Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-829/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužitelja UO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Bićaniću, odvjetniku u Ogulinu, protiv tuženika MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-558/2025-10 od 28. svibnja 2026., 22. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-558/2025-10 od 28. svibnja 2026. u točkama I. i III. izreke te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženom da tužitelju isplati iznos od 166,81 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49%, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31%, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 495,87 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu, te je nadalje naloženo tuženom da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 116,01 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude pod točkama I. i III. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, sud je počinio iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama . Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva , te je li osnovan prigovor zastare. Stranke su 2012. osnovali trgovačko društvo DIMNJAK-SISTEMI-GRUPA d.o.o., a tuženik je prestao biti član društva na temelju Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 18. ožujka 2013. Tužitelj je parnicom, koju je pokrenuo 2021. tražio od tuženika neodređenu tražbinu, kako u odnosu na osnovu tako i u odnosu na visinu, koju je paušalno temeljio na „troškovima“ koje je trgovačko društvo DIMNJAK - SISTEMI-GRUPA d.o.o. imalo 2013. Osnovno ako se radi o troškovima trgovačkog društva koje je pravna osoba i ima svoju pravnu sposobnost koja je u potpunosti odvojena od tužitelja kao fizičke osobe, koja u trenutku podnošenja tužbe nema nikakve veze s trgovačkim društvom, niti je tužitelj član društva, niti je osoba ovlaštena za zastupanje trgovačkog društva. Prvostupanjski sud navodi da su za društvo nastali troškovi u ukupnom iznosu od 333,63 EUR, a za koje je utvrđeno da su ih stranke trebale snositi na jednake dijelove.

Međutim, ako se radi o troškovima koji su nastali društvu nije jasno na temelju koje osnove bi tuženik trebao iste podmiriti, s obzirom na to da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati bilo kakvu tražbinu društva od tuženika. Prava i obveze stranaka proizlaze iz društvenog ugovora, kao i ugovora o prijenosu poslovnog udjela, a koje isprave ne prileže spisu. Osporava se da bi se u konkretnom slučaju radilo o potraživanju na temelju instituta stjecanja bez osnove. Sam tužitelj tvrdi da je riječ o troškovima društva, pa ne može tužitelj u svoje ime i za svoj račun potraživati od tuženika troškove koji su nastali društvu 2013. Tuženik ponavlja da u ovom slučaju nije došlo do priznanja niti do odricanja zastarjele obveze, jer priznanje duga mora zadovoljavati određene kvalitete da bi mogla dovesti do odricanja od zastare, odnosno do prekida zastare. Izjava da će podmiriti dug ako dug postoji ne može se ocijeniti kao priznanje zastarjele obveze, s obzirom na to da se radi o općenitoj izjavi . Tuženik do 15. travnja 2026. nije znao koji iznos tužitelj uopće potražuje od njega te je od početnih 641,58 EUR koje je tužitelj tražio 2016. (bez specifikacije o kojim troškovima se točno radi), utužio 2021. iznos od 662,68 EUR, da bi se na kraju radilo o iznosu od 166,81 EUR. Osim što tuženik nije bio upoznat s visinom duga, tuženik nije znao ni o kakvim se to troškovima radi. Prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je izjavu tuženika ocijenio kao priznanje zastarjele obveze, s obzirom na to da njegovo priznanje nije bilo jasno, određeno i bezuvjetno , a ne može se smatrati niti odricanjem od zastare, pa je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te dosudi tuženiku trošak parničnog postupka, uvećan za troškove žalbenog postupka, a podredno istu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je osnovana.

4. S obzirom na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) budući se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320 EUR.

5. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, no ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu utvrđeno je da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženik jer je obrazloženje presude suprotno sadržaju spisa zbog čega se ista ne može ispitati.

7. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj u tužbi tvrdi da su parnične stranke zajednički i sukladno usmenom dogovoru osnovale tvrtku DIMNJAK-SISTEMI-GRUPA d.o.o.

- da je svaki od njih u tvrtku uložio 10.000,00 kn temeljnog kapitala i svi troškovi tvrtke poput vođenja računa i ostali izdaci naplaćivali su se iz tih iznosa putem računa tvrtke otvorenog kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb

- da tvrtka u stvarnosti nikada nije zaživjela, a tuženik je bez dopuštenja tužitelja podignuo svoj uloženi iznos od 10.000,00 kn

- da se u odgovoru na tužbu tuženik protivio tužbi i tužbenom zahtjevu te istaknuo da nije točno da bi priznao dug i da ga nije sporio

- da je istina da je dobio dopis punomoćnika tužitelja još 2016. i da je rekao da ako postoji dug da će ga podmiriti, ali je prije toga tražio specifikaciju koji su to troškovi koje tužitelj potražuje

- da je on iz tvrtke izašao 2013. i tvrtka je u cijelosti bila vlasništvo tužitelja sve dok je nije prodao trećoj osobi

- da mu nije jasno koji bi to troškovi nastali nakon 2013.

- da je tužitelj na ročištu 15. travnja 2026. preinačio tužbu smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 166,81 EUR sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe

- da nije sporno da su stranke zajednički i sukladno dogovoru osnovale tvrtku DIMNJAK-SISTEMI-GRUPA d.o.o., pri čemu je svaki od njih u tvrtku uložio 10.000,00 kn temeljnog kapitala i svi troškovi tvrtke poput vođenja računa i ostali izdaci naplaćivali su se iz navedenih iznosa putem računa tvrtke otvorenog kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb

- da je tuženik 18. ožujka 2013. izašao iz firme i podignuo svoj iznos od 10.000,00 kn - da je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li osnovan prigovor zastare

- da je uvidom u e-mail poruku od 9. veljače 2016. upućenu punomoćniku tužitelja od strane tuženika sud je utvrdio da se tuženik po zaprimanju opomene od strane punomoćnika tužitelja obratio punomoćniku tužitelja 9. veljače 2016. na način da je osporio da je dužan platiti novčani iznos za koji ga se teretilo, te da nije odgovoran za dugove koji su nastali nakon njegova izlaska iz društva

- da je iz dopisa od 6. travnja 2020. utvrđeno da je tužitelj putem svog punomoćnika pozvao tuženika na uplatu iznosa od 662,68 EUR

- da je iz uvida u dopis Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i u dostavljene izvatke (list 33-71 spisa), sud utvrdio da je na račun društva DIMNJAK-SISTEMI-GRUPA d.o.o. 2. siječnja 2013. izvršen prijenos temeljnog kapitala u iznosu od 20.000,00 kn , te su istoga dana nastali troškovi i to trošak izdavanja debitne kartice u ukupnom iznosu od 50,00 kn te trošak zatvaranja otvorenih stavaka u iznosu od 200,00 kn, odnosno ukupno 250,00 kn / 33,18 EUR

- da je 9. siječnja 2013. sa računa društva, na ime zahtjeva za otvaranje certifikata, isplaćen iznos od 220,00 kn / 29,19 EUR

- da je 2. veljače 2013. sa istog računa isplaćena naknada u iznosu od 35,00 kn / 4,65 EUR

- da su 18. ožujka 2013. sa računa društva isplaćeni iznosi od 90,00 kn na ime javnobilježničke pristojbe, 400,00 kn na ime uplate za objavu u NN, 250,00 kn na ime sudske pristojbe te 1.268,75 kn na ime plaćanja računa javnog bilježnika, odnosno ukupno 2.008,75 kn / 266,61 EUR

- da je tužitelj UO iskazao da je sa tuženikom otvorio firmu te su uložili svaki 10.000,00 kuna na ime temeljnog kapitala

- da firma nije započela s radom oni su istu zatvorili i prodali trećoj osobi

- da iako firma nije radila nastali su određeni troškovi koje je podmirio samo on

- da je tuženik podignuo svoj uloženi iznos od 10.000,00 kuna

- da su od uloženog iznosa od 10.000,00 kuna, podmireni troškovi koje su imali oko otvaranja firme, knjigovodstva i slično

- da je dogovor između njega i tuženika bio da sve što rade dijele po pola, a to se odnosilo kako na neku kasniju eventualnu dobit tako i na podjelu samih troškova

- da je pozvao tuženika da mu uplati polovicu tih troškova, ali tuženik mu se nikada nije javljao

- da je tuženik jedini imao karticu od firme te je zato i mogao sam podignuti svoj iznos uplaćenog kapitala

- da je firma bila otvorena na adresi stanovanja tuženika te su svi izvodi iz banke dolazili na njegovu adresu

- da je firma kasnije prodana trećoj osobi RO

- da je iz iskaza tuženika utvrđeno da je on sa tužiteljem osnovao firmu, a iz koje je izašao 2013. na način da su stranke kod javnog bilježnika sklopili ugovor o prijenosu poslovnog udjela

- da je on tužitelja obavijestio da će izići iz društva te da će podići svoj temeljni kapital

- da se ne sjeća jesu li tada zbog toga nastali kakvi troškovi u firmi, ali da je tražio tužitelja da mu navede troškove koji su za firmu nastali do 18. ožujka 2013. i bio je voljan podmiriti polovicu tog iznosa, ali tužitelj mu nikada nije dostavio specifikaciju tih troškova

- da danas, obzirom na protek vremena, više nije voljan podmiriti nikakve troškove

- da je u ugovoru bilo navedeno da će dobit dijeliti po pola, a ne sjeća se što je bilo u ugovoru određeno za troškove

- da je on 18. ožujka 2013. izašao iz firme, ali je u dogovoru sa tužiteljem iznos od 10.000,00 kuna podignuo prije

- da je tuženik iskazao da je on nakon što je zaprimio dopis punomoćnika tužitelja od 6. travnja 2020. mislio na troškove koji su nastali do 18. ožujka 2013. , te navodi da je tražio tužitelja da mu specificira troškove

- da nakon što je on primio dopis punomoćnika tužitelja od 6. travnja 2020. bio je spreman podmiriti polovicu iznosa koji su nastali do 18. ožujka 2013., ali da mu specifikacija tih troškova nikada nije dostavljena.

8. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže da je utvrdio da su stranke zajednički otvorile firmu, te da su uložili svaki 10.000,00 kuna na ime temeljnog kapitala . Da je između njih ugovoreno da će se troškovi firme, kao i dobit, dijeliti između njih na jednake dijelove. Tuženik je izašao iz društva i podignuo svojih 10.000,00 kn sa računa društva, pa je tužitelj sam snosio sve troškove, a kako utvrđeno iz materijalne dokumentacije u spisu.

9. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik iskazivao kontradiktorno jer je prvotno naveo da je bilo dogovoreno da će dobit dijeliti po pola, a ne sjeća se što je bilo u ugovoru određeno za troškove, a kasnije je naveo da kada je on izašao iz firme, da je tražio tužitelja da mu specificira nastale troškove kako bi iste u svom dijelu i podmirio, odnosno da je on sa tuženikom razgovarao samo putem e-maila, te je tada rekao da je spreman podmiriti polovicu iznosa koji su nastali do 18. ožujka 2013. kada je izašao iz firme. Tuženik je u iskazu naveo da je iznos od 10.000,00 kn podignuo prije nego što je prestao biti članom društva, dok je uvidom u izvadak o stanju i prometu Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (list 47 spisa) utvrđeno da je taj iznos tuženik podignuo tek 2. kolovoza 2013.

10. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi . Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke zajedno osnovale društvo DIMNJAK- SISTEMI-GRUPA d.o.o., te su isti na ime temeljnog kapitala uplatili iznos od 10.000,00 kn svaki. Iako spisu ne prileži ugovor o osnivanju društva iz kojega bi bilo vidljivo na koji način su stranke ugovorile da će snositi nastale troškove društva, sud je utvrdio da su stranke ugovorile da će se dobit, kao i troškovi između njih dijeliti na jednake dijelove, a kako je to tužitelj naveo u tužbi.

12. Utvrđeno je da je tuženik prestao biti članom društva s 18. ožujkom 2013. , te da su za društvo u tom razdoblju nastali određeni troškovi i to 2. siječnja 2013. troškovi izdavanja debitnih kartica u ukupnom iznosu od 50,00 kn te trošak zatvaranja otvorenih stavaka u iznosu od 200,00 kn, odnosno ukupno 250,00 kn / 33,18 EUR. Nadalje, 9. siječnja 2013. trošak zahtjeva za otvaranje certifikata u iznosu od 220,00 kn / 29,19 EUR, dana 2. veljače 2013. trošak naknade u iznosu od 35,00 kn / 4,65 EUR te 18. ožujka 2013. trošak u iznosu od 90,00 kn koji je isplaćen na ime javnobilježničke pristojbe, trošak u iznosu od 400,00 kn koji je isplaćen na ime uplate za objavu u NN, trošak u iznosu od 250,00 kn koji je isplaćen na ime sudske pristojbe te trošak u iznosu od 1.268,75 kn koji je isplaćen na ime plaćanja računa javnog bilježnika, odnosno ukupno 2.008,75 kn / 266,61 EUR, zaključno sa 18. ožujka 2013. društvo je imalo troškove u ukupnom iznosu od 2.513,75 kn / 333,63 EUR.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da je te troškove podmirio samo tužitelj, obzirom je utvrđeno da je 2. kolovoza 2013. izvršena isplata gotovine u iznosu od 10.000,00 kn, a nije sporno da je tuženik podignuo iznos od 10.000,00 kn koji odgovara njegovom početnom ulogu na ime temeljnog kapitala, pa da troškove društva stranke nisu sukladno dogovoru snosile svaki u jednoj polovici.

14. Glede prigovora zastare, sud navodi da je tuženik potvrdio da je primio dopis punomoćnika tužitelja od 6. travnja 2020., sa istim razgovarao putem e-maila te je rekao da je spreman podmiriti polovicu iznosa koji su nastali do 18. ožujka 2013. , a da danas obzirom na protek vremena, isti više nije voljan podmirivati nikakve troškove, pa da iz tog razloga prigovor zastare nije osnovan, a da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje opći zastarni rok, odnosno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tužitelj je podnio tužbu 19. siječnja 2021., ali da je u konkretnom slučaju došlo do odricanja od zastare. Sud smatra da je došlo do odricanja od zastare jer je tuženik iskazao da nakon što je zaprimio dopis punomoćnika tužitelja od 6. travnja 2020. tražio tužitelja da mu specificira troškove koji su nastali kako bi iste u svom dijelu i podmirio. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik pisanim putem priznao zastarjelu obvezu, te se sukladno čl. 220. st. 1. ZOO-a isto smatra odricanjem od zastare.

15. Prvostupanjski sud smatra da je nesporno utvrđeno da su zaključno sa 18. ožujkom 2013. za društvo nastali troškovi u ukupnom iznosu od 333,63 EUR, a za koje je utvrđeno da su ih stranke trebale snositi na jednake dijelove, a da je te troškove podmirio samo tužitelj. Prvostupanjski sud utvrđuje osnovanim specificirani tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj specificirao na ročištu 15. travnja 2026. , te kojim potražuje od tuženika polovicu iznosa od 333,63 EUR, odnosno iznos od 166,81 EUR, pa je presuđeno kao u točki I. izreke pobijane presude.

16. U pravu je tuženik kada u žalbi navodi da je presuda nerazumljiva, jer p rava i obveze stranaka, u konkretnom slučaju, proizlaze iz društvenog ugovora, te ugovora o prijenosu poslovnog udjela, a koje isprave ne prileže spisu, a nejasna je aktivna legitimacija tužitelja. Tuženik osporava da bi se u konkretnom slučaju radilo o potraživanju na temelju instituta stjecanja bez osnove , a posebno ukazuje da je osnovan prigovor zastare.

17. Temeljem čl. 1111. st. 1. ZOO-a k ad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Institut stjecanja bez osnove jedan je od instituta obveznog prava čija je svrha zaštita postojećih imovinskih prava pojedinih imatelja i koji čvrsto potvrđuje kako je za pravno valjani prijelaz imovinskih dobara jedne osobe drugoj nužno postojanje osnove. To potvrđuje tako što nalaže vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Kao valjane osnove prijelaza imovine, ZOO-a u čl. 1111. st. 1. navodi pravne poslove, zakone i odluke sudova odnosno drugih nadležnih vlasti, pa proizlazi da temeljna odredba o stjecanju bez osnove pod valjanom osnovnom za prijelaz imovine podrazumijeva pravnu obvezu osobe čije je imovinsko dobro prešlo drugoj osobi, a to znači i pravni odnos između tih osoba u kojem je osoba čije je imovinsko dobro prešlo drugoj osobi dužnik te osobe, a osoba kojoj je imovinsko dobro prešlo vjerovnik. Kod stjecanja bez osnove osnovno je pravilo da je stjecatelj dužan stečeno vratiti ako je moguće . Ako je moguće, stjecatelj je dužan bez obzira na to je li savjestan ili nije, vratiti stečeno odnosno učiniti potrebno da se uspostavi prijašnje stanje. U kojem dijelu je došlo do prelaska dijela imovine tužitelja u imovinu tuženika, za sada nije valjano obrazloženo, kao što nije niti valjano obrazloženo je li osnovan prigovor zastare potraživanja.

18. U nastavku postupka prvostupanjski sud će ukloniti ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na način kako mu je ukazano ovom odlukom i ponovno odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o ostalim žalbenim navodima.

19. Stoga je valjalo sukladno odredbi čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

20. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

21. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka pa će novom odlukom o glavnoj stvari prvostupanjski sud odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 164. st. 4. ZPP).

U Velikoj Gorici 22. rujna 2026.

Sudac

Vitomir Boić