Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1022/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Kurcinaku, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Krunoslav Kunštić i Zoran Kurcinak iz Koprivnice, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, Rijeka, zastupanog po punomoćnici Evi Habdija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-297/2023-29 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-297/2023-29 od 22. srpnja 2025., u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužiteljice i preinačuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-297/2023-29 od 22. srpnja 2025., u točki III. izreke, na način da se tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici iznos od 441,84 EUR sa zateznom kamatom na slijedeće iznose i razdoblje:

iznos od 413,04 EUR od 1. listopada 2005.,

iznos od 1,60 EUR od 1. studenog 2005.,

iznos od 1,60 EUR od 1. prosinca 2005.,

iznos od 1,60 EUR od 1. siječnja 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. veljače 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. ožujka 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. travnja 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. svibnja 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. lipnja 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. srpnja 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. kolovoza 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. rujna 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. listopada 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. studenog 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. prosinca 2006.,

iznos od 1,60 EUR od 1. siječnja 2007.,

iznos od 1,60 EUR od 1. veljače 2007.,

iznos od 1,60 EUR od 1. ožujka 2007.,

iznos od 1,60 EUR od 1. travnja 2007., i to do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena , od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 78,12 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 3. i čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102595794 od 1. rujna 2005. u dijelu kojim je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.100,20 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom III. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 441,84 EUR sa zateznom kamatom. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.487,50 EUR sa zateznom kamatom od 22. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu u odbijajućem dijelu (točka III. izreke) pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i dosudi joj trošak sastavljanja žalbe.

2.1. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbaci odnosno odbije kao neosnovan te tužiteljici naloži da mu naknadi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102595794 (dalje: Ugovor o kreditu), zaključenog između stranaka 1. rujna 2005., i to odredbi kojima je glede povrata obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te zahtjev za povrat novčanih iznosa koji su po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe isplaćeni tuženiku.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem svjedoka i tužiteljice, te provedenim financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 62.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 120 mjeseca i ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje promjenjivu u skladu s važećim odlukama Banke

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se povrat obveza iz ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa

- da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu građana, za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora

- da iz iskaza tužiteljice i svjedoka IK proizlazi da sredstva kredita ni u jednom dijelu nisu utrošena za poslovnu djelatnost trgovačkog društva Ivas d.o.o., kao ni za adaptaciju poslovnog prostora u kojem društvo obavlja djelatnost, već isključivo za izgradnju njihove nove obiteljske kuće, time da je tužiteljica navela i da ju u banci nitko nije upozorio na valutni rizik i da se za predmetni kredit ne bi odlučila da je znala koliko će rate porasti

- da iz iskaza svjedokinje ĆK (zaposlenice tuženika koja je potpisala predmetni Ugovor o kreditu), proizlazi da se ne sjeća razgovora kojeg je vodila s tužiteljicom prije sklapanja ugovora, no banka je u to vrijeme imala u ponudi stambene kredite uz valutnu klauzulu u EUR i CHF te je na klijentu bilo da izabere, uglavnom nema saznanja na što je tužiteljica utrošila sredstva kredita, a ista je zahtjev za kredit predala kao fizička osoba, te su predračuni i računi glasili na fizičku osobu

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svrhu vlastite poslovne djelatnosti, slijedom čega tužiteljica ima status potrošača, odnosno radi se o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelj ice kao potrošača, te u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku

- da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, dalje: ZOO/05), te je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO/05, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. od 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), dok je predmetna tužba podnesena 8. svibnja 2023., pa je tuženikov prigovor zastare samo djelomično osnovan, i to za sva utužena potraživanja za koja je utvrđeno da je nastupila zastara prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno koja su dospjela prije 4. travnja 2007.

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, mag. oec., proizlazi da je tužiteljica zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita više platila 6.542,04 EUR, kojim izračunom su obuhvaćene i tzv. negativne tečajne razlike.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, što je utvrđeno točkom I. izreke presude, te imajući u vidu precizirani tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 11. lipnja 2025., prihvaćajući nalaz i mišljenje vještakinje iz kojeg proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetne ugovorne odredbe s osnova promjene tečaja CHF platila tuženiku iznos od ukupno 6.542,04 EUR, obvezao je tuženika točkom II. izreke presude isplatiti tužiteljici iznos od 6.100,20 EUR na ime vraćanja stečenog bez osnove, na temelju čl. 323. i čl. 1111. ZOO/05, sa zateznom kamatom na utvrđene pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni primjenom čl. 1115. istog Zakona, dok je preostali dio zahtijeva tužiteljice u iznosu od 441,84 EUR sa zateznom kamatom odbio, cijeneći da je u odnosu na istog nastupila zastara potraživanja.

8. Tužiteljica u žalbi navodi da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je u odnosu na preplaćene mjesečne iznose u razdoblju od 1. listopada 2005. do 1. travnja 2007., čiji zbroj iznosi 441,84 EUR, nastupila zastara potraživanja. Navodi da je takav pravni pristup pogrešan, jer je podnošenjem predmetne tužbe 8. svibnja 2023., dakle u roku kraćem od pet godina od pravomoćnog okončanja kolektivnog spora vezano uz ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, ispunjen osnovni uvjet za njezinu potpunu restituciju u odnosu na prigovor zastare. Ukazuje na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9. Tuženik u žalbi navodi da tužiteljica nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije očitovao na njegov prigovor nepotrošačke naravi predmetnog Ugovora o kreditu, niti je vrednovao sve materijalne dokaze koji na to upućuju. Ističe da je sredstvima kredita adaptiran i uređen poslovni prostor na adresi [adresa], na kojoj se nalazi trgovačko društvo Ivas d.o.o., knjigovodstveni ured u vlasništvu tužiteljice, pa se ista ne može smatrati potrošačem. Nadalje, osporava stajalište prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena odnosno ništetna te da uzrokuje značajnu neravnotežu između stranaka. Ističe da su razlozi neprihvaćanja iskaza svjedokinje ĆK obrazloženi vrlo paušalno, nepravilno i nejasno, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te je ujedno nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tvrdi da je tužiteljica imala priliku detaljno pregovarati o valutnoj klauzuli i očitovati svoju volju, a osim toga ista da je bila dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora i valuti za koju se veže glavnica kredita, što proizlazi iz iskaza svjedokinje i tužiteljice, te priloženih letaka i informacija koje su korisnicima kredita bile na raspolaganju, a koje prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio. Ističe i da mu prvostupanjski sud nije dao priliku da obori zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 i dokaže suprotno, budući da je sve njegove dokazne prijedloge na tu okolnost zanemario, te nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje MK čime je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, dok je propuštanjem davanja bilo kakvog obrazloženja iz kojeg razloga nisu uzeti u obzir njegovi navodi o informiranosti korisnika kredita počinio povredu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a. Ukazuje i da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, te osporava stajalište prvostupanjskog suda o djelomičnoj neosnovanosti prigovora zastare, kao i da bi bio nepošteni stjecatelj pa da bi tužiteljici pravo na zateznu kamatu pripadalo od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda parničnih stranaka i po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da ista nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni , određeni i bez proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a. Razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da se radi o potrošačkom ugovoru izneseni su u točkama 14. do 16.2. obrazloženja, a razlozi ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF u točkama 19. do 28. obrazloženja, pri čemu iskaz svjedokinje ĆK nije „neprihvaćen“, već, budući da se svjedokinja ne sjeća razgovora kojeg je vodila s tužiteljicom prije sklapanja ugovora, prvostupanjski sud nije odlučnom uzeo niti njezinu tvrdnju „da su u to vrijeme u ponudi imali stambene kredite uz valutnu klauzulu u EUR i CHF te je na klijentu bilo da izabere“ (točka 25.1. obrazloženja).

11. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik, neosnovano navodeći da mu prvostupanjski sud nije dao priliku da obori zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 i dokaže suprotno, te da nije izveo predloženi dokaz saslušanjem svjedokinje MK, čime da ga je onemogućio u raspravljanju. Prema stanju spisa prvostupanjski sud je izveo sve dokaze koje je tuženik tijekom postupka predložio, dakle saslušao je svjedoke ĆK i IK te tužiteljicu, kao i izvršio uvid u dostavljene isprave, dok što se tiče MK (tada voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima), njezino saslušanje u svojstvu svjedoka tuženik nije predlagao, već je u odgovoru na tužbu predložio čitanje njezine pisane izjave i e-mail korespondencije, u koju dokumentaciju (sa str. 381-385 spisa) je prvostupanjski sud prema sadržaju točke

5. obrazloženja pobijane presude izvršio uvid.

12. Također, nisu počinjene niti daljnje bitne povrede odredaba parničnog postupka koje tuženik ističe u žalbi, i to bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud do svog uvjerenja o bitnim činjenicama koje će uzeti kao dokazane došao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Osim toga, obrazloženje pobijane presude sadrži dovoljno razloga o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, pa tuženik neosnovano u žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, odnosno da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi 338. st. 4. ZPP-a.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu, tako i u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i zahtjeva za isplatu, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača, jer iz samog ugovora proizlazi da ga je sklopila kao fizička osoba s namjenom - stambeni kredit građana, dakle, da je namjena kredita bila u privatne svrhe, što ista potvrđuje u svom stranačkom iskazu, kao i saslušani svjedok NK, navodeći da su sredstva kredita u cijelosti utrošena u izgradnju njihove nove obiteljske kuće na adresi: [adresa] (dvorišni dio). S druge pak strane, tuženik i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi sredstva kredita bila namijenjena poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice kao vlasnice trgovačkog društva ..., koje posluje na istoj adresi (u uličnom objektu), jer niti iz iskaza svjedokinje ĆK, a niti iz ostalih izvedenih dokaza (pa ni onih koje tuženik spominje u žalbi) ne proizlazi profesionalna svrha kredita, i to da su sredstva predmetnog kredita utrošena za rekonstrukciju postojeće građevine u poslovnu.

14.1. Podaci koji proizlaze iz Izvatka iz sudskog registra za navedene trgovačko društvo i Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2004. nisu sporni, međutim, isti kao ni Građevinska dozvola od 22. srpnja 2005. koja nije izdana samo radi rekonstrukcije postojeće stambene građevine u poslovnu, već prvenstveno za gradnju obiteljske kuće, ne dokazuju osnovanost prigovora tuženika da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, ovo time više imajući u vidu Procjenu troškova gradnje iz arhitektonskog projekta (str. 679 spisa) sukladno kojoj troškovi gradnje nove stambene građevine (583.405,00 kn) znatno premašuju iznos sredstava kredita, nasuprot troškova rekonstrukcije postojeće građevine u poslovni prostor koji iznose svega 15.000,00 kn (što je prema navodu tužiteljice financirano iz vlastitih sredstava). Stoga i prema ocjeni ovog suda valja zaključiti da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe izgradnje nove obiteljske kuće tužiteljice i njezine obitelji, te da protivno žalbenim navodim tuženika, tužiteljica ima status potrošača, kako je isti definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 1. rujna 2005.

15. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženika osnovano je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF temeljio na pravnim utvrđenjima iz presude na koju se pozvao. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.1. U konkretnom slučaju odredbe čl. 3. i čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 3142/2018 -2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

15.2. Stoga žalbene tvrdnje tuženika koje sugeriraju da se u pojedinačnom postupku nije dovoljno pozvati na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, već je potrebno utvrditi okolnosti konkretnog slučaja, poglavito informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

15.3. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

15.4. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, zatim da je tužiteljica u svom iskazu negirala pregovaranje i informiranost, te da iz iskaza svjedokinje ĆK (zaposlenice tuženika) proizlazi da ne sjeća razgovora kojeg je vodila s tužiteljicom prije sklapanja ugovora, slijedom čega se ne može zaključiti ni da je tužiteljicu odgovarajuće informirala o valuti za koju se veže glavnica kredita, i to naročito o riziku intervalutarnih promjena vezanih uz CHF - zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

15.5. Glede navedenog valja istaknuti i da iz reklamnog materijala, informacija i brošura koje je tuženik dostavio na okolnost informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute i u kojima je objašnjen opći pojam značenja valutne klauzule, dok ti materijali ne sadrže nikakve pojedinosti vezane uz sklapanje ugovora o kreditu vezano uz valutu. Osim toga, iako iz tog materijala te iskaza svjedokinje ĆK proizlazi da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF , sadržanoj u predmetnom ugovoru, nije pojedinačno pregovarano. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. Ona je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih pro izvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori, a činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

15.6. Neodlučni su i žalbeni navodi tuženika o razumljivosti sporne ugovorne odredbe i nastavno tome isključenju iste iz testa poštenosti, jer se radi o odredb i koja je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.7. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da je sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF niti oko njezinog (ne)prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.8. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF utemeljio na presudi donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) koji se ima primijeniti na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05, kojom je propisano da se ZOO/05 neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona (1. siječnja 2006.), sve to obzirom da je ugovorni odnos između parničnih stranaka nastao sklapanjem Ugovora o kreditu 1. rujna 2005., u slučaju ništavosti (ništetnosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku s osnova tečajne razlike iznos od 6.542,04 EUR, to primjenom čl. 210. st. 1. ZOO/91, odnosno sadržajno identičnog čl. 1111. st. 1. ZOO/05, ima pravo na isplatu navedenog iznosa od tuženika.

17. Naime, osnovano tužiteljica u žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda o djelomičnoj osnovanosti tuženikovog prigovora zastare, koja da je nastupila u odnosu na sve preplaćene mjesečne iznose dospjele prije 4. travnja 2007. U preostalom dijelu, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, pa žalbeni prigovori tuženika kojima tu ocjenu osporava, nisu osnovani. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda , navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, o kojem je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj navodi: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu“, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 8. svibnja 2023., zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice nije nastupila ni u jednom dijelu.

18. Također, protivno žalbi tuženika, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 214. ZOO/91, odnosno čl. 1115. ZOO/05, i to od dana kada je tuženiku plaćala mjesečne anuitete jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, a žalbu tužiteljice prihvatiti te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP -a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i naložiti tuženiku da tužiteljici isplati preostali preplaćeni iznos od 441,84 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana plaćanja do isplate.

20. Odlučujući o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, ovaj sud pravilnom cijeni odluku prvostupanjskog suda kojom je tuženik obvezan da tužiteljici naknadi troškove postupka u cijelosti, ovo tim više, budući da je tužiteljica u konačnici u cijelosti uspjela u parnici, pa joj u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu cjelokupnih troškova postupka. Žalbeni navodi tuženika kojima sadržajno ne osporava odluku o troškovima postupka, nego istu pobija u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, nisu osnovani. Osim toga, kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i u tom dijelu, te primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točki IV. izreke.

21. Budući da je tužiteljica uspjela sa žalbom valjalo joj je sukladno Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25) dosuditi zahtijevani trošak sastavljanja žalbe s PDV-om u iznosu od 78,12 EUR.

22. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom pa je odgovarajućom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

Varaždin, 23. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer