev-1480/2016-2 od 5. studenoga 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da kod stjecanja vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba uračunati i ranije vrijeme posjeda ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koje su svoja prava stekle na drugoj zakonskoj osnovi. Rizik pogreške državnih tijela snosi država i ona se ne smije ispravljati na teret pojedinca, osobito kada nema suprotstavljenog privatnog interesa treće osobe. U ovom predmetu nitko osim tužitelja i njegovih prednika nije polagao pravo na ograđeni prostor. Svjedoci su suglasno potvrdili da o nekretnini ne postoji spor ni unutar obitelji ni sa susjedima, Grad Vrgorac nije istaknuo nikakvo pravo, a tuženica nije dokazala postojanje prava treće osobe. Stoga se uračunavanjem vremena prije 8. listopada 1991. ne vrijeđa ničije suprotstavljeno privatno pravo.

25. Do istog se rezultata dolazi i primjenom strožeg roka. Prema članku 159. stavcima 1., 3. i 4. ZV-a, samostalni posjednik nekretnine koji ima barem pošten posjed stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina, a za nekretninu u vlasništvu Republike Hrvatske potrebno je dvostruko vrijeme, dakle četrdeset godina. Prema članku 160. stavku 2. ZV-a u taj se rok uračunava i vrijeme u kojem su prednici sadašnjeg posjednika nekretninu neprekidno posjedovali kao pošteni samostalni posjednici. Posjed utvrđen od druge polovine 1950-ih godina trajao je četrdeset godina već za vrijeme važenja izvornog članka 388. stavka 4. ZV-a, a nastavljen je sve do zaključenja ove rasprave.

26. Dokazi ne upućuju na to da su UK i ĐK, poslije PK ili tužitelj znali ili imali razloga sumnjati da im ne pripada prostor koji je bio izdvojen starim suhozidom i koji je obitelj desetljećima obrađivala kao svoj. Tuženica nije dokaza la okolnost koja bi oborila predmnjevu poštenja iz članka 18. stavka 5. ZV -a. Način obrade, održavanje i korištenje plodova pokazuju da su posjed izvršavali kao vlasnici, dakle samostalno. Budući da su ispunjene pretpostavke dosjelosti i prema pravilima OGZ-a i prema strožem četrdesetogodišnjem roku za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, vlasništvo je stečeno na temelju zakona, pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

27. Odluka o trošku je izostala jer isti nije niti popisan.

Metković, 23. rujna 2026.

Sudac:

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću