Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1057/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Marković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Partner banke d.d., Zagreb, Vončinina ulica 2, OIB: 71221608291, kojeg zastupa punomoćnik Josip Pažin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-1047/2023-23 od 2. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-1047/2023-23 od 2. ožujka 2026. u dijelu pod stavkom I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X., XI.,XII. i XIII. izreke.

II. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-1047/2023-23 od 2. ožujka 2026. u dijelu pod stavkom XIV. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-1047/2023-23 od 2. ožujka 2026. u dijelu pod stavkom II. izreke.

II. Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-1047/2023-23 od 2. ožujka 2026. u dijelu pod stavkom I. izreke nije ispitivano u žalbenom postupku.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: „Korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva i vođenja kredita jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% (slovima: jedancijelihpedesetposto) od iznosa odobrenog kredita iz članka 1. ovog ugovora. Naknada se naplaćuje na teret kredita prilikom puštanja kredita u tečaj. Naknada se obračunava u CHF, a uplaćuje u kunama primjenom srednjeg tečaja za devize za CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja."(stavak I. izreke),

- utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Ovime korisnik kredita izrijekom ovlašćuje banku da prilikom isplate kredita iznos kredita iz članka 1. stavak 1. ovog Ugovora umanji za iznos jednokratne naknade iz ovog članka, bez ikakvog daljnjeg pitanja ili odobrenja korisnika kredita." (stavak II. izreke),

-utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Za produženje roka otplate kredita korisnik plaća jednokratnu naknadu u iznosu 0,30 % od iznosa odobrenog kredita, koja se uplaćuje korist kreditne partije prije potpisivanja ovog dodatka 1." (stavak III. izreke)

- utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1.1. Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "od 135.000,00 CHF (slovima: stotridesetpettisućašvicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita…..promjenjivu u skladu s relevantnom odlukom banke." (stavak IV. izreke)

- utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.1. Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpet posto), jednokratno i naknadu za izradu sporazuma u iznosu 0,25% (slovima: nulacijelihdvadesetpet posto) jednokratno." (stavak V. izreke)

- utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.2. Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: " Naknada iz prethodnog stavka obračunava se na ostatak glavnice koji u trenutku produljenja ovog kredita iznosi 118.984,55 CHF (slovima: stoosamnaesttisućadevetstoosamdesetčetiri CHF i 55/100)." (stavak VI. izreke)

- utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.1. Dodatak br. 3. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini 0,50% ( slovima: nulacijelihpedeset posto), jednokratno." (stavak VII. izreke)

- utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.2. Dodatak br. 3. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: " Naknada iz prethodnog stavka obračunava se na ostatak glavnice koji u trenutku produljenja ovog kredita iznosi 40.299,53 CHF (slovima: četrdesetisućadvjestodevedesetdevet CHF i 53/100)." (stavak VIII. izreke)

- naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 1.289,40 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak IX. izreke),

- naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ništetne odredbe o naknadi za produljenje roka otplate po Dodatku br. 1. Ugovora iznos od 330,41 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak X. izreke),

- naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ništetne odredbe o naplaćenoj naknadi za produljenje roka otplate i izradu sporazuma po Dodatku br. 2. Ugovora iznos od 992,31 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak XI. izreke),

- naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ništetne odredbe o naplaćenoj naknadi za produljenje roka otplate po Dodatku br. 3. Ugovora u iznosu od 170,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak XII. izreke),

- naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja u CHF iznos od 36.076,81 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak XIII. izreke)

- odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 416 -45- 000121 a koja glasi:„ u kunskoj protuvrijednosti=135.000,00 CHF (slovima: stotridesetpettisućašvicarskihfranaka) po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća i ugovornu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s Općim uvjetima poslovanja sa građanima, a na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 11,00% (slovima: jedanaestcijelihposto) godišnje.“ te dio odredbe sadržan u čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Banka ima pravo obračunati i naplatiti ugovornu kamatu za zakašnjenje temeljem Odluke Banke po stopi jednakoj stopi ugovorne kamate iz stavka 1. ovog članka. Ugovorna kamata i zatezna kamata obračunava se i naplaćuje u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za CHF utvrđenom na dan plaćanja.“ (stavak XIV. izreke)

1.2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 2. prosinca 2024. i kasnijem podnesku (stavak I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.492,81 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2026. pa do isplate (stavak II. izreke).

2. Navedenu presudu u dijelu pod stavkom I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X.,

XI.,XII. i XIII. izreke, te prvostupanjsko rješenje u dijelu pod stavkom II. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači pobijani dio presude i rješenja u smislu žalbenih navoda, a podredno da se pobijani dio presude i rješenja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio presude i rješenja. Traži troškove sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5.1. Prvostupanjski sud je uvidom u Ugovor o kreditu br. 416-45-000121 od 22. rujna 2009. (list 48-51 spisa) utvrdio je da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to za iznos kredita od 135.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize za CHF iz tečajnice HNB važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Čl. 5.1. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 11,00%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prema odredbi čl. 5.3. banka ima pravo obračunati i naplatiti ugovornu kamatu za zakašnjenje na temelju Odluke Banke po stopi jednakoj stopi ugovorne kamate iz st.1. tog članka. Ugovoreni rok otplate iznosi 26 mjeseci (čl.2.). Čl. 5.3. Ugovora ugovoreno je da ugovorena kamata i zatezna kamata obračunava se i naplaćuje u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za CHF utvrđenom na dan plaćanja. Prema članku 7. Ugovora o kreditu (list 49 spisa) ugovoreno je da korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva i vođenja kredita jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita.

5.2. Stranke su 30. studenog 2011. zaključile Dodatak br.1. Ugovoru o kreditu br. 416- 45-000121 (list 52,53 spisa), kojim je produžen rok otplate kredita do 2. svibnja 2012. Prema članku 3. Dodatka br. 1 (list 52 spisa) ugovoreno je da za produženje roka otplate kredita Korisnik plaća jednokratnu naknadu u iznosu 0,30% od iznosa odobrenog kredita. Također, stranke su 27. travnja 2012. zaključile Dodatak br.2. Ugovoru o kreditu br. 416-45-000121 (list 54,55 spisa), kojim se mijenja redovna kamata, koja od 2.5.2012. iznosi 10,00% godišnje promjenjiva. Istim se produžuje rok otplate kredita za 30 mjeseci i traje zaključno do 2.11.2014. Dalje se mijenja i način otplate tako da se kamata i dalje plaća mjesečno i o dospijeću, a glavnica sukcesivnim uplatama u minimalnom iznosu 50.000,00 kn svakih 6 mjeseci (čl.2.). Prema članku 3. Dodatka br. 2. (list 54 spisa) ugovoreno je da korisnik kredita obvezuje se platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini od 0,75%, jednokratno i naknadu za izradu Sporazuma u iznosu 0,25%, jednokratno, naknada se obračunava na ostatak glavnice, koji u trenutku produljenja iznosi 118.984,55 CHF.

5.3. Konačno, stranke su 28. listopada 2014. zaključile Dodatak br.3. Ugovoru o kreditu br. 416-45-000121 (list 56,57 spisa), kojim se mijenja redovna kamata, koja od 2. studenoga 2014. iznosi 8,90% godišnje fiksna, a istim se opet produžuje rok otplate kredita za 6 mjeseci i traje zaključno do 2. svibnja 2015. Navedenim se Dodatkom mijenja način otplate tako da se kamata i dalje plaća mjesečno i o dospijeću, a glavnica sukcesivnim uplatama (čl.2.). Prema članku 3. Dodatka br. 3 (list 56 spisa) korisnik kredita obvezuje se Banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini od 0,50%, jednokratno. Sve navedene okolnosti predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka nisu sporne među parničnim strankama.

6. Među strankama je u ovom postupku sporna ništetnost pojedinih odredaba predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka kao i obveza tuženika da tužitelju vrati ono što je, prema tvrdnji tužitelja, neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i plaćenim naknadama, a sporan je i nastup zastare tužiteljevog potraživanja. Sporan je tužiteljev status potrošača, a tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

7. I u žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima ustraje na osporavanju tužiteljevog statusa potrošača, te ističe da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. S obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima u cijelosti.

8.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9.1. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer da je tužitelj bez ikakve sumnje ugovorna strana kreditnog odnosa s tuženikom i kao takav svakako aktivno legitimiran tražiti ništetnost pojedinih odredaba Ugovora i njegovih Dodataka kao i isplatu s osnova ništetnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je takav tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim. Povrh toga, prvostupanjski sud je na tu okolnost saslušao tužitelja i u cijelosti ocijenio njegov iskaz vjerodostojnim, a tuženik baš ničim nije potkrijepio svoju tvrdnju da tužitelj nije potrošač niti je u tom pravcu predlagao izvođenje kakvih dokaza.

9.2. Dakle, neosnovni su žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., dalje: ZZP/07) za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora, ali i iz iskaza tužitelja iz kojeg je razvidno da je tužitelj kao fizička osoba koristio dobiveni kredit za zatvaranje ranijeg kredita kojim je financirao adaptaciju nekretnine u kojoj živi sa svojom obitelji, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužitelj istog zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je po stavu ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka nije doveo u sumnju svrhu i cilj sklapanja predmetnog ugovora koja se odnosila na zadovoljavanje tužiteljevih privatnih potrošačkih potreba.

10. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu prvostupanjski sud je istaknuo da se u konkretnoj situaciji, prije zaključenja Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o kamati i tuženik nije ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, međutim, to prema mišljenju prvostupanjskog suda, ipak nije imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. To stoga jer se kamata od početno ugovorene od 11% smanjivala Dodacima na konačnu fiksnu od 8,90%, pa da se desilo jednostrano mijenjanje početno ugovorene stope kamatne stope na veću odlukom tuženika, onda bi se ta odredba mogla smatrati ništetnom, međutim, kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu na manju, u korist samog tužitelja, navedena odredba Ugovora o kreditu nije ništetna jer nije promijenjena na štetu tužitelja.

11.1. Što se tiče ništetnosti odredbe, kojom je ugovorena primjena valutne klauzule prvostupanjski sud je istaknuo da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom a time i ništetnom u smislu odredbe čl. 102. st. 1. navedenog zakona ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da nije bio valjano informiran od strane djelatnika tuženika o valuti obveze kao i da mu tuženik nije predočio informacije, koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice, koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, nedvojbeno iz iskaza tužitelja proizlazi da, kad je sklapao ugovor, tuženik ga nije uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike, koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor, koji sadrži te odredbe ili ne. Naime, tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. S navedenom okolnosti kao i opasnosti, koje donosi ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku kao specifičnoj valuti, tuženik je kao banka, zbog svog stručnog znanja, svakako znao, odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin, laik u pogledu bankarskih pojmova, to nije mogao znati, a banka, odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila.

11.2. Prema tome, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja, koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle, navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora, koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke, predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima, koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužitelj nije ni bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže za švicarski franak, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima, bez da potrošača upozori o rizicima, koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik, koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica, koju tužitelj otplaćuje u kunama. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe, kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule, koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega, jer ga banka nije o tome informirala.

11.3. Slijedom izloženih razloga, a kako je na temelju gore citiranih odredbi ZZP/07 utvrđeno da je odredba, kojom je ugovorena valuta CHF nepoštena, a time i ništetna, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio kao osnovan, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 36.076,81 EUR, koji su preplaćeni na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Tužitelj je nadalje zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog Ugovora o kreditu kao i Dodataka osnovnom Ugovoru o kreditu u dijelovima kojima je ugovoreno pravo tuženika da naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i zahtjeva za produljenje roka. Tako je osnovnim Ugovorom u čl. 7.1. predviđeno da korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva i vođenje kredita jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a naknada se plaća prilikom puštanja kredita u tečaj te se čl. 7.2. ovlašćuje banku da, prilikom isplate kredita, iznos kredita umanji za iznos jednokratne naknade. Nadalje, stranke su Dodacima ugovora dogovarale produženja roka otplate kredita i plaćanja daljnjih jednokratnih naknada u različitim iznosima postotaka od iznosa kredita. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu ništa nije objašnjeno glede obveze i strukture plaćanja naknada, već mu je samo rečeno da za reprogram kredita mora platiti naknadu za obradu jer je to uvjet. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja i ocjenjuje da se o predmetnim naknadama evidentno nije pojedinačno pregovaralo, već su iste unesene u sadržaj Dodataka ugovora na inicijativu tuženika, a bez da su tužitelju prethodno objašnjene navedene naknade, odnosno od čega se sastoje i iz kojih razloga ih je tuženik dužan platiti.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadama za obradu kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu i njegovih Dodataka proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama ugovora koje sadrže odredbe, prema kojima se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita, odnosno različite iznose postotaka kako su navedeni u Dodacima ugovora, a iz kojih je jasno vidljivo da je riječ o standardiziranim uvjetima o kojima se ne pregovara.

14. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da se o predmetnim odredbama kreditora, koji reguliraju materiju uvjeta kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru i njegovim dodacima, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka. Samim čitanjem predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka jasno je utvrđeno da ih je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru i dodacima, pa je očito da se o tim odredbama ugovora i njegovih dodataka nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

15. Nadalje, nije utvrđeno na što se konkretno predmetne naknade odnose, tj. koji su to troškovi nastali tuženiku obradom kreditnog zahtjeva kao i sastavljanjem dodataka ugovoru radi produženja roka otplate kredita. Tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno imao obradom kreditnog zahtjeva i dodacima ugovoru radi produljenja roka otplate kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnose visine tih troškova, već se paušalno poziva na to da je iste obračunao sukladno važećim tarifama, dakle svojim internim aktima. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za obradu zahtjeva za produljenje roka otplate kredita predstavljaju nepoštene odredbe, kojima je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima o obvezama tužitelja i tuženika iz kreditnog odnosa.

16. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita, a Dodacima Ugovoru o kreditu tužitelj je plaćao i daljnje naknade za obradu zahtjeva za produljenje roka otplate, to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe članka 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu te čl. 3. Dodatka br. 1., čl. 1.1., 3.1. i 3.2. Dodatka br. 2. kao i čl. 3.1.i 3.2. Dodatka br. 3. Ugovoru o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP/07 te ništetne u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07.

17. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni navedeni članci 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% na iznos kredita kao i da se ovlašćuje banka umanjiti iznos isplaćenog kredita Nadalje, ništetnim su utvrđeni i čl. 3. Dodatka br. 1., čl. 1.1., 3.1. i 3.2. Dodatka br. 2. kao i čl. 3.1.i 3.2. Dodatka br. 3. Ugovoru o kreditu.

18. Imajući u vidu da su navedene odredbe Ugovora o kreditu i njegovih Dodataka ništetne u dijelovima kojima su ugovorene naknade za obradu to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba, odnosno u skladu sa čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu navedenih naknada, i to naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1.289,40 EUR, naplaćene naknade za produljenje roka otplate po Dodatku br. 1. Ugovora u iznosu 330,41 EUR, naplaćene naknade za produljenje roka otplate i izradu sporazuma po Dodatku br. 2. u iznosu od 992,31 EUR, te naplaćene naknade za produljenje roka otplate po Dodatku br. 3. Ugovora u iznosu od 170,54 EUR.

19. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio plaćene iznose naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za obradu zahtjeva za produljenje roka otplate kredita u iznosima, koje je utvrdio stalni sudski vještak jer je njegov nalaz ocijenio vjerodostojnim u cijelosti i kao objektivan, stručan i razumljiv.

20. Na dosuđene iznose preplaćenih anuiteta s osnova ništetne valutne klauzule kao i s osnova plaćenih naknada za obradu kredita kao i za obradu zahtjeva za produljenje roka za otplatu tužitelju pripadaju zatezne zatezne, u skladu sa čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate više obračunatih iznosa i samih naknada), jer je tuženik bio nepošten već u trenutku naplate, pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to za iznose preplaćene po osnovi valutne klauzule po datumima kako ih je vještak utvrdio u nalazu i mišljenju te za iznose plaćenih naknada također kako je to vještak utvrdio nalazom i mišljenjem. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO.

21.1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i to imajući na umu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), prema kojem: zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost spornih odredaba osnovnog ugovora i njegovih Dodataka, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, nije zastarjelo.

22.2. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

23. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka, obzirom na potpuni izostanak obrazloženih žalbenih navoda tuženika u tom smislu, valjalo je primjenom odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 365. st. 2. ZPP i čl. 381. st. 1. ZPP, te obzirom da tuženik nije uspio u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP) odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu odluku o troškovima.

24. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu (stavak I. izreke ove drugostupanjske presude te stavak I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja). Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu i prvostupanjsko rješenje u dijelu pod stavkom I. izreke nije ispitivano u žalbenom postupku u smislu čl. 365. st.1 . ZPP (stavak II. izreke ove drugostupanjske presude i stavak II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

25. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupa je odbijen jer isti nije uspio sa žalbom, pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu nije prihvaćen jer to nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. st.1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP (stavak III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

U Varaždinu 23. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer