REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-7626/2024-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. rujna 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, 23. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 1.295,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od:
31.05.2008 na iznos od 9,92 EUR
30.06.2008 na iznos od 9,92 EUR
31.07.2008 na iznos od 9,92 EUR
31.08.2008 na iznos od 9,92 EUR
30.09.2008 na iznos od 9,92 EUR
31.10.2008 na iznos od 9,92 EUR
30.11.2008 na iznos od 9,92 EUR
31.12.2008 na iznos od 9,92 EUR
31.01.2009 na iznos od 9,92 EUR
28.02.2009 na iznos od 9,92 EUR
31.03.2009 na iznos od 19,55 EUR
30.04.2009 na iznos od 19,55 EUR
31.05.2009 na iznos od 19,55 EUR
30.06.2009 na iznos od 19,55 EUR
31.07.2009 na iznos od 19,55 EUR
31.08.2009 na iznos od 19,55 EUR
30.09.2009 na iznos od 19,55 EUR
31.10.2009 na iznos od 19,55 EUR
30.11.2009 na iznos od 19,55 EUR
31.12.2009 na iznos od 19,55 EUR
31.01.2010 na iznos od 19,55 EUR
28.02.2010 na iznos od 19,55 EUR
31.03.2010 na iznos od 19,55 EUR
30.04.2010 na iznos od 19,55 EUR
31.05.2010 na iznos od 19,55 EUR
30.06.2010 na iznos od 19,55 EUR
31.07.2010 na iznos od 19,55 EUR
31.08.2010 na iznos od 19,55 EUR
30.09.2010 na iznos od 19,55 EUR
31.10.2010 na iznos od 19,55 EUR
30.11.2010 na iznos od 19,55 EUR
31.12.2010 na iznos od 19,55 EUR
31.01.2011 na iznos od 19,55 EUR
28.02.2011 na iznos od 19,55 EUR
31.03.2011 na iznos od 19,55 EUR
30.04.2011 na iznos od 19,55 EUR
31.05.2011 na iznos od 19,55 EUR
30.06.2011 na iznos od 19,55 EUR
31.07.2011 na iznos od 19,35 EUR
31.08.2011 na iznos od 19,35 EUR
30.09.2011 na iznos od 19,35 EUR
31.10.2011 na iznos od 19,35 EUR
30.11.2011 na iznos od 19,35 EUR
31.12.2011 na iznos od 19,35 EUR
31.01.2012 na iznos od 19,35 EUR
29.02.2012 na iznos od 19,35 EUR
31.03.2012 na iznos od 19,35 EUR
30.04.2012 na iznos od 19,35 EUR
31.05.2012 na iznos od 19,35 EUR
30.06.2012 na iznos od 19,35 EUR
31.07.2012 na iznos od 19,35 EUR
31.08.2012 na iznos od 19,35 EUR
30.09.2012 na iznos od 19,35 EUR
31.10.2012 na iznos od 19,35 EUR
30.11.2012 na iznos od 19,35 EUR
31.12.2012 na iznos od 19,35 EUR
31.01.2013 na iznos od 19,35 EUR
28.02.2013 na iznos od 19,35 EUR
01.03.2013 na iznos od 262,18 EUR
do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 506,47 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15.11.2007. do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 142,42 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 01.03.2013. do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka 1.921,55 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23.09.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 228-50-4496021, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 115.637,02 HRK uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odlukama o kamatama i naknadama tuženika, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,25% godišnje. Navodi kako mu je sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu, naplaćena i jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita i to 15.11.2007. u iznosu 3.816,02 kuna/506,47 eur dok mu je temeljem odredbe čl. 9, a prilikom prijevremene otplate kredita, naplaćena i naknada u iznosu 1.073,09/142,42 eur.
Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale, pa je takvo postupanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja jer je kamatna stopa sa početno ugovorene 6,25% povećana na 9,10%.
Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018. Navedenim odlukama utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. p ovrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa. Međutim, unatoč navedenim odlukama, tužitelj smatra kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je tuženik mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, neodređene, a time i ništetne u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o potrošačkom kreditiranju.
U odnosu na ugovorene naknade, navodi kako o predmetnim naknadama stranke nisu posebno pregovarale niti su tužitelju pružene informacije na što se predmente naknade odnose i što je u istima sadržano, zbog čega su predmetne odredbe o ugovorenim naknadama neodređene i neodredive i nepoštene, budući se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a koje stvaraju neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio tužitelju strukturu navedenih troškova niti mu je omogućio pregovaranje oko navedenih odredaba.
1.1. Slijedom navedenog, a budući da tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te da njega obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa od 6,25%, kao što su ništetne i odredbe čl. 3 i čl. 9 kojima su ugovorene naknade koje su tužitelju i naplaćene, to tužitelj, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu podneskom od 14.10.2025. traži od suda da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati
-na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci banke, iznos u visini 1.295,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate do isplate
-na ime ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, iznos u visini 506,47 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15.11.2007. do isplate
-na ime ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu, iznos u visini 142,42 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 01.03.2013. do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate.
2. Tuženik je odgovorom na tužbu kao i tijekom postupka, osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističući i prigovor zastare, navodeći kako je protekao zastarni rok od 5 godina s naslova stjecanja bez osnove budući taj rok počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru. Osporio je tužitelju svojstvo potrošača, a s tim u vezi i pravo tužitelja na pozivanje na utvrđenja iz presuda iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača. Neosnovanima cijeni tvrdnje tužitelja o ništetnosti promjenjive kamatne stope budući je kamatna stopa obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a što je i u skladu sa odredbama Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o zaštiti potrošača pri čemu se od 01.01.2013. kamatna stopa mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje navodi kako je činidba iz Ugovora o kreditu bila određena, odnosno odrediva jer je ugovor jasno odredio da korisnik kredita ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta, a samo je kamatna stopa promjenjiva.
U odnosu na ugovorene naknade, ističe kako su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da stoga nije dopušteno utvrđivati njihovu poštenost, pri čemu se radi o odredbama koje ne stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Stoga, ne sporeći visinu zahtjeva na ime isplate ugovorenih naknada, ali sporeći visinu preostalog dijela tužbenog zahtjeva te osnovanost zahtjeva u cijelosti, uz istaknuti prigovor zastare, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Potvrdu tuženika od 12.12.2024., Prijepis knjigovodstvene kartice, Otplatni plan, Ugovor o kreditu br. 228-50-4496021 od 08.11.2007., Predračun br. 30393, Naknadu u poslovima kreditiranja građana, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.
4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja isplatom na ime ništetnih odredaba Ugovora o kreditu br. 228-50-4496021 od 08.11.2007. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, jednokratna naknada za obradu zahtjeva te naknada za prijevremenu otplatu kredita.
4.1. Tužitelj je prvotno postavljenim zahtjevom na ime ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope tražio isplatu 850,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 01.05.2008., da bi zatim podneskom od 14.10.2025., a po provedenom financijskom vještačenju, potraživao isplatu 1.295,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, počevši od 31.05.2008..
4.2. Dakle, tužitelj je svoj zahtjev za isplatom ukupnog iznosa na ime ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, povisio pri čemu je zahtjev za tijek zakonske zatezne kamate smanjio.
4.3. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VS RH br. Su-IV-16/21-8 od 26.04.2021., predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se tuženik nije protivio, to se smatra da je na djelomično povlačenje pristao u smislu odredbe čl. 193 ZPP-a. Nadalje, a budući da je tužitelj zahtjev za isplatom uskladio sa nalazom i mišljenjem to je sud temeljem odredbe čl. 190 st. 3 u vezi odredbe čl. 191 st. 2 sve ZPP-a, takvu preinaku dopustio rješenjem na ročištu za glavnu raspravu 08.09.2026..
5. Između stranaka nije sporno
-kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 228-50-4496021 od 08.11.2007. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik, odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 115.637,02 kuna, koji iznos se tužitelj obvezao vratiti uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 6,25% godišnje, u 84 mjeseca,
-da je tužitelj, a temeljem odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu, platio tuženiku naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita u visini 3.816,02 kuna/506,47 eur i to 15.11.2007., te temeljem odredbe čl. 9 Ugovora o kreditu, naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu 1.073,09 kuna/142,42 eur i to 01.03.2013.
- da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti.
6. Međutim, sporno je između stranaka jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa, naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu, nepoštene odredbe i slijedom toga ništetne, pri čemu je sporna i visina tužbenog zahtjeva na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a sporno je i da li tužitelj ima status potrošača kao i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja.
7. Prvenstveno, valja navesti kako činjenica da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, ne dovodi do gubitka pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog postupka. Ovo stoga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.
8. Nadalje, odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita te je navedeno da se radi o kreditu za kupnju vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu.
Dakle, iz navedenog jasno proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.
8.1. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja sukladno odredbi čl. 3 st. 1 ZZP/03 (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
8.2. Obzirom da su stranke odredbama Ugovora o kreditu kao jedan od instrumenata osiguranja, ugovorile i obvezu plaćanja anuiteta kredita ustegama sa plaće tužitelja te kako je iz Prometa po kreditu, razvidno kako su sve uplate vršene na račun tuženika po ugovorenoj partiji kredita, to je nedvojbeno kako su anuiteti kredita plaćani u ime i za račun tužitelja i to putem trajnog naloga. Kako je dakle i iz Prometa po kreditu razvidno da je uplata anuiteta plaćana prijenosom sa plaće tužitelja, tako je u tom dijelu sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja, a prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja, jer da nije dokazana povezanost tužitelja s uplatama za otplatu kredita, cijenio neosnovanim.
9. Kako je nedvojbenim utvrđen status potrošača tužitelja u smislu odredbe čl. 3 st. 1 toč. 1 ZZP/03 i otklonjen prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te uz daljnju nespornu činjenicu kako je tuženik „trgovac“ u smislu odredbe čl. 3 st. 1 toč. 2 ZZP/03, to je valjalo raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost zahtjeva koju tuženik spori.
10. Tužitelj tako u svom iskazu navodi kako je Ugovor o kreditu pročitao te nije bilo nejasnoća, navodeći kako u sam sadržaj Ugovora nije mogao intervenirati odnosno s bankom pregovarati oko uvjeta kreditiranja. Iskazuje kako su mu u banci rekli da će mu naknade naplatiti putem kredita, a način na koji su izračunali visinu istih, nije mu bilo poznato.
11. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je kako je odredbom čl. 2 ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, dok je odredbom čl. 3 ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, a odredbom čl. 9 ugovoreno je kako se prijevremena otplata kredita vrši uz suglasnost i uvjete kreditora.
11.1. Uvidom u Naknade u poslovima kreditiranja građana (dalje u tekstu Naknade), razvidna je obveza plaćanja naknade prilikom prijevremene otplate kredita, visina koje naknade ovisi o vrsti i visini kredita te je određena u postotcima.
12. Tako opisane odredbe se ne mogu smatrati ni određenima ni odredivima.
12.1. Naime očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.
12.2. Isto tako iz navedene dokumentacije nije razvidno na što se odnosi ugovorena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanja ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03, ne znači ujedno da je odredba poštena.
12.3. S tim u vezi, a budući da je odredbom čl. 9 Ugovora o kreditu navedeno kako se prijevremena otplata kredita može izvršiti uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, to je nedvojbeno kako je predmetnom odredbom jedino propisana obveza korisnika kredita za podnošenje zahtjeva za prijevremenu otplatu. Kako se iz predmetne odredbe ne može utvrditi niti obveza podmirenja bilo kakvih naknada, a time niti način obračuna i visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je isto moguće utvrditi iz Naknada to je jasno kako predmetna odredba nije određena niti odrediva u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03.
13. Dakle, a budući da niti u Ugovoru o kreditu kao niti Naknadama nisu opisani egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu nije opisano niti na što se odnose ugovorene naknade, to predmetno nije moglo tužitelju biti rastumačeno niti od strane Javnog bilježnika u smislu odredbe čl. 57-čl. 59 sve Zakona o javnom bilježništvu. Stoga sud nije imao razloga sumnjati u vjerodostojnost iskaza tužitelja, u dijelu u kojem je iskazivao kako mu nije bile objašnjeno na koji način i uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope kao što mu nisu bili objašnjeni niti rizici ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom te obrazloženi troškovi koji se ugovorenim naknadama pokrivaju, jer je njegov iskaz bio uvjerljiv logičan i životan. Time je nedvojbeno utvrđeno kako tijekom postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora o kreditu, tužitelju nisu bili obrazlagani razlozi koji utječu na promjenu kamatne stope kao što mu nije bilo objašnjeno na što se točno odnose ugovorene naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.
13.1. S tim u vezi, a obzirom da tuženik na okolnost informiranja tužitelja o promjeni kamatne stope, nije niti predlagao dokazne prijedloge u vidu saslušanja osobnog bankara koji je sudjelovao u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, to tuženik nije dokazao da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu dobio informacije temeljem kojih je mogao zaključiti o razlozima koji utječu na promjenu kamatne stope te informacije temeljem kojih je mogao zaključiti na što se odnose ugovorene naknade.
14. Nadalje, prema odredbi čl. 295 ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.
15. Prema odredbi čl. 59 ZZP/03, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
16. Prema odredbi čl. 85 ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
17. Prema odredbi čl. 87 st. 1 ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
18. Prema odredbi čl. 26 st. 3 ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata.
19. Prema odredbi čl. 269 ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena ili barem odrediva, a činidba je temeljem odredbe čl. 272 ZOO-a odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, jer je u protivnom ugovor ništetan.
20. Dakle, nedvojbeno je kako sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pri čemu navedene odredbe ne sadrže nikakve egzaktne i jasno definirane parametre za promjenu kamatne stope. S tim u vezi ukazuje se i kako navedene odredbe ugovora, sukladno kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nisu niti razumljive.
20.1. Stoga se odredba čl. 2 Ugovora o kreditu, ne može smatrati ni određenom niti odredivom u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03, pa je dopušteno ocjenjivati poštenje predmetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03.
21. U odnosu na ugovorenu naknadu za obradu kredita, ukazuje se kako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” se trebaju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.
21.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 84 mjesečna obroka koji se obračunavaju na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
21.2. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.
21.3. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.
21.4. Slijedom navedenog odredba čl. 3 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
22. S tim u vezi, a budući da odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, nije jasna niti razumljiva, to je u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03, dopušteno ocjenjivati poštenje predmetnih ugovornih odredaba.
23. Nadalje, a budući da tuženik, kako je već ranije navedeno, nije dokazao da bi tužitelja informirao o razlozima utjecaja na kamatne stope, to je nedvojbeno kako stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama ugovora prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva.
23.1. Stoga, odredbe predmetnog ugovora koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu- potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.
23.2. Primjenom navedenih ugovornih odredaba tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 26 ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12 ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelju nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.
24. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba čl. 3. i čl. 9. poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
24.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3 i čl. 9. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, dok je odredbom čl. 9 samo općenito navedeno kako je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima i Odluke banke, bez navođenja bilo kakvih specifikacija tih uvjeta, to se ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.
24.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
25. Istiće se kako je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.
26. Dakle, budući da odredba čl. 2 Ugovora o kreditu ne sadrži precizno određene uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, već promjena istih ovisi isključivo o odluci tuženika, to ista na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelju nameću obvezu koja nije jasno i precizno određena niti se o istoj pojedinačno pregovaralo. Stoga takav način ugovaranja nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269 st. 2, čl. 271 i čl. 272 sve ZOO-a u vezi odredbe čl. 59 st. 1 i čl. 81 st. 1 sve ZZP/03 te je u suprotnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu koji je propisan odredbom čl. 3 ZOO-a.
26.1. Pri tome valja navesti kako činjenica, na koju se poziva tuženik, da je tužitelj htio ugovor s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ni od kakvog utjecaja na ocjenu ništetnosti predmetne odredbe ugovora. Naime, ništetnost pojedinih odredbi ugovora i ne bi bilo potrebe ocjenjivati u slučaju da te odredbe nisu prihvaćene od jedne od stranaka, jer one u tom slučaju i ne bi bile ugovorene, pa ne bi ni postojala potreba da sud ocjenjuje njihovu ništetnost.
27. Nadalje, budući Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora i prilikom prijevremene otplate kredita, to prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporne naknade odnose odnosno što je istima obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).
27.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita i iznosu kojeg je tužitelj platio uslijed prijevremene otplate kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni i preostalom iznosu kod prijevremene otplate. Nastavno na navedeno, a budući da odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom pri čemu odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu kojom prijevremena otplata kredita ovisi isključivo o volji odnosno suglasnosti samo jedne strane i to tuženika, pri čemu nisu niti specificirani uvjeti prijevremene otplate kredita, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporne naknade nisu koristile za troškove nastale izradom, potpisom i prijevremenom kredita.
27.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3 i čl. 9. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine te da svojevoljno uređuje uvjete prijevremenog raskida bez ikakvih preciziranih uvjeta, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istima tužitelju omogućeno pregovaranje.
28. Pri tome se ukazuje kako u ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem.
29. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita kao niti za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita kao ugovaranje odredbe o uvjetima prijevremene otplate kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
30. Vezano za odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se stranke pozivaju, valja kazati da se presuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer se radi o kunskom kreditu ista odgovara istini, međutim, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je cijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, pa je tako učinjeno i u ovom konkretnom slučaju.
31. Stoga ovaj sud, temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 u vezi odredbe čl. 323 i čl. 324 sve ZOO-a, utvrđuje ništetnima odredbe čl. 2, čl. 3 i čl. 9 Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kredita i način otplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu kao i u dijelu koji se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita i plaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
32. Imajući na umu navedeno, tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredba čl. 2, čl. 3 i čl. 9 sve Ugovora o kreditu.
32.1. Obzirom da je kao valjani dio odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidna početna kamata, to se temeljem odredbe čl. 324 ZOO ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba.
33. Stoga, a budući da tuženik nije osporio visinu i dospijeće utužene tražbine na ime ništetne odredbe čl. 3 i čl. 9 Ugovora o kreditu, to tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu i to čl. 3 u iznosu 506,47 eur i čl. 9 u iznosu 142,42 eur.
33.1. Tužitelju su uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a, dosuđene zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuće od dana uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika), odnosno na iznos 506,47 eur od 15.11.2007. te na iznos 142,42 eur od 01.03.2013., koje datume uplate tuženik nije niti osporio, do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.
34. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu čl. 2 Ugovora o kreditu, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o.
Budući da je nalaz i mišljenje sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je nalaz i mišljenje kao i usmeno očitovanje sudskog vještaka sud u cijelosti prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku. Za ukazati je pri tome kako tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu nalaza i mišljenja dok su ostali izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima.
34.1. Nalazom i mišljenjem je, a nakon prvotno utvrđenih iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu tuženika sa osnove ugovorene kamatne stope te iznosa koje je tužitelj plaćao na ime promjenjive kamatne stope utvrđena razlika u iznosu 9.688,08 kuna/1.295,78 eur koji iznosi su specificirani po mjesečnim datumima uplata u tabeli 1 Zaključka nalaza i mišljenja.
34.2. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako, a zbog ne postojanja podataka o prinosima desetogodišnje kunske obveznice RH u razdoblju od 2007., nije moguće utvrditi kretanja prinosa desetogodišnje kunske obveznice RH i usporedbe s primjenom kamatne stope iz Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka.
35. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1., čl. 324 i 1111 st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz primjene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate u iznosu 1.295,78 eur koji iznosi su specificirani po mjesečnim datumima uplata u tabeli 1 Zaključka nalaza i mišljenja.
35.1. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
36. Prigovor zastare nije osnovan.
36.1. Za ovaj postupak u kojem tužitelj zahtjeva isplatu plaćenog iznosa tuženiku s osnova ništetnih odredab članka 2, čl. 3 i čl. 9 Ugovora o kreditu, relevantno je pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojeno na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." i za koje se u „Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CH“ navodi da je „pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2)“.
36.2. Iako je o ništetnosti tih odredaba odlučeno kao o prethodnom pitanju u ovom postupku, a o kojem ovisi ocjena o osnovanosti kondikcijskog zahtjeva, zastara sukladno naprijed iznesenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, po ocjeni ovog suda počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena pa makar kao prethodno pitanje sukladno članku 12. stavku 1. ZPP budući je u stavku 2. tog članka određeno da odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
37. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku. Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 15.04.2025., 14.10.2025., za pristup na ročišta 05.05.2025., 28.01.2026. i 08.09.2026. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 1.500,00 eur kojem trošku je pribrojen trošak vještačenja u iznosu 325,00 eur, sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu 26,55 eur, sudske pristojbe na presudu u iznosu 70,00 eur sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, čime sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.921,55 eur. Tužitelju nije priznat trošak za sastav zahtjeva u mirnom postupku jer predmetni trošak nije bio relevantan za vođenje postupka, zatim za sastav podneska od 11.02.2025. jer je unatoč zahtjevu iz predmetnog podneska tužitelj dostavio odgovor na odgovor na tužbu za koji sastav mu je priznat trošak, zatim za sastav podneska od 14.10.2025. jer isti nije bio relevantan za vođenje postupka budući da se dokaz o uplati predujma utvrđuje dostavom potvrde od strane odjela računovodstva suda kroz e-spis po izvršenoj uplati.
Na tako određen trošak tužitelju su temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a, dosuđene i zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO- a.
U Zagrebu 23. rujna 2026.
Sudac
Tajana Škafar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Pun. tužitelja uz rj. sud. pristojba na presudu 140,00 eur
2. Pun. tuženika
