Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-2038/2019

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Ivani Blažević, u pravnoj stvari tužitelja GZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kseniji Grba, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 23. rujna 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj (kreditna partija): 9011720290, solemniziran dana 26. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod posl.br. OU-2038/2006, koji su sklopili tužitelj GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, sadržane u čl. 4. (omaškom u tužbenom zahtjevu naznačeno kao točka 2.) Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: “ redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila”, a preko ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje te u odredbi čl. 6. Ugovora, u dijelu koji glasi: “ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope iz točke 4. Ovog ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita”, kao i u cijelom tekstu ovog Ugovora o kreditu, u kojem se utanačuje da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva te se mijenja odlukom kreditora, odnosno tuženika.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj: 9011720290 od dana 26. srpnja 2006, odnosno, iz točke 1. ove presude, isplati iznos od 306,02 eura (tristošesteuraidvacenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,44 €, od 31.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,35 €, od 30.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,26 €, od 31.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,17 €, od 30.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,08 €, od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,98 €, od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,94 €, od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,72 €, od 31.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,48 €, od 30.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,25 €, od 31.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,02 €, od 30.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,77 €, od 31.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,54 €, od 31.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,30 €, od 30.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,05 €, od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,80 €, od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,56 €, od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,30 €, od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,04 €, od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,78 €, od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,52 €, od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,26 €, od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,99 €, od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,72 €, od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,54 €, od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,17 €, od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,90 €, od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,61 €, od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,33 €, od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,04 €, od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,75 €, od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,46 €, od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,17 €, od 30.04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,87 €, od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,56 €, od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,26 €, od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,95 €, od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,64 €, od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,32 €, od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,00 €, od 30.11. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,68 €, od 31.12. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,36 €, od 31.01. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,03 €, od 28.02. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,71 €, od 31.03. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,37 €, od 30.04. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,03 €, od 31.05. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,69 €, od 30.06. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,35 €, od 31.07. 2011. godine pa do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. do 29.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023.g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj (kreditna partija): 9011720290, solemniziran dana 26. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod posl.br. OU-2038/2006, koji su sklopili tužitelj GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak (CHF), a koji ništetni dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu glasi „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja“.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj: 9011720290 od dana 26. srpnja 2006, odnosno, iz točke 1. ove presude, isplati iznos od 760,59 eura

(sedamstošezdeseteuraipedesetidevet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,15 €, od 31.08.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,42 €, od 30.09.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,58 €, od 30.11.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,50 €, od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,47 €, od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,15 €, od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,00 €, od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,14 €, od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,87 €, od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,33 €, od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,95 €, od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,98 €, od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,19 €, od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,12 €, od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,02 €, od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,43 €, od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,09 €, od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,83 €, od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,05 €, od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,74 €, od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,47 €, od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,65 €, od 30. 04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,35 €, od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,62 €, od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,22 €, od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,71 €, od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,62 €, od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,20 €, od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,57 €, od 30.11. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,37 €, od 31.12. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,07 €, od 31.01. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 37,40 €, od 28.02. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,91 €, od 31.03. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,91 €, od 30.04. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,48 €, od 31.05. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,01 €, od 30.06. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,02 €, od 31.07. 2011. godine pa do isplate,

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa s osnove ništenosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za iznos od 47,96 eura (četrdesetsedameuraidevedesetišestcenti) sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

VI. Odbija se istaknuti prigovor radi prijeboja za iznos od 93,47 eura (devedesettrieuraičetrdesetsedamcenti).

VII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.852,31 eura (tisućuosamstopedesetidvaeuraitridesetijedancent) zajedno sa zateznom kamatom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 23. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 10. lipnja 2019. navodi da je dana 26. srpnja 2006. kao korisnik kredita s jedne strane zaključio s tuženikom kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj 9011720290, a koji je ovjeren 26. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem OU-2038/2006 kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 13.035,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan isplate kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje. U članku 4. predmetnog Ugovora o kreditu između njega i tuženika da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje te je uključena u anuitetne otplate kredita. Člankom 6. tog Ugovora o kreditu da je ugovorena otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 245,94 CHF obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja, u iznosu anuiteta da je sadržan glavni dug i mjesečna kamata, na preostali dio duga, obračunata temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Rok otplate da je ugovoren u trajanju od 60 mjeseci s tim da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta. Naveo je da je u razdoblju od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik jednostranom i samovoljnom odlukom u dva navrata mijenjao kamatnu stopu uslijed čega da je došlo do promjene iznosa kamate u anuitetu i porasta samog ugovorenog anuiteta pa da je tako već u prvoj trećini otplate kredita, kamatna stopa uvećana 49,3 % u odnosu na početnu kamatnu stopu. Tužitelj na temelju predmetnog Ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tuženika da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora s valutnom klauzulom u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita te štetne posljedice za tužitelja kao potrošača koje su u vrijeme sklapanja Ugovora o kredite bile dobro poznate tuženiku. Odredbe o valutnoj klauzuli da su nepoštene jer su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su iste ništetne. Slijedom navedenog tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Jednako tako smatra da su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa iz kojeg razloga i u tom dijelu zahtijeva vraćanje preplaćenih iznosa anuiteta. Poziva se na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojoj odredbi je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

1.1. Tužitelj je podneskom od 28. travnja 2026., nakon provedenog vještačenja i uvođenja nove službene valute u Republici Hrvatskoj konačno precizirao tužbeni zahtjev sadržaja kao u točkama I. – IV. izreke presude, s time da je u točki I. tužbenog zahtjeva zatražio utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, dok je citirao dio odredbe čl. 4. tog ugovora zbog čega je sud utvrdio da se radi o očitoj omašci u pisanju te uzeo kao da se u točki I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu. Valja nadalje reći kako je navedenim podneskom tužitelj zapravo uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka što je dovelo do smanjenja tužbenog zahtjeva za iznos od ukupno 47,96 eura (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao je u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva ukupno iznos od 1.114,57 eura / 8.397,77 kn[1] da bi konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao u kondemnatornom dijelu iznos od ukupno 1.066,61 eura) odnosno do djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva kojem se tuženik u podnesku od 6. svibnja 2026. usprotivio pa je sud i o tom povučenom dijelu donio meritornu odluku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja. Smatra kako je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Naveo je da se granice pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 ne protežu na predmet spora jer da se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo za one koji su još u otplati, a ovdje da se radi o auto kreditu koji je k tome i u cijelosti otplaćen. Naveo je da iz samih obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu. Predmetna tužba da je u cijelosti promašena budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više ne postoji, odnosno nikada ga nije ni bilo. Navodi kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Predmetni Ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. S obzirom da je sklapanje tog Ugovora i njegova solemnizacija odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, već je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog Ugovora je neosnovan. U tom smjeru dostavlja i sudsku praksu. Nadalje navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja ugovornih obveza od strane službenika banke i javnog bilježnika zbog čega da se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo, s time da je od tuženika dobio prije sklapanja ugovora sva objašnjenja i informacije, a što da je potvrdio potpisom ugovora. Iz takvog ponašanja tužitelja da se može zaključiti kako su mu odredbe Ugovora bile jasne kao i njegova prava i obveze. Tužitelj da je sam donio odluku o zaključenju Ugovora predmetnog sadržaja i da ga tuženik nije mogao prisiliti na pregovaranje. Tuženik da ne može preuzeti odgovornost za odluke tužitelja odnosno potrošača, već da mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će sam tužitelj procijeniti je li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj nesporno i učinio. Banka da nije u mogućnosti sa svakim potrošačem pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora zbog čega nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao izabrati upravo onaj koji mu najviše odgovara. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu (list 10-13 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 14- 16 spisa), financijski izračun kredita (list 17-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-28 spisa), plan otplate (list 29-32 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 21. svibnja 2019. (list 31-32 spisa) te je proveden dokaz vještačenjem po vještaku financijsk struke GZT (list 79-100 spisa). U postupku je saslušan i tužitelj.

3.1. Tuženik je predlagao i saslušanje djelatnika tuženika, ali je na pripremnom ročištu od tog dokaza odustao pa se isti nije proveo.

3.2. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja zahtijevajući da ukoliko vještak prilikom vještačenja utvrdi postojanje negativnih razlika da se taj iznos prebije s tražbinom tužitelja, s time da iznos tada nije precizirao, već ga je precizirao u podnesku od 8. travnja 2026. po provedenom financijskom vještačenju na način da potražuje da se utvrdi postojanje njegove tražbine u ukupnom iznosu od 93,47 eura te da se tražbina tužitelja umanji za taj iznos.

4. Cijeneći sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje-ZPP) sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja u pretežnom dijelu osnovanim, izuzev u dijelu za koji je tužitelj povukao tužbu (47,96 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama), a na koje povlačenje tuženik nije pristao.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu kao i isplatu preplaćenog novčanog iznosa temeljem sklopljenog ugovora o namjenskom kreditu, i to zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu kojom je obveza tužitelja vezana uz valutu švicarski franak.

6. Nije sporno da je tužitelj 26. srpnja 2006. u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom, Ugovor o kreditu broja 9011720290 solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke za iznos od 13.025,82 švicarskih franaka, s rokom vraćanja od 60 mjeseci. Namjena kredita je kupnja vozila, a tužitelj se, kao korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Kamatna stopa je određena promjenjivom u skladu s odlukama banke, s tim da je početna kamatna stopa po kreditu bila 4.99 % godišnje. Vraćanje kredita vezano je uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju banke.

7. Sporno je, međutim, jesu li odredbe Ugovora, kojima su ugovoreni valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene i stoga ništetne. Sporan je i zahtjev za isplatu s osnove nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao i je li nastupila zastara utuženih novčanih tražbina kao i osnovanost postavljenog tuženikovog prigovora radi prijeboja.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

8.2. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

8.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

8.4. VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev2221/2018 11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

10. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.2. Sukladno čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i to odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope te ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, te povećanih anuiteta kao posljedice povećanja tečaja CHF.

12. Citiranim odredbama ZPP-a i ZZP/03-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaz tužitelja, zahtjev tužitelja je osnovan osim u dijelu u kojem je on sam povukao tužbeni zahtjev.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo (list 74-75 spisa) da je 2006. podignuo kredit kod tuženika na razdoblje od 5 godina, za kupnju polovnog automobila koji mu je trebao za obiteljske potrebe te da je sam isplaćivao taj kredit koji je iznosio 58.000,00 kn odnosno oko 13.000 CHF. Do tada da se nikada nisam susreo s tom valutom (CHF), međutim u banci da su mu nudili isključivo kredit u toj valuti navodeći kako je to najpovoljnija opcija, da se radi o stabilnoj valuti i da je kamata najniža (ispod 5%) kao i da mu se ne isplati uzimati kredit ni u kojoj drugoj valuti. S djelatnicom banke da je razgovarao isključivo o iznosu u kunama. Što se tiče bilo kakve mogućnosti pregovaranja s bankom vezano za odredbe ugovora o kreditu iskazao je kako pregovarati nije mogao, već je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke i na letku je pisalo 4,99 CHF što se odnosilo na kamatnu stopu. Djelatnica banke da mu nije detaljno objasnila pojam promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već da mu je isključivo rekla kako se radi o stabilnoj valuti i da oscilacija u mjesečnim iznosima kredita neće biti, izuzev što je spomenula moguću oscilaciju od 20,00 kn po rati koja je zanemariva. Mjesečna rata da je prvotno iznosila 1.130,00 kn, a kasnije se popela na 1.800,00 kn. 2011. godine da je isplatio kredit kada su ga zvali iz banke tražeći od njega da plati naknadu od 200,00 kn i da tada može podignuti knjižicu vozila. Tu naknadu da je odbio platiti, ali naposljetku da su mu rekli će mu knjižicu dati i bez uplate. Naknadno da ih je pitao i za obeštećenje za više plaćena sredstva na račun promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ali da su mu rekli da to nije moguće budući da je tako bilo ugovoreno. Nikakav aneks ugovoru je sklapao. Naveo je kako nije mogao pretpostaviti iz samog sadržaja ugovora kojeg je prije potpisivanja pročitao da bi mu rata mogla porasti onoliko koliko je porasla.

14. Odluka u ovom postupku temelji se kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

15. Iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik nudio kredite pod određenim uvjetima koje je reklamirao i putem letaka (kako je to naveo tužitelj u svojem iskazu) te da se tužitelj odlučio na sklapanje predmetnog ugovora iz razloga što je upravo od strane tuženika odnosno njegovog djelatnika bilo prezentirano da je upravo taj ponuđeni kredit sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti CHF za njega najbolja opcija. Dakle, očito je da su uvjeti ugovora unaprijed definirani od strane tuženika, te da sadržaj predmetnog ugovora o kreditu nije rezultat pregovora između stranaka, već prihvaćenih uvjeta tuženika od strane tužitelja. Sam tužitelj je u svom iskazu naveo kako s bankom nije mogao pregovarati vezano za odredbe Ugovor o kreditu, već da je on bio unaprijed pripremljen od strane banke i na letku da je pisalo 4,99 CHF.

16. Tužitelj, čijem iskazu je sud poklonio vjeru budući da je isti životan te nije suprotan materijalnoj dokumentaciji u spisu iskazao je da mu djelatnica banke nije detaljno objasnila termine promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kao i da mu nije objasnila na koji način bi moglo doći do promjene u ratama (misli na mjesečne anuitete), već da je samo rekla kako oscilacija neće biti, a ako bi ih bilo da bi se moglo raditi o zanemarivoj oscilaciji u smislu 20,00 kn po rati. Dakle, Ugovorom nije određeno na koji način će se kamatna stopa mijenjati, niti je to objašnjeno tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Odluka o promjeni kamatne stope bila je jednostrana odluka banke kojom je ona mijenjala kamatnu stopu na koju korisnici kredita nisu imali utjecaja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo pa tako onda niti o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu omogućeno odredbom čl. 4. i 6. predmetnog ugovora, dok tužitelj nije bio obaviješten o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena slijedom čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. ZZP/03. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a ZZP/03 obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Nadalje je stav suda da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj koji je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje polovnog automobila, a kako to proizlazi iz predmetnog Ugovora, a i iz tužiteljevog iskaza, nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila i uvjeravala ga preko svoje djelatnice da se radi o stabilnoj valuti te da oscilacija u iznosu rate neće biti, dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na klapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

20. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznopravnih odnosa.

21. Što se tiče ukazivanja tuženika da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran isto ne predstavlja dokaz da je javni bilježnik rastumačio način promjene kamatne stope. Ovo iz razloga što u situaciji u kojoj parametri promjene kamatne stope nisu utvrđeni ugovorom javni bilježnik korisniku kredita nije mogao rastumačiti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili utvrđeni ugovorom kojeg je solemnizirao (Ustavni sud RH u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

21.1. Solemnizacija nije dokaz niti da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. Ovo iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule stoga javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

22. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 4. i 6. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (čl. 1. ugovora), kao i isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sve temeljem odredbi čl. 323. st.1., čl.1111. st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO).

23. Istaknuti prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Odredbom čl. 215. st.1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. s kojim datumom je postala i pravomoćna i citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati isplatu na temelju ništenih ugovornih odredbi pa kako je tužba podnijeta dana 10. lipnja 2019. potraživanje tužitelja nije u zastari. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od pet godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava dana 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje, a zastarijevanje je ponovno počelo teći nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

24. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtijeva sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo GZT iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi (list 79-100 spisa) da razlika te visine preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,99% godišnje, u utuženom razdoblju ukupno po mjesecima iznosi 306,02 eura. Preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta ukupno iznose 760,59 eura. Manje plaćene kamate tj. novčana razlika između iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja kreditora ukupno iznose 0 eura, dok manje plaćeni anuiteti na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom CHF tečaju odnosno negativne tečajne razlike ukupno iznose 93,47 eura.

24.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik u cijelosti osporio isti. Obje stranke bile su suglasne da nije potrebno saslušati vještaka.

25. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Primjedbe koje je tuženik istaknuo ne odnose se na metodologiju izračuna sukladno postavljenoj zadaći vještaku, već predstavljaju pravno shvaćanje tuženika i kao takve ne dovode u sumnju ispravnost izračuna, kojeg niti stranke ne osporavaju.

26. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je konačno precizirao dio tužbenog zahtijeva za isplatu podneskom od dana 28. travnja 2026. i to na način da potražuje iznos od 306,02 eura s osnova ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 760,59 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Na taj način tužitelj je povukao tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu za iznos od 47,96 eura (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao je u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva ukupno iznos od 1.114,56 eura da bi konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao u kondemnatornom dijelu iznos od ukupno 1.066,61 eura).

Deklaratorni dio ostao je neizmijenjen.

26.1. Tuženik se u podnesku od 6. svibnja 2026. očitovao kako se protivi djelomičnom povlačenju tužbe odnosno na ne daje pristanak, a što je u toj fazi postupka sukladno čl. 193. stavku 2. ZPP-a potrebno da bi se tužba, ovdje konkretno u dijelu iznosa od 47,96 eura, smatrala povučenom. Slijedom navedenog u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva za ukupan iznos od 47,96 eura sa zatraženim zateznim kamatama valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom V. izreke.

27. Kako je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen nakon provedenog vještačenja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka koji je sud prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je isti usvojio zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje tužitelju pripadaju od slijedećeg dana nakon dana plaćanja svake pojedine rate, temeljem čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a kako su datumi plaćanja naznačeni u nalazu vještaka.

28. Što se tiče istaknutog prigovora radi prijeboja tuženik svoju tražbinu temelji na činjenici da je u određenim razdobljima otplate kredita tečaj CHF bio niži od početnog. Prigovor radi prijeboja sud smatra neosnovanim budući da plaćanjem manjih anuiteta zbog tečajne razlike tužitelj nije ništa primio pa ne može postojati niti obveza vraćanja onoga što nije primljeno. Nadalje prigovor radi prijeboja neosnovan je i pozivom na odredbu čl.323. st.2. ZOO-a budući da tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima u kojima su sadržane nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik je imao utjecaj na sastav ugovora i nije mu bilo onemogućeno pregovarati o pojedinim odredbama ugovora kao što je to bilo tužitelju.

28.1. Stoga je istaknuti prigovor radi prijeboja odbijen.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama iz članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje-ZPP) u svezi članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23-dalje: Tarifa). Naime, sukladno stajalištu ovog suda iznos od 47,96 eura predstavlja razmjerno neznatni dio zahtjeva tužitelja zbog je sud dosudio cjelokupni trošak ovog postupka tužitelju.

29.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (150,00 eura sukladno Tbr. 7 točka 1. Tarife), zastupanja na ročištima dana 10.12.2025., 4.2.2026. i 22.5.2026 (150,00 eura svako odnosno ukupno 450,00 eura sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife), sastava podnesaka od 17.6.2025., 28.4.2026. i 6.5.2026. (150,00 eura svaki odnosno ukupno 450,00 eura sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife), što ukupno iznosi 1,050,00 eura odnosno uvećano za pripadajući PDV od 25% (262,50 eura) odnosno ukupno iznos od 1.312,50 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 500,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,81 eura. Dakle ukupno je tužitelju na ime parničnih troškova dosuđen iznos od 1.852,31 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

29.2. Trošak pristojbe na presudu tužitelju nije priznat budući da je tužitelj čl.11. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja pristojbe na presudu.

29.3. Tužitelju temeljem članka 151. stavka 3. ZPP-a pripadaju i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troška postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a.

U Rijeci 23. rujna 2026.

Sudac

Ivana Blažević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. stranaka

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte