Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-2677/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Branke Crnogorac, u upravnom sporu tužitelja ŠŽČŠ, rođenog **.**.1995. u mjestu Dakahliya, Arapska Republika Egipat, državljanina Arapske Republike Egipat, boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/26-06/2855, URBROJ: 511-01-212-26-6 od 5. svibnja 2026.

II Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

III Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

IV Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Ivani Sedlar, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/26-06/2855, URBROJ: 511-01- 212-26-6 od 5. svibnja 2026. odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi da je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo. Naime, tužitelj je u Republiku Hrvatsku došao 2025. godine na temelju izdane radne dozvole. Prije dolaska u Hrvatsku tužitelj je bio u teškoj financijskoj situaciji te je radi podmirenja troškova ishođenja radne dozvole, putovanja i posredovanja posudio 6.000,00 eura od privatnih osoba u Egiptu. Takvo je zaduživanje izvan formalnog financijskog sustava ali je uobičajeno među osobama slabijeg imovinskog stanja, međutim, podrazumijeva visoke kamate i stroge rokove otplate. U slučaju povratka u Egipat tužitelj neće moći podmiriti dug te će snositi posljedice uključujući mogućnost zatvaranja ili prisilnog rada dok dug ne bude otplaćen zbog čega tužitelj ima opravdan strah. Naime, tužitelj smatra da u slučaju povratka u zemlju podrijetla postoji stvarna opasnost za njegov život i tjelesni integritet jer je u Egiptu izgledno da osoba koja je dužna potpadne pod dužničko ropstvo , a što podrazumijeva ponižavajuće opasne ili eksploatacijske uvjete rada radi čega se osoba nalazi u stanju ozbiljne ranjivosti. Smatra kako tuženik nije proveo individualiziranu provjeru već osporavano rješenje temelji isključivo na formalnoj tvrdnji da je tužitelj došao u Republiku Hrvatsku iz ekonomskih razloga. Naime, tužitelj Egipat nije napustio zbog pukog poboljšanja životnog standarda već zbog egzistencijalne prisile i nemogućnosti dostojanstvenog života. Nadalje navodi kako pobijano rješenje nije dostatno obrazloženo, a izreka pobijanog rješenja protivna je dokazima koji prileže spisu, poglavito iskazu tužitelja. Ujedno, tuženik nije vodio računa o članku 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non refoulement“) koje je jedno od temeljnih načela u postupku priznanja međunarodne zaštite. Slijedom navedenog, predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika i odobriti zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznavanje azila u Republici Hrvatskoj, kao i besplatnu pravnu pomoć, uz naknadu troškova postupka tužitelju. Uz presudu podnosi i prijedlog za odgodni učinak tužbe jer odgoda nije protivna javnom interesu, a izvršenjem pobijanog rješenja tužitelju bi nastala nenadoknadiva šteta.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja te da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih zakona. Tužitelj u zemlji podrijetla nije bio proganjan zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenju. Tijekom postupka utvrđeno je da tužitelj nije bio izložen proganjanju niti ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla. Ujedno nije utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je zemlju podrijetla napustio isključivo iz ekonomskih razloga odnosno radi pronalaska zaposlenja i poboljšanja životnih uvjeta. Utvrđeno je da je tužitelj u Republiku Hrvatsku došao na temelju dozvole za boravak i rad izdane 2025. godine te da je u više navrata pokušavao ishoditi novu dozvolu za boravak i rad. Namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio je tek nakon što je zatečen u nezakonitom boravku što jasno upućuje na zaključak da zloupotrebljava institut međunarodne zaštite radi prologiranja boravka na području Europskog gospodarskog prostora. Stoga sudu predlaže potvrditi osporavano rješenje, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu, kao i prijedlog za odgodni učinak tužbe.

4. Sud je 2. rujna 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika te opunomoćenika tuženika. Sa rasprave je rješenjem isključena javnost sukladno članku 90. stavcima 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, (Narodne novine, broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS) i članku 12. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. , 33/23. i 17/25.)

5. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sve isprave koje se nalaze u sudskom spisu i uz odgovor na tužbu dostavljenom spisu tuženika te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja uz prisutnost prevoditelja za arapski jezik.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Člankom 21. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Prema stavku 2. istoga članka Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporavano rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja podnesenom 2. travnja 2026., nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te je prije donošenja predmetne odluke tužitelj saslušan o čemu je sastavljen zapisnik 30. travnja 2026.

10. Prema podacima spisa tuženika proizlazi da je tužitelj zemlju podrijetla napustio u ožujku 2025. godine zbog ekonomskih razloga. Naime, tužitelj je iskazao da u zemlji podrijetla nema posla pa je od prijatelja i poznanika posudio iznos od 6.000,00 eura radi ishođenja dozvole za boravak i rad. Međutim , ista mu je otkazana, a dozvolu za boravak i rad nije uspio ishoditi niti u nekoliko narednih navrata. Prema tome, tuženik je zaključio kako tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. a niti uvjete iz članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

11. U tijeku ovog spora tužitelj je iskazao, u bitnom, da je iz Egipta avionom došao u Dubrovnik na temelju radne vize koju je prethodno ishodio za rad. Azil je zatražio jer ga je policija htjela protjerati iz Republike Hrvatske što tužitelj nije želio pa su mu u policiji rekli da može zatražiti međunarodnu zaštitu. U odnosu na posuđene novce navodi da mu po povratku u Egipat prijeti sankcija: tužba, fizičko obračunavanje ili neka druga sankcija pri čemu smatra da ga država neće zaštititi. Tužitelj je naveo da ima strah od deportacije i ljudi od kojih je uzeo novac, želi živjeti u [adresa] i ne želi se vratiti u Egipat.

12. Sukladno iznesenom, ocjenjujući cjelokupan iskaz tužitelja o razlozima napuštanja zemlje podrijetla, proganjanja, djelu proganjanja, progoniteljima, uzimajući u obzir njegove osobne okolnosti te s obzirom na procjenu budućeg individualnog rizika, sud prihvaća utvrđenje tuženika kako ne postoji osnovan strah od proganjanja ili da će povratkom u zemlju podrijetla trpjeti ozbiljnu nepravdu, a kako je to propisano člancima 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tim više što je tužitelj zemlju podrijetla napustio zakonito i promišljeno kako bi u Republici Hrvatskoj radio te niti tijekom upravnog postupka, kao niti spora, nije iznio stvarne i provjerljive okolnosti koje bi upućivale na postojanje prijetnje za tužitelja u smislu osnova za priznavanje azila, osobito kraj činjenice da je tužitelj u upravnom postupku iskazao da je novac posudio od prijatelja i poznanika.

13. Prema tome, sud nalazi kako je tuženik valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza osnovano zaključio da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, ni azila ni supsidijarne zaštite , te je pozivom na odredbe članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite, što ovaj sud u cijelosti prihvaća, pri čemu sud, s obzirom na naprijed navedene okolnosti nalazi kako se tužitelj neosnovano poziva na načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non refoulement) iz članka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

14. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS -a, odlučeno kao u točki I izreke.

15. U odnosu na prijedlog za odgodni učinak tužbe, sud nalazi kako nisu ispunjene pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a kojim je propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Sud nalazi kako tužitelj nije učinio vjerojatnim nastanak teško popravljive štete radi čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke pa je sud predmetni prijedlog tužitelja odbio točkom II izreke presude.

16. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema dostatnih novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom III izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružila odvjetnica Ivana Sedlar pa je točkom IV izreke ove presude naloženo tuženiku da joj, po dostavi računa, isplati iznos od 1.250,00 eura, sukladno člancima 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. t. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu 2. rujna 2026.

U Zagrebu 23. rujna 2026.

Sutkinja

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. U spis