Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1118/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, iz Karlovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini poslovni broj P-266/2025-11 od 9. travnja 2026., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini poslovni broj P-266/2025-11 od 9. travnja 2026.
i r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 365,59 EUR (tristo šezdeset pet eura i pedeset devet centi).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj: 9012644291 od 20.06.2007. godine sklopljenog između tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,500 % od iznosa kredita."
II.Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1428,10 eura (tisućučetristodvadesetosameuradesetcenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.»
2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu (uz zadužnicu) broj 9012644291 (dalje: Ugovor o kreditu) zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita kreditoru platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,500 % od iznosa kredita.
6.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 20. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je u članku 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita kreditoru platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,500 % od iznosa kredita.
6.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o plaćanju sporne naknade pa tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom dio članka 1. Ugovora o kreditu koji sadrži spornu ugovornu odredbu.
6.2. Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. i 46/07.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
6.3. Člankom 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a člankom 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
6.4. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu i da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o visini naknade. Po ocjeni prvostupanjskog suda sporna ugovorna odredba nije jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi odobravanja i obrade kredita odnose, a tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na samo ugovaranje naknade i na njezinu visinu . Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.
6.5. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.
6.6. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
6.7. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
6.8. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporni dio ugovorne odredbe točke 1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,500 % od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
7.1. Odredbe članaka 1021. do 1024. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
7.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
7.3. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.
7.4. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 5.1. Ugovora o kreditu, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.
7.5. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu spornim dijelom točke 1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točka 3. ZZP-a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,500% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
7.6. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u postupku ocijenio da tužiteljica nije bila upoznata s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, neosnovani su u žalbi istaknuti opetovani navodi tuženika da je odluka o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe donesena samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima, ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.
7.7. Tuženik se neosnovano žali navodeći da je tužiteljičinu tužbu trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, jer će nakon pravomoćnosti presude moći od tuženika zatražiti povrat stečenog bez osnove na temelju sporne ugovorne odredbe. Također, neosnovan je žalbeni navod da je trebalo primijeniti odredbe ZZP-a o isključenju testa nepoštenosti, jer predmetna odredba jest uočljiva, ali nije jasna i razumljiva zbog izostanka navođenja strukture troškova koji su za tuženika eventualno nastali sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu.
7.8. Zbog navedenih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP -a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Zbog istih razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP -a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 365,59 eura.
Koprivnica, 23. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić
