Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1263/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Branke Ježek Mjedenjak kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. P-1847/2024 od 17. lipnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. P-1847/2024 od 17. lipnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 13.toč.

3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 09.11.2010. sklopljenog između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita, te OS, LS i SS kao solidarnih dužnika, te OS i LS kao založnih dužnika uz sudionika CS, kojom je navedeno da se korisnik kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita obvezuje platiti banci naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 929,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 23.11.2010. do isplate, a toč. III) izreke je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 901,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže tužbu odbaciti, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđena jer da je istu sud bio dužan utvrditi prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva. Navodi da je kondemnatorni tužbeni zahtjev u zastari, pa da je tužbu trebalo odbaciti zbog pomanjkanja pravnog interesa jer da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, niti je logično da je vrijednost deklaratornog zahtjeva u odnosu na vrijednosti predmeta spora, označen i cijenjen u iznosu koji višestruko premašuje iznos kojeg tužitelj potražuje za isplatu. Navodi da sud nije utvrdio trenutak saznanja tužitelja za ništetnost ugovorne odredbe, da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati utuženo potraživanje u cijelosti, već samo u 1/2 dijela, obzirom da je kredit plaćan iz zajedničke bračne imovine, pa da preostalih 1/2 dijela pripada njegovoj supruzi, da predmetna odredba nije ništetna, već da se radi o dozvoljenim ugovornim uglavcima, da se radi o odredbi koja je bila jasna, uočljiva i lako razumljiva, da se o njoj pregovaralo, da je tužitelj na tu odredbu pristao, da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ta odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, posebno stoga što da se radilo o neznatnom iznosu u odnosu na iznos kredita, štoviše tužitelju da je naplaćen manji iznos od 1,00% od iznosa kredita. Navodi da je u konkretnom slučaju došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, pa da se ništetnost više ne može isticati, te da se na predmetni ugovor koji je zaključen 2010. ne primjenjuje Direktiva 93/13 jer da se ista primjenjuje na ugovore koji su zaključeni nakon pristupanja RH u Uniju ( 01.07.2013. ) posljedično čemu da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporava i odluku o trošku jer da nisu svi dosuđeni troškovi bili nužni za vođenje postupka, posebno ne trošak pristupa ročištu za objavu presude.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 09.11.2010. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ( tzv. ulaznu naknadu ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je po zanimanju kuhar, da je predmetni kredit ishodio radi rješenja stambenog pitanja, da kroz cijeli period od sklapanja ugovora do otplate nije imao vlastiti obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, da je kredit otplaćivao od plaće, te da sa bankom nije mogao pregovarati u vezi naplate predmetne ulazne naknade, niti mu je objašnjeno na što se ona točno odnosi,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača budući se radilo o kreditu za kupnju nekretnine za stanovanje, kao i da je predmetni ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika kao banke,

- da je sadržaj Ugovora o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika, pa tako i odredba čl. 13. toč. 3. ugovora, da tužitelj na sadržaj ugovora nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platit i naknadu za obradu kredita,

- da je time tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu, odnosno da je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade i time prebacio sve troškove zaključenja predmetnog ugovora na drugu slabiju stranu tj. potrošača, pa da stoga navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja,

- da je navedena odredba netransparentna jer nije navedeno na što se odnosi predmetna naknada, pa da je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer niti u ugovoru, niti u općim uvjetima banke nisu utvrđeni egzaktni parametri za utvrđivanje naknade, niti metoda izračuna takve naknade,

- da je predmetna naknada nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi nedefiniranih administrativnih troškova budući da, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita,

- da se prema praksi Suda EU potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pa da stoga Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena,

- stoga da činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pri tom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu, odnosno da je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini tu odredbu nepoštenu i time ništetnu,

- da je nesporno da je tuženik tužitelju 22.11.2010. naplatio ulaznu naknadu u visini u iznosu od 7.000,00 kn, odnosno 929,05 eura,

- da je neosnovan tuženikov prigovor zastare budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obvezanim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, 155/23 dalje ZOO-a ) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da tuženik osnovano navodi da je označena vrijednost predmeta spora previsoko određena jer da kada je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva, istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu, taj deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora, pa da stoga u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 929,05 eura.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81., čl. 83., čl. 85. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u svezi s čl. 270. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev, dok odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev, međutim pogrešno je primijenio materijalno pravo jer je obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ( 09.11.2010. ) trebalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, dalje ZZP/07 ), ali unatoč navedenom pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika ističe se da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 09.11.2010. ) bio na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 102. ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba je ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 13.3. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

16. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužitelju i ista je bila jasno sastavljena, te mu je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

17. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 99. ZZP/07.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, a temeljem čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju da li je poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 13.3. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelj je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njezinoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ( koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ) prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 13.3. ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini ugovorene naknade od 1,00% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

27. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

28. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvih dokaza. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

29. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

30. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

31. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO- a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Obzirom na navedeno zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

33. Pri tom žalbeni razlozi da je tužitelj još 2018., odnosno u vrijeme vođenja kolektivnog spora za CHF kredite imao saznanja o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe nisu osnovani iz razloga što predmetna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nije bila predmetom kolektivnog spora.

34. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

35. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

36. Pri tom okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužitelju odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF ( stav VS RH, Revd - 4381/2022 od 22.11. 2022.).

37. U odnosu na žalbene navode o retroaktivnoj primjeni Direktive 93/13 valja istaknuti da je nesporno Republika Hrvatska pristupila Europskoj Uniji tek s učinkom od 01.07.2013., kao i da je nesporno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih, zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice i sl. ne podliježu odredbama ove Direktive. Međutim, imajući u vidu vrijeme pokretanja spora u kojem je tražena zaštita interesa potrošača, kao i razdoblje na koje se odnosi i traži zaštita interesa potrošača u ovom konkretnom sporu (ugovor o kreditu sklopljen je 2010.), primjenjuje se dakle, nacionalno, hrvatsko pravo, odnosno ZZP/07, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Direktive vijeća 93/13 i prakse suda Europske unije).

38. Štoviše i sam se tuženik tijekom postupka, pa i u žalbi pozivao upravo na navedenu Direktivu 93/13, pa su žalbeni navodi u tom smislu kontradiktorni.

39. U odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor solemnizian , odnosno sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ističe se da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik nije mogao tužitelja informirati o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne ugovorene naknade i njenoj svrsi jer ti parametri nisu niti bili navedeni u ugovoru. Stoga su žalbeni navodi i u tom smislu neosnovani.

40. Konačno u odnosu na žalbene navode u svezi plaćanja anuiteta kredita iz sredstva zajedničke imovine tužitelja i njegovog supružnika valja istaknuti da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata kredita, aktivno legitimiran zahtijevati restituciju na temelju ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije od utjecaja tko je i iz kojih sredstva vršio uplate u svrhu povrata kredita jer su te uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita.

41. Žalbeni navodi u svezi označene vrijednosti predmeta spora su posve promašeni jer je prvostupanjski sud prihvatio kao osnovan prigovor tuženika na označenu vrijednost predmeta spora, te je odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva od 929,05 eura i temeljem te visine obračunao tužitelju parnični trošak.

42. Pri tom je prvostupanjski sud pravilno primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP- a dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu jer prema odredbi čl. 335. ZPP- a ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, te istu određuje i zakazuje sud i poziva stranke, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP -a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

43. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

U Rijeci, 23. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Branka Ježek Mjedenjak