Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-740/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-204/2024-15 od 2. ožujka 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-204/2024-15 od 2. ožujka 2026. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljenog dana 14. kolovoza 2007. između tužitelja KH i prednika tuženika, Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, tužitelju KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti iznos od 533,78 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 7. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 684,72 eura zajedno sa zateznim kamatama počev od 2. ožujka 2026. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu od 789,82 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 16. ožujka 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-61000073554/207 od 14. kolovoza 2007. te temeljem istog zahtjev za isplatom iznosa od 533,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Tužba se temelji na tvrdnji da se o članku 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je istim ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te da je na taj način tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

5.1. Tuženik je osporio osnov tužbenog zahtjeva, s tim što je visina jednokratne naknade za obradu kredita nesporna. Osnova je osporena jer da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, odnosno da je navedena odredba bila jasna i razumljiva, te da je tužitelj na istu pristao potpisivanjem Ugovora o kreditu. Istaknut je i prigovor zastare.

5.2. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da je prednik tuženika, Slavonska Banka d.d. Osijek, kao kreditor, s tužiteljem kao korisnikom kredita zaključio Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/207 dana 14. kolovoza 2007. temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 75.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja 25 godina, te da se radi o stambenom kreditu. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno unaprijed. Navedena jednokratna naknada za obradu kredita tužitelju je naplaćena 6. rujna 2007. u kunskoj protuvrijednosti od 4.021,73 kune, što sada prema službenom tečaju iznosi 533,78 eura. Naknada je naplaćena na način da je za navedeni iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju.

5.3. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da je kredit podigao za kupnju obiteljske kuće u kojoj i danas stanuje te da mu je u banci rečeno da mora platiti predmetnu naknadu, pri čemu mu nije objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje bi troškove istom trebalo podmiriti, kao što mu je rečeno i to da bez plaćanja te naknade ne može podići kredit.

5.4. Prvostupanjski sud zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru, da ga je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača, a prednik tuženika u svojstvu trgovca u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP), da se radi o standardiziranom ugovoru, sastavljenom na obrascu s unaprijed sastavljenim sadržajem, a koji je uručen tužitelju bez mogućnosti pregovaranja i izmjene pojedinih odredbi.

5.5. Tužitelj da nije bio upoznat sa značenjem ove naknade niti što se njome plaća, a pored toga Ugovorom se obvezao platiti i daljnje troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.

5.6. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 96. stavak 1., članak 99. i članak 100. ZZP-a te na članak 3. stavak 1. i članak 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

5.7. Prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku bio teret dokazivanja da se o članku 7. predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, što da tuženik nije ničim dokazao. Tužitelj da bi neprihvaćanjem sporne odredbe, koja je bila uobičajeno inkorporirana u obrazac ugovora, bio ograničen u ostvarivanju svoga prava, odnosno da bez predmetne odredbe nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, čime je prouzročena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

5.8. Prvostupanjski sud je ocijenio kako je sporna odredba bila jasna i lako uočljiva, ali nije bila razumljiva te je proveo test poštenosti i ocjenjivao bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatio spornu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnog pregovaranja, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, te zaključuje da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača jer se radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati.

5.9. Kako se radi o stambenom kreditu, pri čemu je tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke te uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su pravomoćno utvrđene ništetnima i nepoštenima u presudi donesenoj u kolektivnom sporu), zaključak je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog prihvaćanja ili neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prvostupanjski sud se pozvao i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024., a koje su relevantne za donošenje odluke u ovom sporu.

5.10. Okolnost što pozitivnim propisima nije bilo zabranjeno ugovaranje navedene naknade po prvostupanjskom sudu ne znači da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je samim time ista isključena od ispitivanja poštenosti. Tuženik da ničim nije dokazao stvarnu štetu koja je za njega nastala vezano za početnu obradu kredita i njezinu visinu, a imajući u vidu da se radi o troškovima kredita koji su prebačeni isključivo na tužitelja i da tuženik nije dokazao da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu i koji su stvarno nastali, zaključuje da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena jer se radi o plaćanju koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima banke.

5.11. Tužitelj da je u konkretnom ugovornom odnosu slabija ugovorna strana te da je prednik tuženika kao visoko specijalizirana novčarska ustanova, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima kao svoju uslugu, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, te ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina.

5.12. Kako je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, to je tužitelju temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) dosudio navedenu naknadu koja iznosi 533,78 eura te na istu zakonsku zateznu kamatu od dana kada je naknada plaćena, dakle od 6. rujna 2007., do isplate temeljem članka 1115. ZOO-a, smatrajući prednika tuženika nepoštenim stjecateljem.

5.13. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV- 47/2020-2), prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je pobijanom odlukom utvrđena ništetnost konkretne odredbe na kojoj se temelji i kondemnatorni tužbeni zahtjev, to da zastara za isplatu odnosno za vraćanje onoga što je dano predniku tuženika temeljem ništetne odredbe još nije počela teći.

5.14. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.) te Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da za svoju odluku nije dao jasne razloge te da ista ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Sve to jer da su zaključci prvostupanjskog suda kontradiktorni utvrđenim činjenicama.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, jer je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge te je istu moguće ispitati, a nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te u okviru istog i pravilnost materijalnog prava. Tuženik u žalbi ponavlja stavove iz odgovora na tužbu te ističe da je ugovaranje ulazne naknade bilo dopušteno, da je navedena odredba Ugovora o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, da je tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu pristao na takvu odredbu, da navedena odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i da nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, kao i da je ista sastavni dio cijene pružene usluge pa poštenost te odredbe nije dopušteno ispitivati u smislu članka 84. ZZP-a.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci. Točno je da ugovaranje naknade za obradu kredita nije bilo zakonom zabranjeno i da je navedena odredba Ugovora o kreditu bila jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva, osim na gramatičkoj razini. Ovo stoga što je tužitelj mogao matematički izračunati koliku će ulaznu naknadu platiti, ali ništa više od toga. Što plaća tom naknadom, odnosno koji su to troškovi koji se prenose na njegov teret i zbog čega, tužitelju nije bilo razumljivo. O toj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati, odnosno mogao je istu prihvatiti i ostvariti kredit ili ne prihvatiti i ne ostvariti kredit. Tuženik je iskoristio svoju poziciju jače strane u Ugovoru o kreditu i tužitelju nametnuo obvezu o kojoj on nije mogao pregovarati. Sagledavajući cjelokupni Ugovor o kreditu, odnosno i preostale njegove odredbe, proizlazi da je tuženik cjelokupni trošak vezan uz podizanje kredita prebacio na tužitelja pa i onaj za obradu kredita, iako se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg su sastavili zaposlenici banke u okviru svojih redovnih radnih zadataka. Tvrdnja tuženika da je ugovorena naknada sastavni dio cijene njegove usluge pa da zbog toga nije dopušteno ispitivati poštenost navedene odredbe ne može se prihvatiti kao valjani žalbeni razlog, jer i ta činjenica ukazuje na nepošteno postupanje u odnosu na korisnika kredita, obzirom da je kod ugovora o kreditu bitan sastojak ugovora cijena pružene usluge koja se manifestira kroz kamatu koju korisnik kredita plaća tijekom otplate kredita na glavnicu kredita, a niti iz jedne ugovorne odredbe ne proizlazi da bi ugovorena naknada predstavljala dio cijene pružene usluge.

7.2. Tuženik osporava i stav prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru. Međutim, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe može početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Pozivanje na mišljenje sadržano u znanstvenom radu dr. sc. PH dipl. iur. ne obvezuje ovaj sud jer se ne radi o stavu sudske prakse viših sudova, a isto tako županijski sudovi u donošenju svojih odluka nisu vezani stavovima koje su o istom pravnom pitanju zauzeli drugi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj pa je irelevantno pozivanje i na odluke drugih sudova.

7.3. Osporava se i tijek zakonske zatezne kamate jer da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Suprotno mišljenju tuženika, ovaj sud je mišljenja da je tuženik nepošten stjecatelj jer je utuženi iznos primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu, pri čemu je isključio mogućnost pregovaranja o istoj.

7.4. Odluka o naknadi parničnog troška pobija se u okviru odluke o glavnoj stvari. Kako je ovaj postupak započeo nakon 1. rujna 2019., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019.) kojim je izmijenjen članak 365. stavak 2. ZPP-a, to drugostupanjski sud više po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, zbog čega je potvrđena i odluka o naknadi parničnog troška sadržana u točki III. izreke presude.

8. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je pobijana presuda potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a u točkama I., II. i III. izreke.

9. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 23. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković