REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: UsI-781/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jeleni Maltar Benjak, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20 protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Sektora za parnične i upravne postupke i upravne sporove, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB 66486182714, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 23. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Sektora za parnične i upravne postupke i upravne sporove, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 560-01/25-01/145, URBROJ: 512M-02-03-25-6 od 4. veljače 2025. i rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I 560-01/23-01/129, URBROJ: 512M2- 50-24-20 od 10. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 560-01/25-01/145, URBROJ: 512M-02-03- 25-6 od 4. veljače 2025. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela, KLASA: UP/I 560-01/23-01/129, URBROJ: 512M2-50-24-20 od 10. prosinca 2024. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Ističe da ga je u upravnom postupku zastupao sadašnji opunomoćenik putem kojega je i podnio tužbu sudu, a kojem upravno tijelo nije dostavilo pozive za ročišta na kojima su saslušavani svjedoci (AE, PE i ČE), a što je suprotno članku 36. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., 110/21.; dalje ZUP). Dalje navodi da osporena rješenja ne sadrže obrazloženja, osim paušalnih navoda te da tuženik nije razmatrao žalbene zahtjeve .

2.2. Ističe da su upravna tijela razmatrala samo podatke iz služben e dokumentacije, bez uzimanja u obzir ostalih dokaza za utvrđivanje relevantnih činjenica poput izjava svjedoka. Smatra da iz iskaza svjedoka PE i AE proizlazi da je organizirano sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i po naređenjima Ministarstva obrane. Upućuje i na dokumentaciju iz koje proizlazi da je bio sudionik obrane suvereniteta Republike Hrvatske, kao pripadnik Hrvatske vojske i građevinski inženjer, u svojstvu koordinatora organizacije i prikupljanja materijalno-tehničkih i građevinske opreme za potrebe jedinica Hrvatske vojske u južnoj Hrvatskoj od 24. listopada 1991. te da je vršio funkciju koordinatora organizacije i prikupljanja materijalno-tehničkih i drugih sredstava za potrebe Hrvatske vojske na temelju zapovijedi izdanih od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske u razdoblju Domovinskog rata. O njegovu doprinosu obrani suvereniteta Republike Hrvatske svjedočio je i DE , bojnik, koji je tijekom 1991. godine bio zapovjednik 3. Bojne IV. Brigade, a isti je izjavio da je u više prilika od tužitelja primio razne vrste materijalno-tehničkih sredstava. Navodi da je odlikovan medaljom "Oluja" odlukom predsjednika [adresa] VE od 26. rujna 1995. zbog zasluga u sudjelovanju u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja". Ističe da pogreške ili propusti nadležnih tijela u vođenju službenih evidencija ne smiju ići na štetu građana, već u njihovu korist te takvo stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava, istaknuto u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007.

2.3. Smatra da je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi točno činjenično stanje, a zatim i pravilno primijeniti materijalno pravo.

2.4. Predlaže poništiti osporena rješenja, utvrditi mu traženi status te traži i naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja . Ističe da je na temelju podataka baze hrvatskih branitelja „IS PU” i službenih evidencija Ministarstva obrane utvrđeno da tužitelj nije evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata te da nije evidentiran kao pripadnik bilo koje postrojbe Hrvatske vojske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata. Dalje navodi da je Zapovjedništvo hrvatske kopnene vojske u dopisu, KLASA: 560- 01/24-01/521, URBROJ: 3468-Gl-01-24-2 od 20. lipnja 2024., nakon uvida arhivsko gradivo, utvrdilo da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ističe da su u upravnom postupku razmotreni svi izvedeni dokazi. Tužitelj je dostavio dokument naziva „Ovlast" AE od 22. listopada 1991., no smatra da isti nije dokaz koji potvrđuje da bi tužitelj bio pripadnik OSRH, već samo dokazuje da je kao civilna osoba pomagao u određenim aktivnostima, prikupljanju materijalno-tehničkih sredstava i građevinske opreme. Ujedno je svjedok ČE, general -bojnik HV, izjavio da nema saznanja da bi tužitelj bilo pripadnik OSRH, niti zna o njegovim aktivnostima tijekom Domovinskog rata, dok je svjedok NE između ostalog izjavio da je tužitelj pomagao u utovaru naoružanja u kamione i da je bio dragovoljac koji je izvršavao posebne zadaće na terenu, ali da je ostao neupisan u popisu vojnih osoba jer ni nije bio pripadnik OSRH, budući da nije bilo ustroja. Smatra da iz službene dokumentacije i izjava svih saslušanih svjedoka pa i izjave samog tužitelja proizlazi da tužitelj u spornom vremenu nikada nije bio pripadnik OSRH niti bilo koje druge formacije iz članka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji na temelju čije pripadnosti bi mu se mogao utvrditi status hrvatskog branitelja. Pravna konstrukcija da bi tužitelj bio pripadnik HV -a u spornom razdoblju nije utemeljena niti na jednom valjanom dokazu pa to ne potvrđuju čak ni saslušani svjedoci niti za tako što imaju valjanih dokaza. Upućuje na stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudama, poslovni broj: USž- 3683/22-2 od 24. svibnja 2023. i Usž-3334/2023-2 od 10. travnja 2024. prema kojem se pripadnost bilo kojoj sastavnici Hrvatske vojske prvenstveno dokazuje podacima službene evidencije. Dalje navodi da je tužitelj svojim aktivnostima kao civilna osoba obavljao logističke, građevinske i organizacijske poslove te pomagao, no opisane aktivnosti ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Opunomoćenik tužitelja je uz podnesak od 9. rujna 2026. dostavio ovjerenu izjavu svjedoka FE od 7. rujna 2026.

5. Strankama je dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima drugih stranka, odnosno o činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), te je sud održao usmenu i javnu raspravu 9. rujna 2026. Na temelju ovlaštenja iz članka 91. stavka 3. ZUS -a rasprava je provedena u odsutnosti tuženika, koji iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio niti je svoj izostanak opravdao.

6. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je ostala kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Predlaže poništiti osporena rješenja te traži naknadu troška upravnog spora.

7. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te isprave priložene spisu tuženika.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je zahtjevom tužitelja od 12. listopada 2023. za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. U zahtjevu navodi da je bio pripadnik Hrvatske vojske u svojstvu koordinatora organizacije i prikupljanja materijalno-tehničkih sredstava i građevinske opreme za jedinice HV-a u južnoj Hrvatskoj od 24. listopada 1991. do opoziva na temelju ovlaštenja AE. Uz zahtjev je priložio ovlaštenje dopredsjednika Vijeća Sabora Republike Hrvatske AE od 22. listopada 1991., rješenje Ministarstva obrane, KLASA: UP/ 561-01/18-01/125, URBROJ: 512M2-50-19-9 od 2. travnja 2019. s prilozima; potvrdu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu Vrbik 8 od 3. travnja 2019., Zapovijed Ministarstva obrane – Ministra obrane ĆE od 25. rujna 1991., 9. listopada 1991., 21. studenog 1991., izjavu DE od 31. siječnja 2023., odlikovanje Medaljom "Oluja" od 26. runa 1995.

10. U postupku su pribavljeni podaci baze hrvatskih branitelja „IS PU” i službenih evidencija Ministarstva obrane, pribavljeno je očitovanje Zapovjedništva HKOV KLASA: 560-01/24-01/521, URBROJ: 3468-G101-24-2 od 20. lipnja 2024., saslušani su svjedoci AE, PE i ČE na zapisnik.

10.1. U podacima službenih evidencija tužitelj nije evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata te nije evidentiran kao pripadnik bilo koje postrojbe Hrvatske vojske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata. Također se u dopisu Zapovjedništva HKOV, KLASA: 560-01/24-01/521, URBROJ: 3468-G1-01-24-2 od 20. lipnja 2024. navodi da u podacima arhivskog gradiva tužitelj nije evidentiran kao pripadnik postrojbi OSRH .

10.2. Svjedok AE u bitnome navodi da je bio pripadnik Glavnog stožera HV - a od 11. travnja 1992. do 17. travnja 1994. Tijekom listopada 1991. primio je zapovijed od ministra JE i dobio zadatak da pronađe osobe od povjerenja te budući da je dobro poznavao tužitelja, predložio ga je ministru JE za koordiniranje naoružanja i opreme za potrebe HV-a. Navodi da je tužitelj obavljao inženjerijske poslove za potrebe HV-a i HVO na potezu između Sinja i Livna. Bio je pripadnik Ministarstva obrane kao koordinator prikupljanja oružja i opreme na Južnom bojištu i Hercegovini. Ističe da je on ovlastio tužitelja za navedene poslove i to n a temelju zapovijedi ministra JE. On je tada bio potpredsjednik Vijeća Sabora RH te u tom razdoblju nije bio pripadnik HV-a, ali je obavljao aktivnosti pomoćnika ministra JE za iseljeništvo. Navodi da je tužitelj nosio je odoru HV-a, no ne sjeća se je li imao naoružanje. Ističe da je tužitelj do 1995. godine, cijelo vrijeme bio na Južnom bojištu. Smatra da je sudjelovao u oružanom otporu prema agresoru te da je prošao obuku rukovanja oružjem, no sjeća se tko mu je bio zapovjednik. Smatra da je bio i pripadnik HVO, no nije siguran u kojem vremenu. Navodi da su tužitelj i on bili prisutni na oslobađanju vojarne Duboki Jarak u rujnu 1991. godine kao pripadnici Ministarstva obrane.

10.3. Svjedok ĐE u bitnome je izjavio da se tužitelj 1991. godine uključio u postrojbu za posebne namjene. Tada nije bilo ustroja niti podataka o pripadnicima. Navodi da je tužitelj bio sa njima kao čovjek koji je pomagao u utovaru naoružanja u kamione u Dubokom Jarku te kasnije u Varaždin bregu, vojarni Varaždin, Prečec, Delnice itd. On je bio dragovoljac koji je izvršavao posebne zadaće na terenu. Ostao je neupisan u popisu vojnih osoba jer tada još nije bilo potpunog ustroja u postrojbama.

10.4. Svjedok ČE izjavio je da ne poznaje tužitelja i da mu nisu poznate okolnosti njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu.

10.5. U ovlaštenju dopredsjednika Vijeća Sabora Republike Hrvatske AE od 22. listopada 1991.navodi se da AE kao dopredsjednik Vijeća Sabora Republike Hrvatske, na temelju zapovijedi JE , ovlašćuje tužitelja koordinatorom prikupljanja materijalno-tehničkih sredstava i građevinske opreme za jedinice HV-a u južnoj Hrvatskoj od 24. listopada 1991. do opoziva.

11. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, zahtjev tužitelja je odbijen prvostupanjskim rješenjem, a koje je potvrđeno rješenjem tuženika s obrazloženjem da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata jer se ne može utvrditi da je tužitelj bio pripadnik OSRH budući da za istog ne postoji službena dokumentacija u tijelima MORH -a (ne nalazi se u evidencijama bivše Uprave za obranu i bivših Ureda za obranu niti je pronađen poziv za mobilizaciju, Jedinični karton, Matični karton, pojedinačne potvrde postrojbe, odnosno nije evidentiran na popisu vojnih osoba postrojbe). Stav je upravnih tijela da se dokumentom „Ovlasti” AE od 22. listopada 1991. ne utvrđuje status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata niti je isti dokaz o pripadnosti tužitelja OSRH jer se u istoj navode određene aktivnosti koje je tužitelj obavljao za Hrvatsku vojsku (prikupljanje materijalno-tehničkih sredstava i građevinske opreme) što ne znači da je isti bio i pripadnik OSRH. Također svjedok AE ima utvrđen status hrvatskog branitelja kao pripadnik Glavnog stožera HV od 11. travnja 1992. do 17. travnja 1994. te u trenutku davanja ovlasti tužitelju isti nije bio hrvatski branitelj niti je poznato u kojem svojstvu je isti mogao ovlastiti tužitelja kao koordinatora prikupljanja materijalno- tehničkih sredstava i građevinske opreme za jedinice HV -a u južnoj Hrvatskoj od 24. listopada 1991.

12. Tužitelj je uz podnesak od 9. rujna 2026. dostavio ovjerenu izjavu svjedoka od 7. rujna 2026. u kojoj je svjedok ZE, bojnik zapovjednik PDV Posušje koji je osnovan 13. lipnja 1191., navodi da je tužitelj bio pripadnik iste jedinice te je tijekom te godine uvelike doprinio nabavljajući vojnu opremu za tu jedinicu.

13. Č lankom 3. stavkom 1. Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17 ., 98/19. 84/21.; dalje: ZHBDR) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao:

a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga)

b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i

f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

14. U skladu s člankom 3. stavkom 2. ZHBDR-a pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti i suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. 15. Prema članku 179. točki a) ZHBDR -a status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

16. Imajući u vidu citirane odredbe ZHBDR -a, kao i činjenice utvrđene u upravnom postupku, Sud smatra da je u upravnom postupku koji je prethodio ovome sporu pravilno zaključeno da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata tužitelju prema članku 3. stavku 1. ZHBDR -a jer tužitelj nije bio pripadnik borbenog sektora te nije ispunjen preduvjet institucionalne pripadnosti tužitelja predviđene navedenom odredbom.

16.1. U podacima službenih evidencija tužitelj nije evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, nije evidentiran kao pripadnik bilo koje postrojbe Hrvatske vojske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata niti je u arhivskom gradivu evidentiran kao pripadnik postrojbi OSRH. Ujedno, sam tužitelj u zahtjevu i tijekom upravnog postupka i upravnog spora nije naveo da bi pripadao nekoj od postrojbi OSRH-a, kao ni vremenski period pripadnosti niti je podatke o tome naveo nakon što ga je upravno tijelo pozvalo dopisom od 15. svibnja 2024.

16.2. Također su svjedoci o pripadnosti tužitelja nekoj od postrojbi OSRH -a različito iskazivali te istima nije dovedena u sumnju potpunost i točnost podataka službenih evidencija. Tako je svjedok AE u svom iskazu naveo da smatra da je tužitelj bio i pripadnik HVO-a i pripadnik Ministarstva obrane , dok je svjedok PE naveo da se tužitelj 1991. godine uključio u postrojbu za posebne namjene. Sud je uzeo u obzir i izjavu svjedoka od 7. rujna 2026. u kojoj svjedok ZE, navodi da je tužitelj bio pripadnik domobranske pukovnije [adresa] . Navedena postrojba bila je dio Hrvatskog vijeća obrane tijekom Domovinskog rata.

16.3. Suprotno tužbenim navodima, upravna tijela opširno su obrazložila zašto se dokumentom „Ovlasti” AE od 22. listopada 1991. ne utvrđuje status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata niti je isti dokaz o pripadnosti tužitelja OSRH - u, a koju argumentaciju ovaj Sud prihvaća. Tužitelj je ujedno dostavio dokumentaciju koja se odnosi na utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja i potvrda o sudjelovanju u Domovinskom ratu svjedoka AE te zapovijedi tadašnjeg ministra obrane JE o izuzimanju sredstva i opreme za kompletiranje jedinica u južnoj Hrvatskoj te predaju opreme svjedoku AE. Iz iste ne proizlazi da bi tužitelj bio pripadnik OSRHa niti proizlazi da bi svjedok AE imao ovlasti regrutirati tužitelja. Isto ne proizlazi niti iz izjave svjedoka DE od 31. siječnja 2023. u kojoj se samo navodi da je svjedok od tužitelja primio materijalno -tehnička sredstva.

17. Slijedom navedenog, tuženik je pravilno utvrdio i činjenično stanje u vezi činjenice da se tužitelj ne vodi u službenim evidencijama kao pripadnik oružanih snaga te tužitelj tijekom trajanja upravnog postupka, kao i tijekom upravnog spora , navedeno ničim nije doveo u dvojbu. Tužitelj je tijekom upravnog postupka i uz tužbu dostavio dokumentaciju te su provedeni personalni dokazi, no iz istih ne proizlazi da je tužitelj organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske pripadnik OSRH ili bilo koje druge formacije iz članka 3. stavka 1. ZHBDR-a

18. Ujedno iz citiranih odredbi ZHBDR-a proizlazi da za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata podnositelj zahtjeva mora kumulativno ispuniti uvjete iz članka 3. stavaka 1. i 2. ZHBDR -a, odnosno morao je pripadati jednoj od sastavnica oru žanih snaga Republike Hrvatske ili naoružanim odredima Narodne zaštite, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. te je u tom razdoblju morao sudjelovati u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način da je pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom.

19. Osim što nije utvrđena pripadnost jednoj od sastavnica oružanih snaga ili naoružanim odredima Narodne zaštite, aktivnosti koje je tužitelj obavljao, logistički, građevinski i organizacijski poslovi te pomaganje prilikom istovara tereta, pri čemu nije bilo borbenog djelovanja, ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR.

20. Imajući u vidu navedeno, ocjena je ovoga suda da su osporavane odluke javnopravnih tijela utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te da je u potpunosti odgovoreno na sve žalbene razloge tužitelja.

21. Člankom 116. stavkom 1. ZUS-a propisano je da će sud odbiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da je neosnovan. Stavkom 2. istog članka propisano e da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.

22. U upravnom postupku provedeno je saslušanje svjedoka bez prisutnosti opunomoćenika tužitelja te je time postupljeno suprotno članku 52. stavku 2. ZUP -a. Međutim, imajući u vidu gore iznesene navode, Sud smatra da ovaj nedostatak u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke nije utjecao na rješavanje predmeta postupka.

23. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je stoga, na temelju članka 116. stavak 2. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke presude.

24. Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS - a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška (točka II. izreke).

U Zagrebu 23. rujna 2026.

Sutkinja:

Jelena Maltar Benjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku Mati Knezoviću, [adresa] Zagreb, Vrbanićeva 20, 2. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Glavno tajništvo, Sektor za parnične i upravne postupke i upravne sporove, Služba za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, [adresa] Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1,

3. U spis