Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3298/2026-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Branke Crnogorac, u upravnom sporu tužitelja TSFS, državljanina Iraka, rođenog **.**.1996., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik TS, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grahovac i partneri d.o.o., Zagreb, Andrije Hebranga 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, II. policijske postaje Zagreb , Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi ograničenja kretanja stranca, 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, II. policijske postaje Zagreb, KLASA: NK-UP/I-216-04/26-01/2694, URBROJ: 511-19-28-26-3 od 26. svibnja 2026.

II Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: NK-UP/I-216-04/26-01/2694, URBROJ: 511- 19-28-26-3 od 26. svibnja 2026., strancu TSFS, državljaninu Iraka, određen je smještaj u Prihvatnom centru za strance Ministarstva unutarnjih poslova na vrijeme od 1 (jedan) mjesec od dana donošenja rješenja sukladno članku 214. stavku 2. alinejama 2., 3. i 5. Zakona o strancima.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta zbog povrede pravila postupka koja bi mogla utjecati na rješavanje stvari, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako je tuženik pogrešno primijenio odredbe članaka 212. i 213. Zakona o strancima i odredbe članka 26. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku, načelo zakonitosti iz članka 5. istog Zakona, kao i načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa iz članka 6. stavka 3. istog Zakona. Naime, tužitelj je 25. svibnja 2026. priveden od strane djelatnika tuženika bez prethodnog naloga za uhićenje ili kakvog drugog dokumenta te je u policijskoj postaji saznao da mu je ukinut azil i da ga se odvodi u Prihvatni centar za strance. Tužitelj je zaprimio rješenje koje osporava u ovom upravnom sporu, a u obrazloženju kojeg je navedeno da je rješenjem broj 511-01-204-UP7I-6867/7-2016 tužitelju ukinuta međunarodna zaštita s obzirom da je počinio dva kaznena djela. Međutim, rješenje koje je navedeno u obrazloženju ovdje osporavanog rješenja nema naznaku klase i datuma te se očito radi o pogrešci budući da broj završava sa 2016 umjesto 2026 pa je upitno postoji li navedeno rješenje o prestanku azila te je li uopće moglo biti doneseno rješenje koje se osporava u ovom upravnom sporu. Nadalje, tužitelj navodi kako je u osporavanom rješenju navedeno da se individualnom procjenom u skladu s pravilom razmjernosti utvrdilo da se prisilno udaljenje stranca ovdje tužitelja ne može osigurati primjenom blažih mjera propisanih u članku 213. stavku 1. točkama 3. i 4. Zakona o strancima jer tužitelj nema prijavljenu adresu boravišta na kojoj bi mogao boraviti niti namjeru javljanja u policijsku postaju u određeno vrijeme. Navedeni zaključak tuženika smatra neistinitim jer tužitelj niti u jednom trenutku nije upitan niti mu se dala mogućnost izjašnjavanja o primjeni blažih mjera. Ističe kako tužitelj živi na području Republike Hrvatske već 10 godina , da je Hrvatsku zavolio te da se u Hrvatsku zbog njega doselila njegova obitelj odnosno brat i majka. Tužitelj je cijelo vrijeme svog boravka u Hrvatskoj radio razne poslove te zarađivao samostalno za život, naučio je hrvatski jezik te se već 5 godina nalazi u vezi s KS, od toga 2 godine u izvanbračnoj zajednici, pri čemu postoji i interes za sklapanje braka. Izvanbračna supruga tužitelja je kronološki bolesnik koji zahtijeva primanje svakodnevnih terapija pa bi boravkom u nekoj drugoj zemlji to bilo vrlo teško izvedivo jer bi došlo do pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja. Tužitelj nema nikakve veze s državom svog podrijetla jer je iz te države protjeran na temelju političkih zbivanja. Navodi i da je pretrpio teške tjelesne ozljede zadobivene u napadu zbog kojeg se vodi kazneni postupak pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu. Osim navedenog tužitelj ima prijavljeno i prebivalište na adresi T [adresa], a povremeno prespava kod svoje djevojke KS na adresi [adresa]. Prema tome, tuženik nije naveo razloge na temelju kojih je zaključio da se tužitelj ne bi javljao u nadležnu policijsku postaju. U tom smislu predlaže saslušanje niza svjedoka, kao i uvid u spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu te medicinsku dokumentaciju KS. Ističe i da je određivanje smještaja u Prihvatnom centru za strance nesvrsishodno i prelazi u sferu kažnjavanja tužitelja pri čemu bi proglašenjem rješenja ništavim tužitelju nastala velika šteta. Smatra da je određivanje smještaja krajnja mjera koja se primjenjuje samo u slučajevima kada istu svrhu nije moguće postići određivanjem neke druge mjere, a u konkretnom slučaju je istu svrhu odnosno udaljenje stranca moguće učinkovito postići primjenom mjere iz članka 213. stavka 1. točaka 1., 2., 3. i 4. Zakona o strancima. Ukazuje na odluku Ustavnog suda broj U-III-1683/2008 od 7. svibnja 2008. u kojoj je izloženo stajalište da se pritvor, odnosno istražni zatvor, ne smije pretvoriti u kaznu. Smatra stoga da smještaj u Prihvatni centar za strance dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđenja da prisilno udaljenje neće biti moguće , a što u predmetnom slučaju ne postoji. Nadalje, tuženik se u rješenju poziva na članak 26. stavak 1. Zakona u upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) navodeći da isti propisuje kako tužba protiv rješenja nema odgodni učinak. Tužitelj napominje da se radi o nevažećim zakonskim odredbama jer navedeni zakon ne postoji pa se odluka ne može temeljiti na takvim odredbama. Zaključuje kako je osporavano rješenje izrazito paušalno te se temelji na nevažećim propisima i pogrešno protumačenim zakonskim odredbama , rješenje ne sadrži nikakve razloge o odlučnim činjenicama, nije utemeljeno na pozitivnim zakonskim propisima te je isto stoga nezakonito i ne može imati izvršni učinak. Predlaže sudu usvojiti tužbu i poništiti pobijano rješenje tuženika od 26. svibnja 2026. uz naknadu troškova upravnog spora tužitelju. Traži i odrediti odgodni učinak tužbe na temelju članka 42. Zakona o upravnim sporovima, članka 193. stavka 2. Zakona o strancima i članka 51. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti obrazlažući prijedlog okolnošću da je i tužbom kojom osporava rješenje o protjerivanju zatražio odgodni učinak.

3. Tijekom postupka tužitelj je u sudski spis dostavio rješenje Upravnog suda u Zagrebu, broj: Us I-3287/2026 od 18. lipnja 2026. iz kojeg proizlazi da tužba podnesena protiv rješenja o protjerivanju tužitelja ima odgodni učinak. Ujedno je dostavio i punomoć KS kojom ovlašćuje tužitelja za zastupanje u svim administrativnim radnjama vezanim uz njeno zdravstveno stanje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako su u provedenom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti na temelju kojih je doneseno osporavano rješenje o smještaju tužitelja u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova. Osporava navode tužitelja o pogrešno primijenjenim odredbama članaka 212. i 213. Zakona o strancima s obzirom da je u provedenom postupku utvrđeno da je 26. svibnja 2026. doneseno rješenje o protjerivanju tužitelja kojim mu je određena zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od 2 godine te prisilno udaljenje. Ujedno je individualnom procjenom u skladu s pravilom razmjernosti utvrđeno da se prisilno udaljenje stranca ne može osigurati primjenom blažih mjera propisanih u članku 213. stavku 1. točkama 3. i 4. Zakona o strancima. U postupku je utvrđeno da imenovani ne boravi na adresi boravišta u [adresa], da boravi nezakonito u Republici Hrvatskoj jer je na temelju članka 49. stavka 1. točke 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti rješenjem od 25. svibnja 2025. prestao azil i pravo na boravak, a koji je bio odobren rješenjem broj 511-01-204-UP7I- 6867/7-2016 od 28. kolovoza 2017. Navodi tužitelja kako nije zaprimio rješenje o prestanku međunarodne zaštite nisu osnovani jer je isti osobno potpisao primitak rješenja na dostavnicu. Zakonitost pobijanog rješenja ocjenjuje se prema stanju upravnog spisa, a eventualni prigovori na dostavu ili sadržaj drugog upravnog akta ne čine pobijano rješenje nezakonitim ako je isto doneseno na temelju valjanih činjenica i dokaza sadržanih u spisu. Također smatra neosnovanim navod da zbog načina označavanja broja rješenja isto ne postoji. Naime, rješenje na koje se upire u tužbi je rješenje od 28. kolovoza 2017. kojim je tužitelju odobrena međunarodna zaštita. Eventualna administrativna ili tehnička pogreška u označavanju akta sama po sebi ne utječe na njegovu pravnu valjanost niti predstavlja razlog za poništenje pobijanog rješenja ukoliko je iz spisa nedvojbeno moguće utvrditi na koji se akt odnosi, a u konkretnom slučaju nije došlo do nikakve administrativne ili tehničke pogreške jer se broj rješenja kojim je odobren azil veže uz ukidanje istog. Nadalje navodi kako su u postupku razmotrene sve okolnosti koje su bile poznate tijelu u trenutku odlučivanja uključujući duljinu boravka, obiteljske veze, stupanj integracije te ostale okolnosti relevantne za primjenu načela razmjernosti. Također i tvrdnje o zdravstvenom stanju partnerice i planiranom sklapanju braka te integraciji u hrvatsko društvo te navodnoj opasnosti u zemlju povratka predstavlja navode koje tužitelj nije potkrijepio odgovarajućim dokazima ili nisu od odlučnog značaja za zakonitost pobijanog rješenja. Ujedno napominje da pogrešno navođenje članka zakona ili broja Narodnih novina ne utječe na zakonitost i valjanost osporavanog rješenja budući da je ono doneseno u skladu s važećim materijalnim i postupovnim propisima radi čega je tužbeni zahtjev neosnovan te predlaže da ga sud odbije.

5. Tijekom postupka u spis ovog predmeta zaprimljen je i podnesak KS koja je u osnovi zatražila da joj se prizna status zainteresirane osobe uz tvrdnju da bi joj donošenje pojedinačne odluke, odnosno postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela povrijedilo pravo i pravni interes. Sud je rješenjem poslovni broj: Us I-3298/2026-12 od 21. rujna 2026. odbio priznati KS status zainteresirane osobe.

6. Tužitelj je u očitovanju na navode odgovora na tužbu u bitnom naveo kako mu je zbog prisilnog smještaja u Prihvatnom centru za strance u Ježevu onemogućen bilo kakav pristup internetu ili privatnim zbirkama ili bilo kakvim drugim dokazima kojima bi mogao potvrditi svoje navode. Smatra kako u postupku zasigurno nisu razmotrene sve okolnosti koje su bile poznate tijelu u trenutku odlučivanja. Ističe kako je pravo na obrazloženu odluku temeljno jamstvo poštenog suđenja i općeg upravnog postupka koja obvezuje sudove i javnopravna tijela da jasno navedu razloge, dokaze i pravne propise na kojima temelji svoju odluku te da je s obzirom na nedostatak i paušalnost obrazloženja pobijano rješenje tuženika je nezakonito. Isto tako navodi kako je netočan navod vezan uz primitak rješenja o ukidanju azila jer tužitelju prilikom predaje navedenog rješenja nije bio osiguran tumač pa tužitelj nije niti razumio što potpisuje niti mu je tuženik omogućio da zadrži jedan primjerak rješenja o ukidanju azila. Smatra kako je dostava pravnog akta nezakonita i u suprotnosti s važećim zakonskim odredbama.

7. Sud je 2. rujna 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog tuženika (članak 89. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS).

8. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sve isprave koje se nalaze u sudskom spisu i uz odgovor na tužbu dostavljenom spisu tuženika .

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Člankom 212. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25., dalje: Zakon o strancima) propisano je da se u svrhu ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja i povratka državljanina treće zemlje može smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama (stavak 1.), s time da smještaj u centru može trajati samo najkraće vrijeme koje je potrebno za prisilno udaljenje i dok su u tijeku aktivnosti radi prisilnog udaljenja koje se izvršavaju s dužnom pažnjom (stavak 2.).

11. Člankom 214. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je kako se državljanina treće zemlje može smjestiti u centar do šest mjeseci ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske sukladno članku 183. stavcima 2. i 3. Zakona o strancima, a stavkom 2. istog članka zakona propisane su okolnosti koje mogu upućivati na postojanje rizika od izbjegavanja iz članka 214. stavka 1. Zakona o strancima, odnosno da:

- državljanin treće zemlje nema ispravu o identitetu ili putnu ispravu,

- državljanin treće zemlje nema prijavljen boravak,

- državljanin treće zemlje izjavio da neće izvršavati ili da će onemogućavati izvršenje mjera za osiguranje povratka,

- je državljanin treće zemlje u drugoj državi članici EGP-a pravomoćno osuđen za kazneno djelo,

- je protiv državljanina treće zemlje u tijeku kriminalističko istraživanje ili kazneni postupak ili je pravomoćno osuđen za kazneno djelo u Republici Hrvatskoj,

- državljanin treće zemlje ne izvršava ili nije izvršio rješenje o povratku,

- državljanin treće zemlje ne izvršava ili nije izvršio obvezu odlaska u drugu državu članicu,

- je državljanin treće zemlje nezakonito ušao u EGP odnosno Republiku Hrvatsku,

- prethodno ponašanje državljanina treće zemlje upućuje na to da bi mogao izbjegavati izvršenje obveze napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske.

12. Člankom 213. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da se u smislu članka 212. stavka 1. istog Zakona mjerama koje su blaže od smještaja u centar smatraju:

1. polog putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata

2. polog određenih financijskih sredstava

3. zabrana napuštanja određene adrese smještaja

4. javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme

5. zabrana napuštanja objekta u kojem se provodi dubinska provjera i objekta u kojem se provodi postupak povratka na granici.

13. U provedenom postupku utvrđeno je kako je u odnosu na stranca TSFS izdano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, II. policijske postaje Zagreb, KLASA: NK - UP/I-216-04/26-01/2694, URBROJ: 511-19-28-26-1 od 26. svibnja 2026. kojim ga se protjeruje iz Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP), utvrđen je nezakonit boravak u Republici Hrvatskoj, određena mu je zabrana ulaska i boravka u EGP -u u trajanju od 2 (dvije) godine, kao i prisilno udaljenje u zemlju podrijetla, državu iz koje je došao u Republiku Hrvatsku ili uz njegov pristanak, u drugu treću zemlju.

14. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je navedeni stranac 19. rujna 2016. zakonito ušao u Republiku Hrvatsku iz Iraka, odobren mu je azil 2017. godine, a polovicom 2020. godine otišao je u Saveznu Republiku Njemačku otkuda je 5. listopada 2021. readmisijski vraćen u Republiku Hrvatsku. Navedenom strancu prestao je azil i pravo na boravak u Republici Hrvatskoj rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-08/5, URBROJ: 511-01-212-26-3 od 25. svibnja 2026. jer je počinio kaznena djela iz članka 161. stavka 1. (Mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba) i članka 191. stavka 2. (Omogućavanje trošenja droge) Kaznenog zakona za koja je, nakon što je priznao krivnju, proglašen krivim presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, posl. br.: Kzd-280/2025-59 od 18. svibnja 2026.

15. Upravni sud u Zagrebu je u postupku sudske kontrole ovdje osporavanog rješenja tuženika, izvršene na temelju članka 216. stavka 4. Zakona o strancima, presudom poslovni broj: Us I-3133/2026-3 od 1. lipnja 2026. potvrdio predmetno rješenje jer prilikom donošenja osporavanog rješenja nisu izvršene nepravilnosti koje bi ukazivale da je tužitelju nezakonito određen prisilni smještaj.

16. Razmatrajući tužbene navode ovaj sud i dalje smatra kako nisu učinjene nepravilnosti koje bi dovele do zaključka da je tužitelju nezakonito određen prisilni smještaj. Naime, u osporavanom rješenju sud ne nalazi broj rješenja za koji tužitelj u tužbi navodi da je pogrešan te da se radi o rješenju koje tužitelj nije primio. Naime, broj rješenja na koji se poziva tužitelj sud nalazi se u obrazloženju rješenja o protjerivanju tužitelja, a koje nije predmet razmatranja u ovom upravnom sporu budući da se ovaj upravni spor vodi radi ocjene zakonitosti rješenja o određivanju prisilnog smještaja tužitelja u trajanju od mjesec dana.

17. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je veza tužitelja s SS izvanbračna zajednica jer za to moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke, niti kako ta veza utječe na zakonitost ovdje osporavanog rješenja, pa daljnji navodi o bolesti navedene osobe i nemogućnosti preseljenja u zemlju podrijetla tužitelja nisu od utjecaja na rješenje spora, osobito imajući na umu kako je predmet ovog spora ocjena zakonitosti rješenja kojim je tužitelju određen prisilni smještaj u Zagrebu.

18. Daljnji navodi o tome kako tužitelj voli Hrvatsku, da je naučio hrvatski jezik i da su se zbog njega u Hrvatsku doselili majka i brat tužitelja, kao i da tuženik nije pravilno zaključio o mogućnosti primjene neke od drugih zakonom propisanih, blažih, mjera od mjere prisilnog smještaja, također ne mogu dovesti do drukčijeg rješenja predmetne upravne stvari kraj činjenice da je tužitelj osuđen za dva kaznena djela (mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba i omogućavanje trošenja droge) za koja je priznao krivnju. Naime, potonji razlog u kontekstu ostalih (da ne želi otići iz Republike Hrvatske, da nema financijskih sredstava niti druge imovine, da je nezakonito boravio i kretao se na području Republike Hrvatske) jasno ukazuje na nepoštivanje propisa Republike Hrvatske i odluka njenih nadležnih tijela što dovodi do zaključka da postoji visoka vjerojatnost nepoštivanja eventualnih blažih mjera, a kako je tuženik i ocijenio u osporavanom rješenju. Pritom treba naglasiti da, suprotno mišljenju tužitelja, tuženik sukladno važećim propisima nije dužan omogućiti stranci izjašnjavanje o mogućnosti primjene blaže mjere iz članka 213. stavka 1. Zakona o strancima.

19. Prema tome, a s obzirom na naprijed navedeno, sud ne nalazi niti drugih povreda postupka na koje tužitelj upire, radi čega je ocjena suda kako tužbeni navodi osnovano ne ukazuju na nezakonitost osporavanog rješenja radi čega nije bilo svrsishodno saslušavati u tužbi predložene svjedoke, pregledavati medicinsku dokumentaciju i vršiti uvid u predloženi kazneni postupak. Naime, zaključak javnopravnog tijela kako na strani TSFS postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske u smislu članka 214. stavaka 1. i 2. Zakona o strancima, po mišljenju ovog suda je u cijelosti opravdan, te navedeni zaključak nije doveden u pitanje manjom omaškom učinjenom prilikom navođenja propisa.

20. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, odlučeno kao u točki I izreke.

21. U odnosu na prijedlog za odgodni učinak tužbe, sud nalazi kako nisu ispunjene pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a kojim je propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Naime, tužitelj u navedenom prijedlogu nije naveo posebne razloge koji ukazuju da bi tužitelju nastala teško popravljiva šteta. Radi navedenog, a jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke, sud je predmetni prijedlog tužitelja odbio točkom II izreke presude.

22. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka III izreke) s obzirom da tužitelj nije uspio u sporu (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

U Zagrebu 23. rujna 2026.

Sutkinja

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. U spis