Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-924/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sutkinje Ivane Mašić predsjednice vijeća, sutkinje Vesne Britvec suca izvjestitelja i članice vijeća i sutkinje Vinke Vrančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BDD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., OIB: 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. rujna 2024., broj P-4646/2022-26, u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijanjem žalbe tuženika potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. rujna 2024., broj P-4646/2022-26.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. rujna 2024., broj P- 4646/2022-26, točkom I izreke, utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovor o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2006. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnika kredita, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u točkama II. i III. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos leasing rate u iznosu od 332,08 CHF povezano sa dijelom točke 5.1 Uvjeta ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01 koji su sastavni dio Ugovora.

Točkom II izreke navedene presude utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka dio odredbe točke 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01 koji su sastavni dio Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2006.g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita.

Točkom III izreke nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., isplatiti tužiteljici BDD, iznos 2.726,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to i proizlazi iz pobijane presude.

Točkom IV izreke odbija se kao djelomično neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 404,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Točkom V izreke pobijane presude nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., naknaditi tužiteljici BDD, parnični trošak u iznosu 1.801,38 eura sa zateznim kamatama koje teku od 3. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.- dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Tuženik u bitnom navodi da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača, da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o prigovoru zastare. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se u protivnom pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP -a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a

Nije osnovan žalbeni razlog apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, prvostupanjski je sud dao jasne, valjane i iscrpne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni . Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji je kao korisnica kredita sklopila sa tuženikom, za kupnju osobnog vozila i isplatu iznosa od 3.131,04 EUR, odnosno po uređenom tužbenom zahtjeva za isplatu iznosa 2.726,52 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni utuženi iznos od dana dospijeća do isplate, a za koji iznos tužiteljica tvrdi da je kredit preplatila uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača, u kojima ukazujući na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ističe se da sud prvog stupnja pod točkama 12.2. i 12.3. obrazloženja pobijane presude obrazložio status tužiteljice, pozivajući se pri tome da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa je posljedično tome tuženik u ovom postupku na te okolnosti trebao predlagati određene dokaze temeljem kojih bi bilo moguće utvrditi da tužiteljica nema status potrošača u smislu navedene zakonske odredbe, radi čega je i iz ovog razloga žalbu tuženika, u ovom dijelu, valjalo ocijeniti neosnovnom.

8. Posljedično tome neosnovano je pozivanje tuženika na pravna shvaćanja nekih drugih županijskih sudova jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

10. U ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženika, kao žalitelja, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

Sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev zaključujući, u bitnome, da se u konkretnom slučaju ne mogu temeljem odredbe članka 502.c ZPP izravno primijeniti pravna shvaćanja o ništetnosti ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja proizlaze iz navedenih shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se u tužbi poziva tužiteljica obzirom da tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova.

13. Međutim, smatra da su te odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07, 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/03) budući u navedenom ugovoru nije sadržan precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri, a niti se o njenom sadržaju pregovaralo, a niti je na sadržaj te odredbe tužiteljica mogla utjecati, što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio, pa se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, posljedično čemu teret dokaza da je sadržaj i značaj te ugovorne odredbe tužitelju bio poznat je na tuženiku, koji nije dokazao suprotno.

14. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da su te ugovorne odredba ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 budući su one, kao takve uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, koja niti je bila dovoljno stručna da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu shvati značenje navedenih ugovornih odredbi, a niti joj je tuženik objasnio uvjete pod kojima može doći do promjene kamatne stope odnosno promjene tečaja valute, a niti se pregovaralo o spornim odredbama ugovora.

14.1. Na temelju odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Odredbom članka 87. stavak 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14.3. S obzirom da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe članka 81. ZZP-a, koje su sukladno odredbi članka 87. ZZP ništetne, a kako to pravično zaključuje sud prvog stupnja u pobijanoj odluci.

15. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, odnosno odredbu članka 5. Direktive prema kojoj u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a što iz prethodno navedenih razloga nije bilo slučaj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

16. Posljedično tome, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o leasingu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik, kao žalitelj svojom žalbom.

17. Sud prvog stupnja je i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o leasingu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

18. Žalba tuženika, kao žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljičin novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima oba žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ - broj: 138/23) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjeli umanjiti niti žalitelji u svojim žalbama, pa je posljedično tome žalbe oba žalitelja valjalo, kao neosnovane odbiti i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tužitelja odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude

21. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1., a u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

U Karlovcu 23. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ivana Mašić