Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1214/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-881/2025-13 od 4. svibnja 2026., na sjednici održanoj 23. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-881/2025-13 od 4. svibnja 2026. pod stavkom I. i II. izreke u dosuđujućem dijelu.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-881/2025-13 od 4. svibnja 2026. pod stavkom II. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136 -237/2008 sklopljenog 10. rujna 2008. između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe –Adria- bank d.d. kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita."

te odredba čl. 8. st.2. navedenog Ugovora, a koja glasi:

″U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici ŠA iznos 324,22 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 122,57 eur od 12. rujna 2008. do isplate te

- na iznos 201,65 eur od 21. kolovoza 2010. do isplate

te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 276,55 eur sa zateznom kamatom od 4. svibnja 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih razloga i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku. Traži troškove sastava žalbe.

2.2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod stavkom II. kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, žalbu je podnijela tužiteljica zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih razloga, podredno ukine. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu br. 136-237/2008 sklopljenog 10. rujna 2008. i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to iznosa od 324,22 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda, a niti bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. i 12. ZPP na koje upire tuženik.

7. Među strankama je nesporno da su tužiteljica kao korisnica kredita, i prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br. 136-237/2008 od 10. rujna 2008. (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade), a koje naknade je tužitelj platio.

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbi Ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu i izlaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj ica sklopila predmetni Ugovor radi kupovine novog motornog vozila, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornim ugovornim odredbama, niti su joj bili pojašnjeni struktura i način obračuna tih naknada.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u skladu s odredbama čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, dalje: ZZP/07), zauzima pravno shvaćanje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade te naknade za osiguranje kredita, nepoštene i ništetne, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi.

11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 122,57 EUR, a preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o prijevremenoj otplati kredita iznosi 201,65 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu tih plaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tih naknada, pozivom na čl. 1115. ZOO.

12. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 97. ZZP/07, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile protivne načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnim naknadama što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi, propisana čl. 99. ZZP/07, jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade kredita, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita uobičajen sastojak ugovora o kredita, a za koje odredbe tuženik tvrdi da su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz saslušanjem bankara koji je s tužiteljicom sklopio predmetni ugovor o kreditu na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi , dok iz dostavljenih pisanih izjava LA – izvršnog direktora riznice tuženika te RA – voditeljice administracije kredita tuženika proizlazi da oni nisu osobno sudjelovali u razgovoru s tužiteljicom oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.

18. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnim spornim odredbama, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 96. st. 2. ZPP/07 jer je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj spornih odredbi, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornim odredbama nije pregovaralo.

20. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07.

21. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, time što tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita.

22. Tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 99. ZZP/07 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporne odredbe o naknadi troškova za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita, te se ne mogu smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što su uključene u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti.

24. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 98. ZZP/07) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe. Imajući na umu da same ugovorne odredbe čl. 5. st. 2 i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok su iznosi ovih naknada odmah tužiteljici naplaćeni, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač - tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

27. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

28. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 96., 98. i 102. ZZP/07, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštene i time, ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi (čl. 323. ZOO).

29. Utvrđeno je da je riječ o akcesornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita te naknade o prijevremenoj otplati kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i te odredbe unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih klauzula stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknada), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ovih naknada odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa plaćenih naknada). Suprotno žalbenim navodima ne radi se niti unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete, jer je čl. 1024. ZOO na koji se tuženik poziva, propisano da je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan naknaditi štetu samo ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.).

30. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

31. Nadalje, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne i izlazne naknade, kako je to odlučeno pobijanom presudom. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

32. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice s osnove tzv. ulazne i izlazne naknade jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost tih odredbi. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po osnovi ništetne tzv. ulazne i izlazne naknade jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku.

33. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su - IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

34. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

35. Iz navedenih razloga valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.

36.1. Neosnovano stranke osporavaju odluku o parničnom trošku budući je ista pravilna i zakonita, kako po osnovu tako i po visini, ista je pravilno obrazložena, sadrži potrebne razloge, pravilno je utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi za rad troškova odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.).

36. 2. Na žalbene navode tužiteljice da prvostupanjski sud nije uopće utvrdio vrijednost predmeta spora, treba reći da prvostupanjski sud neovisno što isto nije formalno stipulirao rješenjem o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, to je u obrazloženju pobijane odluke dao jasne razloge na koji način je po prigovoru tuženika utvrdio vrijednost predmeta spora, te ukazao da ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu, a koje pravno shvaćanje je podudarno sa pravnim shvaćanjem izraženim u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako npr. Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr- 31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revt-168/13 od 15. lipnja 2021. Stoga navedeni formalni propust nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke niti je od utjecaja na mogućnost stranaka da tu odluku osporavaju pred višim sudom žalbom protiv odluke o troškovima postupka. Na žalbene navode da je tužiteljici trebalo priznati trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 EUR, treba reći da prema stanju spisa ne prileži dokaz da je ista plaćena pa se navedeni trošak ne može priznati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 236/2023-2 od 28. ožujka 2023.).

36.3. S druge strane, tuženik pobija odluku o troškovima postupka očito samo u slučaju drugačijeg uspjeha u sporu, a ne osporava niti kriterij dosuđenja, način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka.

37. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka su odbijeni jer sa žalbama nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 23. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer